Groteskno tijelo: od materijalnosti do mistike
Ivana Slunjski
Predstava Karrasekare koreografskog dvojca Igor × Moreno, izvedena u sklopu festivala Port of Dance, pruža jedinstven pogled na karneval, oslanjajući se na bogatu tradiciju groteske i ritualnog tijela kako bi istražila temeljne aspekte ljudske egzistencije. Interakcijom tjelesnosti, simbola i kolektivnih emocija, djelo evocira napetost između materijalnog i duhovnog, između obreda svakodnevice i transcendencije. Temeljeno na karnevalskoj filozofiji i naslanjajući se na misaone impulse Mihaila Bahtina, Karrasekare polazi od karnevala u istraživanje tjelesnog i emotivnog svijeta, redefinirajući granice identiteta, zajedništva i mistike.
Karneval, prema Bahtinu, predstavlja izvanredno vrijeme društvene inverzije, kada se pravila “službenog svijeta” poništavaju kako bi se stvorio prostor slobode i kreativnog izražavanja. Sama riječ karneval dolazi od latinskog carnem levare – “lišiti se mesa”, simbolizirajući prijelaz između materijalnog i duhovnog svijeta. To obredno razdoblje ne samo da poništava hijerarhije već omogućuje afirmaciju tjelesnosti i života kroz grotesku, smijeh i rituale smrti i ponovnog rođenja.
U Karrasekareu od početka, kada figura u crnom pjeva pjesmu na sardskom jeziku, sve do vrhunca u kojem kolektiv tijela stvara vizualnu metaforu kišnog oblaka, predstava postavlja dijalog između ritualnog i svakodnevnog, između svijeta “naroda” i svijeta normi. Tijela plesača, često ogoljena, simboliziraju arhetipsku istinu: na karnevalu, tijelo je oslobođeno društvenih stega, prepušteno samom sebi i svojoj dualnoj prirodi – kao simbolu života i smrti.
Bahtinova teorija groteske prepoznaje ljudsko tijelo kao središnji motiv karnevalskog izraza. Groteska naglašava fluidnost i neukrotivost tijela, razbijajući granice između njega i svijeta. Tako se u Karrasekareu tijela plesača stapaju sa scenografijom, zvukovima i ritualnim predmetima, stvarajući fluidnu sintezu između ljudskog, životinjskog i božanskog.
Preobražavanje tijela
Predstava počinje u tišini, gotovo hipnotičkoj, koja evocira motiv žalovanja. Golotinja likova dodatno naglašava njihovu ranjivost i čistoću – istovremeno simbolizirajući ništavnost i potencijal ponovnog stvaranja. Tijelo nije “završeno”, ono se transformira maskiranjem, plesom i pokretom. Tako groteskno tijelo postaje mjesto gdje se granice brišu – tijelo jede, pije, plače i smije se, prevladavajući svoju ograničenost kroz interakciju s drugim tijelima i svijetom.
Motivi razjapljenih usta, prekomjernih izlučivanja i fizičke iscrpljenosti, prisutni u ovoj izvedbi, evociraju Bahtinove slike karnevalske gozbe. U prizorima bacakanja, kružnog gibanja i smijeha, Karrasekare slavi vitalnost i materijalnost tijela, ali istovremeno uspostavlja duboku povezanost sa smrtnošću i prolaznošću. Tijelo koje se hrani i iscrpljuje nije samo mjesto dekadencije, već i prostor regeneracije, preporoda i životne snage.
Smijeh, kao središnji element karnevala, u predstavi ima subverzivnu ulogu. Bahtin ne vidi smijeh samo kao zabavu, već kao ozbiljno sredstvo oslobađanja od straha i društvenih normi. Smijehom karnevalska zajednica oslobađa svoje misli i tijela, istovremeno slaveći slobodu i subverziju.
U Karrasekareu, smijeh nije eksplicitno prisutan u obliku komedije, već se pojavljuje kao “drugačiji glas” koji prekida ritualnu ozbiljnost. Izvođači, nakon scena jecanja i tuge, odjednom prelaze u zajednički ples i pokret koji evocira radost i nadu. Smijeh se javlja kao reakcija na groteskne slike, poput vučenja jezika ili pretjerane teatralnosti pokreta, čime se oslobađa napetost i stvara prostor za novo. Smijeh ovdje postaje simbol trijumfa života nad smrću, kolektivnog oslobađanja od tuge.
Arhetipske slike
Karrasekare nadilazi materijalnost tijela, prelazeći u domenu mistike. To se posebno očituje u scenama kada tijela plesača, pokretom i glasom, evociraju duhovnu dimenziju karnevala. Glasovi plesača stvaraju višeglasnu harmoniju koja se proteže od melankolije do ekstaze, simbolizirajući prijelaz između stanja svijesti.
Ples u krugu, ključni motiv predstave, evocira drevne obrede, poput sardinskog Su ballu tundu, čime se afirmira kolektivna energija zajedništva. Krug, kao univerzalni simbol ciklusa života i smrti, ovdje postaje prostor za transformaciju. Plesači, držeći se za ruke, oblikuju zajednicu koja nadilazi pojedinačnu tugu i pronalazi iskupljenje u zajedničkom ritmu.
