Igra živaca na lokalnoj razini
Bruno Lucić
Za onoga tko to istinski voli, dobiti priliku pratiti kulturu u lokalnom mediju jednak je lutrijskom zgoditku, poput doživjeti prolazak Halleyeva kometa ili svjedočiti potpunoj pomrčini sunca na europskom kontinentu. Riječ je o nečemu jedinstvenom, nečemu što u sebi nosi fenomenološki karakter, nešto što najbolje opisuje uredno upotrijebljena, do neprepoznatljivosti izlizana i fatalna fraza – za to se jednom živi. Sve je jednako kao i kod dobitka jackpota, treba biti na pravom mjestu i u pravo vrijeme, samo bez uplaćenog listića. Sretnom dobitniku glavne nagrade sreća je veća jer pripada vrsti koju ni udružene snage WWF-a i Greenpeacea ne mogu spasiti od izumiranja, novinarima koji sustavno prate kulturu i ne pripadaju skupini novinara opće prakse.
Kultura općenito, lokalna razina
Titula urednika kulture, kako se pomalo pompozno naziva odgovornog za taj resor, naslućuje da je riječ o cijeloj maloj redakciji koja prati kulturni život grada. Iza “pompozne titule” i “titulara” na kraju stoji one-man band, odnosno običan novinar koji je ujedno urednik kulture i zamjenik urednika, novinar, kritičar, sve što je potrebno u danom trenutku. Istinski je srećković ako u toj redakciji, koja je u pravilu fatamorgana, postoji angažirana osoba specijalizirana za praćenje određenog segmenta, podrubrike, primjerice glazbe. I zaista ima rijetkih primjera honorarnog angažiranja kazališnog i glazbenog kritičara koji, i to uglavnom tijekom trajanja Dubrovačkih ljetnih igara, donose stručne procjene kazališnih ili glazbenih predstava.
Praćenje kulture na lokalnoj razini, ako ju se uopće i prati, svodi se na već spomenutog novinara-svaštara, koji je ujutro na vaterpolskoj konferenciji za medije, u podne na konferenciji za tisak političkog tipa, popodne na presici kulturne ustanove pa na kraju dana više ne zna razlučiti je li primjerice Ivan Hut lijevi bek u vaterpolskoj momčadi koju čeka ogled s favoritom nekog važnog kupa, Vjeko Kobešćak gostujući dirigent na koncertu Dubrovačkog simfonijskog orkestra i je li Dario Harjaček novi vijećnik u gradskom vijeću koji će zamijeniti kolegu iz stranke zbog transfera na drugu funkciju. Naravno da ovaj besprizorno pretjerani primjer nije realna slika stanja, ali značenjski mnogo govori o pristupu kulturi koja se najčešće doživljava kao nešto usputno ili nešto na čije praćenje obvezuje promotivni, odnosno marketinški ugovor potpisan s određenom ustanovom ili pak služi za povlačenje sredstava iz raznoraznih fondova. Doslovno se to izvještavanje događa pro forma.
Ovakav način pokrivanja kulture upućuje na nešto drugo, u konačnici jako pogubno, na sveprisutnu površnost. Zbog skromnih financijskih mogućnosti lokalne redakcije ne mogu zapošljavati dovoljan broj suradnika pa time ne postoji ni resorna podjela. Štoviše, na nekim je medijskim pejzažima kao rubrika kultura posve istisnuta. Jednostavno ne postoji. Neisplativa je, nije atraktivan sadržaj za čitatelje, ne donosi klikove, čita je mali broj ljudi (jedva i oni koji su involvirani u određeni događaj ili temu koja je obrađena), po čitanosti se kreće u zaleđu. To i brojni drugi argumenti rade joj o glavi. Kultura je u tom pogledu usporediva s odjelom zdrave hrane u supermarketima. Nalazi se negdje zabačena u pozadini, u novini je na zadnjim stranama. Postoji eto tako, reda radi, malo tko zalazi u nju, a oni koji zalaze obično su neki čudaci. Kao što bi rekao jedan neostvareni zagrebački gradonačelnik i hrvatski predsjednik: čudni ljudi čudnog imena. Kultura u tom medijskom smislu nije nužno zlo, ali jest, poigrat ću se riječima, nužno dno.
