Idemo u kazalište ogledati se
Iva Čačić
Kazalište je relevantno u onoj mjeri u kojoj oslikava aktualna društvena pitanja. Tema trećeg Zadarskog festivala monodrame bila je U čemu se to ogledamo?, a prema riječima selektora Vinka Radovčića cilj ovogodišnjeg festivala bio je izabrati monodrame u kojima se publika može prepoznati.
Pregradom je smanjen broj raspoloživih sjedala u zadarskom Kazalištu lutaka, što se pokazalo kao sjajna intervencija organizatora. Publika nije imala previše izbora i morala je zbiti redove bliže pozornici, a ne raspršiti se po prostoru, što je stvorilo još bliskiji odnos glumac – publika. Od dvanaest festivalskih monodrama, biram pisati o dvjema.
Jimmy Ćorak: jedan glumac, pun saloon
Od početka, dok se publika smješta na svoja mjesta, jasno je da to nije klasična predstava. Na stolicama nas čekaju slušalice. Na scenu izlazi kauboj. Odjeven je u traper, na glavi nosi šešir, na nogama kaubojske čizme, a u ruci revolver. Točno u podne dogodit će se dvoboj. Njegov pogled iza revolvera otkriva strah. Jimmy iz dvoboja izlazi kao pobjednik, ali Johnny Brada svojim posljednjim riječima pokreće Jimmyjevu potragu za ocem.
Maratonska je to monodrama od 90 minuta u kojoj Matija Čigir ne pokazuje znakove umora i pada energije. Zarobio je pozornost publike i majstorski je, iako sam, ispunio pred našim očima cijeli saloon.
Jimmy Ćorak priča je o svim očevima kojih nema. Ne samo onih kojih nema doslovno, u fizičkom smislu, nego i onih očeva koji su tu pored nas, na kauču s daljinskim, ali opet ih tako kronično nedostaje. Nadovezuje se na aktualnu temu o odgoju dječaka i ulozi muškaraca u postpatrijarhalnom društvu.
Tijekom predstave Jimmyjeva maska kauboja pada i pred sobom vidimo samo uplašenog dječaka kojeg naslućujemo još od početka. Predstava je to o ulozi oca u odgoju dječaka ispričana pod krinkom vesterna, žanra kojim se predstava pomalo ruga mačizmu.
Na kraju ostaje otvoreno pitanje gdje je otac. Potraga ipak nije uzaludna. Predstava je osvijetlila prazninu i bol zbog njegove odsutnosti. Ostaje nam nada da će izvan kazališta to saznanje ipak prekinuti niz odsutnih očeva za neke nove sinove.
A slušalice? One služe da čujemo Jimmyjeve misli tijekom predstave i dodatak su koji dodatno angažira pozornost gledatelja.
This is my truth, tell me yours: jasno Ne koje oslobađa
Još jedna predstava koja iskače iz klasičnih okvira. This is my truth, tell me yours istovremeno i jest i nije monodrama. Jasna Žmak već nam na početku otkriva da nije glumica, već profesorica i dramaturginja, pa se odlučuje na formu u kojoj se osjeća ugodno, hibrid predavanja i izvedbe, u nadi da će prevariti vidljivu tremu na pozornici.
Jasna Žmak kreće od osobnog iskustva – na izvedbi monodrame MandićStroj prije četrnaest godina, na poziv glumca Marka Mandića iz gledališta izlazi na pozornicu kako bi opalila kazališnim pištoljem. Nakon pucnja dobila je tinitus i hiperakuziju. Na mjestu gdje se osjećala sigurnom i gdje je pripadala – u kazalištu, postala je žrtvom. Njezine misli od toga događaja popraćene su neprekidnim zujanjem. Snažno je odjeknula pauza nakon što je Jasna Žmak publici objasnila da već četrnaest godina ne poznaje tišinu. Publika je tada čula tišinu, ona nije.
Tko snosi odgovornost? Glumac Marko Mandić? Njegov redatelj? Ili Jasna Žmak, koja je jednostavno mogla reći ne? Kako bi pokušala odgovoriti na pitanje koje ju opsjeda, hrabro se vraća kazališnoj umjetnosti koja ju je iznevjerila i koristi se njome kao medijem da ispriča svoju stranu priče. Ne samo o tom događaju već cijelu necenzuriranu priču o životu u njezinoj koži. Dok svjedoči svoju istinu, mi gledamo transformaciju od anksioznosti do osnaženosti. Jasno nam je da izvođačica nije zapela u tom nesretnom trenutku svojeg života. Ona je, bez obzira na to što ne može utišati podsjetnik na taj događaj, procesom umjetničkog stvaranja krenula dalje.
Predstava završava govorom. Kroz Jasnu Žmak progovara Marko Mandić. Ona ima kontrolu i diktira mu riječi. Njezin je pogled prodoran. Ona zauzima prostor, određuje ritam i iznosi svoju istinu.
I mi smo iz kazališta krenuli osnaženi njezinom transformacijom. Jasna Žmak poziva nas da i mi odbacimo nametnuti sram i preuzmemo kontrolu. Nismo samo glumci, alati u rukama nekog redatelja.
Obje predstave uspjele su u namjeri da ogledaju našu stvarnost. Iako na prvi dojam različite, zapravo obje propituju izvore moći. Jedna kroz mušku, druga kroz žensku perspektivu. Jimmy odbacuje masku moćnog kauboja koji sije strah i traži ljubav i prihvaćanje. Dok Jasna Žmak odbacuje ulogu žrtve i svojim završnim monologom, snažnijim od vriska, pronalazi za sebe mjesto u umjetnosti i društvu. I Jimmy Ćorak i Jasna Žmak odbijaju dodijeljene im društvene uloge i progovaraju istinu o sebi koja ih oslobađa.
Jimmy Ćorak, izvedba 1. rujna 2025., This is my truth, tell me yours, izvedba 2. rujna 2025., obje u Kazalištu lutaka Zadar. Tekst je nastao u sklopu radionice kazališne kritike organizirane od 1. do 3. rujna 2025. na 3. Zadarskom festivalu monodrame, suradnjom Hrvatskog društva kazališnih kritičara i teatrologa i Sveučilišta u Zadru, koju je vodila Kristina Tešija. Pod njezinim mentorstvom polaznici su usvajali analitičke alate te razvijali vlastite kritičke vještine u promišljanju izvedbenih umjetnosti.