Mistika tijela dodatno je naglašena korištenjem maski i rekvizita koji aludiraju na arhetipske slike ljudskog, životinjskog i božanskog. Bijela maska na potiljku primjerice simbolizira dvojakost identiteta – drugog u nama samima. Ti simboli, uz minimalističku scenografiju i hipnotičku zvučnu podlogu, evociraju osjećaj svetog, transformirajući tjelesni prostor u sakralni.
Karrasekare zastupa ideju o identitetu kao fluidnoj i promjenjivoj kategoriji. Plesači se maskiraju, transformiraju i stapaju, čime se brišu granice između pojedinca i kolektiva, između čovjeka i životinje, između tijela i prostora. Fluidnost odražava suvremeno poimanje identiteta kao procesa, a ne fiksne kategorije.
Slavljenje života u svim njegovim proturječnostima
U konačnici, predstava ne prikazuje samo pojedinačnu borbu s tugom, već i način na koji zajedništvo može donijeti obnovu i pomirenje. Ritual karnevala nadilazi svoj povijesni okvir, postajući univerzalnom pričom o ljudskom iskustvu – o suočavanju s boli, ali i o slavlju života u svim njegovim proturječjima.
Prožimajući univerzalne teme ljudskog postojanja, Karrasekare nas u završnim prizorima suočava s esencijom ritualnog iskustva – momentom kada granice između scenskog i svakodnevnog, između gledatelja i izvođača, postaju nejasne. Ta dvosmislenost nas ne vodi samo k razumijevanju izvedbe već nas primorava da se suočimo s vlastitim emocionalnim stanjem, s vlastitom percepcijom tijela, zajednice i transcendencije.
Jedan je od najdojmljivijih trenutaka predstave scena u kojoj tijela plesača, izmorena i ogoljena, formiraju vizualnu sliku kišnog oblaka. Motiv kiše, koja pere, pročišćava i simbolizira obnovu, pruža gledatelju trenutak katarze. Tijelo postaje tekst na kojem su ispisani tragovi patnje, ali i potencijala za novi početak.
Scena podsjeća na misao da je groteskno tijelo uvijek otvoreno – prema svijetu, prema drugima, prema transformaciji. Kiša, koja pada kao blagoslov ili kazna, postaje metafora života, ciklusa prirode i neraskidive povezanosti između pojedinca i svijeta. “Mokrim rođenjem” tijela ponovno zauzimaju svoje mjesto unutar zajednice, ali sada očišćena, transformirana i spremna za nove uloge.
Karrasekare uvlači publiku u ritam karnevala, ne samo vizualnim spektaklom već i emotivnim sudjelovanjem. Gledatelj nije samo pasivni promatrač – ritualni aspekt izvedbe poziva ga da postane svjedokom, sudionikom i transformiranim subjektom. Zvuci, koji se kreću između tradicionalnih napjeva i suvremenih zvučnih krajolika, izazivaju i intelektualnu reakciju i fizičku rezonanciju u gledatelju. Ponavljajući ritmovi bubnjeva i višeglasni zbor plesača evociraju gotovo transcedentalno stanje, stvarajući most između ritualnog prostora pozornice i emocionalnog prostora publike.
Suočavanje s granicama
Premda se predstava oslanja na tradicionalne motive sardinskog karnevala, važnost u suvremeom kontekstu daje joj njezina univerzalna poruka. Koreografski duo Igor × Moreno uspijeva transcendirati lokalni kontekst putem univerzalnih tema – gubitka, obnavljanja, zajedništva i identiteta – čineći predstavu istovremeno osobnom i kolektivnom, intimnom i sveobuhvatnom. To nas podsjeća na to da je karneval, kao kulturna forma, istovremeno povijesni fenomen i suvremena inspiracija.
Na kraju, Karrasekare nas poziva da preispitamo vlastiti odnos prema tijelu – vlastitom i tuđem. Tijelo, u svim svojim nesavršenostima, prikazano je kao mjesto sukoba i spajanja, smrti i ponovnog rađanja. Tijelo koje se plaši, koje pati, koje se smije – tijelo je ono što nas povezuje s drugim ljudima i sa svijetom. Upravo je prihvaćanjem kontradikcija moguće pronaći dublje razumijevanje sebe i drugih. Karnevalskim oslobođenjem, smijehom, boli, tijelo postaje most između materijalnog i duhovnog, između pojedinca i zajednice.
Karrasekare završava u tišini, ostavljajući publiku da kontemplira ono što je upravo doživjela. To nije samo završetak predstave, već poziv na introspekciju – karneval se završava, ali njegovi učinci ostaju. Igor × Moreno nude duboko humanistički pogled na svijet – svijet u kojem se svi suočavamo s vlastitim granicama, ali i u kojem u zajedništvu možemo pronaći snagu za obnovu. Karrasekare nas podsjeća da, kao što je karneval prolazan, tako je i život – trenutak između rođenja i smrti, smijeha i suza, tame i svjetlosti. Kao takva, predstava nije samo umjetnički doživljaj već i egzistencijalna poruka: život je karneval i kroz njega moramo plesati.
Port of Dance, 13–18. svibnja 2024, Rijeka Fotografkinja: Tanja Kanazir