Perspektiva novinara u kulturi
Zbog nezahvalnog odnosa prema kulturi i takva ozračja, novinar koji prati kulturu u lokalnom mediju svjesniji je jedinstvenosti prilike koja mu se otvorila jer su one prije svega rijetke. Dobivaju se ako netko od starijih kolega pođe u mirovinu, premine ili da otkaz. Naravno, novinar treba biti opijen i predoziran ogromnim dozama entuzijazma (ili nekim opojnim sredstvom?!) jer samo se tako može nositi s konačnom i bolnom istinom – da prati rubriku za koju bi zlonamjerni rekli da je nitko ne čita, a realisti da se najmanje čita. Svojom odlukom, novinar tako svojevoljno leti u zagrljaj kompleksu manje vrijednosti. Međutim, ako se zna nositi s tim i ako mu se potpuno ne ugasi žar, onda njegova motivacija može preživjeti. S druge strane, iščeznula su vremena u kojima su se novinari držali samo jednog resora u lokalnom novinarstvu. Može ih se tako u Dubrovniku doslovno nabrojiti na prste jedne ruke. Istina, postoje, ali njihova učestalost izjednačena je s pojavljivanjima sredozemne medvjedice u Jadranu. S tim da su vrijeme i trendovi naklonjeniji pripadnici porodice pravih tuljana, nego jednoresornom novinaru, da se našalim.
Novinara u kulturi za razliku od ugroženih životinjskih vrsta ne štiti nijedan zakon ili pravilnik, štiti ga njihov stečeni status jer je riječ o afirmiranom kolegi ili kolegici u zrelim godinama, izgrađene i prepoznatljive karijere kojeg ili koju nitko ne dira i ne rasteže na druga polja, a njihovi nasljednici (ako ih uopće bude!) sigurno neće biti te sreće. U tom pogledu sudbina novinara koji prati kulturu takva je da ne prati samo kulturu nego i sve drugo, po potrebi. Upravo takva kontaminacija drugim sektorima, od politike preko žutila pa sve do crne kronike, ne dopušta podrobnije, temeljitije posvećivanje kulturnim zbivanjima, temama i problemima. Nedostaje vrijeme kao osnovni i glavni resurs za složenije novinarske forme, pa se sve uglavnom svodi na kroničarsko bilježenje i izvještavanje s događanja. I sve to na koncu ponovno, ali drugim, zaobilaznim putem, dovodi do izvjesne površnosti. Biti novinar koji prati samo kulturu (što ne znači biti i kulturni novinar) u Dubrovniku znači gotovo imati apsolutni monopol jer najčešće je jedini koji prati otvorenja izložbi, predstavljanja beletrističkih ili stručnih izdanja, predavanja, koncerte, večeri poezije, predstave. O bilo kakvom se vidu konkurencije ne može govoriti.
Dubrovačke ljetne igre, sidrište i pustoš
Kulturni događaj u koji nacionalna i lokalna sedma sila silovito uperi sav fokus i uloži maksimalno ljudstvo i snage, te ponudi najviše prostora, jest svečano otvorenje Dubrovačkih ljetnih igara. U razdoblju trajanja Igara općenito se najviše izvještava o dubrovačkim kulturnim događanjima, a izvan toga kulturni život u Dubrovniku, barem u nacionalnim medijima, gotovo pa da i ne postoji. Nakon 25. kolovoza i zatvaranja najstarijeg, najuglednijeg i najznačajnijeg festivala kao da neki kompas počne pokazivati krivi smjer na kulturnoj mapi Hrvatske, koji svakako više ne usmjerava prema jugu. Upravo u festivalskom razdoblju svake godine iznova prorade antagonizmi Dubrovnik – Zagreb, provincija – metropola. Tisuću puta postavljeno, a nikad jasno i nedvosmisleno odgovoreno pitanje, čije su Ljetne igre? To je period kad kultura zaživi u punom jeku, kad dubrovačka publika biva počašćena gostovanjima takozvanih hit-predstava, a i toga je sve manje, kad se dogodi i poneko gostovanje baletne predstave (čega nasušno fali u Gradu!), kad se u Dubrovniku osjeti dašak metropole. Izvanredna posjećenost u ljetnim mjesecima još jednom pokazuje koliko takvih sadržaja nedostaje publici na krajnjem jugu koja je za kazališne, pa i baletne spektakle, osuđena na raspoloženje i mogućnost Dubrovačkih ljetnih igara, odnosno njegova kreativnog vodstva koje oblikuje program. Ili pak zbog njih ipak treba potegnuti u neki veći grad.
Tih 47 dana jesu dani kad glazbeni i kazališni kritičari iz nacionalnih medija pohode festivalske izvedbe, kazališne premijere i koncerte velikih imena. Međutim, broj kritičara koji prate isključivo premijere na Ljetnim igrama godinama rapidno se smanjio ili, bolje rečeno, srozao, tako da i to nešto govori o medijskoj percepciji i recepciji tog najuglednijeg hrvatskog festivala. Slično je i s koncertima tijekom održavanja festivala, gdje su istinski kritičari prisutni u jednoznamenkastom broju i gdje su, ako je suditi po sjećanjima iskusnijih kolega, prošla vremena dolaska brojnih uglednih kritičara. Od tih uglednih imena najviše se spominje kazališni emisar Slobodne Dalmacije, teatrolog i kritičar Anatolij Kudrjavcev, čije je ime postalo najspominjaniji sinonim za britku i oštru kritiku. On se glumcima i redateljima najdublje urezao u kožu, a publici na jugu u kolektivno sjećanje.
Novinar koji prati kulturu izvještava i o onom što se događa između premijera i pojedinih koncerata. Ljetne igre su u tom smislu pravo mjesto susreta profesionalnih i amaterskih kritičara. Dolazi i do tekstnih susreta profesionalnih i novinarskih kritika gdje prva, ako nisu različito intonirane, može samo biti nadopuna ovoj drugoj. Publika dobiva dva pogleda, profesionalni i amaterski. Nemoguće je objektivno procijeniti koji se više cijeni i kojemu se više vjeruje, ali onaj pogled plasiran u lokalnim medijima privuče najveću pozornost. Zanimljivo je tu navesti kako su negativne kritike, bez obzira na to stajao iza njih profesionalac ili amater, privlačnije čitateljskoj publici.
Kritičar u polju za fliper
Jedan aspekt praćenja kulture za novinara zaduženog za taj nepopularni resor jest pisanje o kazališnim predstavama. Naravno, ako se uz uredničku i redakcijsku podršku odvaži i ohrabri za taj krajnje škakljiv čin, ako je dovoljno samouvjeren, arogantan, pomalo i lud, čak i tašt, spreman na konfliktne situacije i ako ima neki mazohistički nagon. Mazohizam zbog toga što se kvaliteta kazališnih djela produciranih na lokalnoj razini, nepovratno kotrlja silaznom putanjom i što je praćenje kazališnih kreacija sve više mučenje, a sve manje užitak. Za razliku od profesionalnog kritičara koji uglavnom dođe na pretpremijeru, premijeru ili prvu reprizu nakon premijere, novinari koji prate kulturu novinarski više se bave predstavom. To uključuje razgovor s redateljem ili s nekim od aktera, ponekad i za potrebe lokalnog i nacionalnog medija čak s dvama akterima istog teatarskog projekta, ponekad to po uredničkoj narudžbi uključuje odlazak na probu i pisanje reportaže o nastajanju predstave u određenoj etapi, odlazak na konferenciju za medije i na kraju – pisanje same kritike.
E, tu posao već postaje delikatniji i nezgodniji. Nezgodan je po samoj geografskoj zakonitosti. Dubrovnik je svojim uskim i nagnutim urbanim prostorom kao polje za fliper, a njegovi stanovnici poput kuglica. Jednostavno, nemoguće je u nekom trenutku izbjeći sudar, odnosno susret onoga koji piše i onoga o kojem se piše u kritici. Tako najpoznatiji njemački književni kritičar Marcel Reich-Ranicki u svojoj autobiografiji Moj život otkriva kako je od Heinricha Bölla naučio da između autora i kritičara mir ili čak prijateljstvo može postojati samo ako kritičar nikad ne piše o knjigama tog autora te da svaki osobni susret kritičara i autora ovisi o kritici posljednje knjige koju je autor napisao i objavio. Zapažanje literarnog pape, kako su Reich-Ranickoga zvali Nijemci, može se preslikati na odnos kazališnog kritičara i kazalištaraca.
Tako dojučerašnji Macbeth s pozornice sad kao i novinar čeka mjesto za parking, sinoćnji Skup sutradan je u istom redu ispred digitalne vage za voće i povrće u supermarketu te bi izvagao banane dok novinar čekajući drži jabuke, a Mara Beneša nalazi se na istoj autobusnoj stanici kao i kritičar. Opet se gledaju, oči u oči, ovaj put spojeni voznim redom koji život znači! Kako god se okrenulo i kamo god se novinar okrenuo, osuđen je na susret s prozvanim u svojem tekstu, makar i pogledom. Ističe se tu već općepoznato pravilo lokalnog novinarstva koje ga i čini tako izazovnim, neposredna bliskost novinara i protagonista njegovih tekstova. Pitanje je samo kakva je priroda tog susreta jer ona upravo ovisi o posljednjoj napisanoj kritici i o tome je li glumac, redatelj identificirao onog tko je sudio o njegovu kazališnom djelu. Najčešća reakcija je civiliziran, ali osjetno zahlađeniji odnos ako je riječ o negativnoj kritici i ako postoji prethodno poznanstvo. Posebno nezgodno postaje nakon početne ugodne, konstruktivne i zaista plodonosne suradnje, primjerice kad je riječ o razgovoru uoči premijere ili reportaži s probe. S takvim iskustvom dolazi do najteže borbe između profesionalnosti i subjektivnosti. Pohvalnom se kritikom taj odnos obično nastavi, ali ga negativna nažalost potpuno razori.
Tad popucaju društvene veze pa prestane i ono najosnovnije, bontonsko, posve ljudsko, jednostavno pozdravljanje na putu. Nastupi zavjet šutnje i zavjet ljutnje sve dok ne prođe određeno vrijeme ili do pozitivne kritike. Dakako, prije ovo prvo jer do drugog rjeđe dolazi. A i ako se poslije dogodi blaga korekcija odnosa, osjeti se njegova narušenost te nezaglađenost, odnosno vraćanje na razinu otprije. Najradikalnije su reakcije uvrede, omalovažavanja na osobnoj razini, etiketiranja, ponekad i paranoično spominjanje političkih spletkara koji stoje iza naručenog (kao da političari prate kazalište!), pritisci na poslodavca pa i prijetnje da će dolaskom na premijeru novinaru biti ugrožen fizički integritet odnosno, lišeno administrativnog jezika, da će kazališni prosuditelj biti premlaćen (kao vol u kupusu ili u ovom slučaju – kazalištu)! Refleksivno i afektivno kreće se ad hominem.
Dobro je kad se takve neugodne i stresne reakcije dogode u počecima pa se s vremenom odbijaju i lakše podnose. Reakcije stižu verbalnim ili pisanim putem, često su kolerične, preplavljene potrebom za napadanjem bez mogućnosti otvaranja konstruktivnog dijaloga. Bilo je i domišljatih uvreda poput nazivanja novinara “mišom iz uja”.
Ali biti uljno podmazani glodavac još zvuči bezazleno, čak simpatično, usporedi li se s ne tako davnim primjerom slučaja baletne kritičarke Wiebke Hüster iz novina Frankfurter Allgemeine Zeitung, koju je 2023. ravnatelj Baleta Državne opere u Hannoveru, njemački koreograf Marco Goecke, tijekom stanke na jednoj predstavi sačekao u hodniku i namazao izmetom svojeg kućnog ljubimca. Razlog, Hüster je navodno negativno pisala o svim njegovim predstavama, što naravno nije bilo točno. Posljedično je Goecke udaljen s te funkcije. Izranjavane taštine osim do izvanscenskih dovedu i do scenskih odgovora. Bilo je tako prozivanja ili korištenja dijelovima osvrta na predstavi kao odgovor na napisanu kritiku. Sve to u sebi nosi poruku za ubuduće, poruku sličnu naslovu sevdalinke, “Ne klepeći… kritikama!”. Rijetki su primjeri kazališnih tvoraca koji i nakon negativne kritike ostaju na istoj razini, a još rjeđi oni koji se upuste u uobičajen razgovor ili čak priznaju da je baš tako kako je napisano. Ili možda takvi samo dobro glume?!
Posljednji teatarski Mohikanci
Smiješno u čitavoj priči jest što takvim reakcijama napisano još više dobiva na težini, posebno ako su to napisali amateri. Jasno je da kritika koju je napisao novinar kulture nema niti može imati težinu kao stručni tekst relevantnog, izbrušenog kritičara ili teatrologa. Logikom stvari najbolje bi za želudac i srce pogođenih možda bilo ne osvrtati se na amaterski tekst. On je tek pogled koji je namijenjen širem čitateljstvu. Ali s vremenom i amaterski kritičar itekako ima potencijal postati opinion maker, a to se subjektivno mjeri nezaobilaznim susretima s drugom stranom, s publikom, odnosno čitateljima koji ga prate. Najviše su to oni koji su ostali vjerni tiskanom mediju, iako i objave kritika na portalima bilježe začudno nemalu zainteresiranost.
Ono što se na početku činilo kao slavodobitni dar, prstohvat sreće od prsta sudbine, prilika koja izaziva euforiju, ima svoje nimalo zahvalne strane. Pitanje je na kraju kolike su rezerve zanosa i kolika je razina preostale ljubavi prema kazalištu jer to je na kraju dana jedino zadovoljstvo. O financijskoj strani uopće ne treba ni govoriti. Dakle, od početnog uspjeha na životnoj lutriji, brzo se dođe do neke posve druge igre, igre živaca, strpljenja, podnošljivosti, izdržljivosti, žilavosti. Međutim, glumci ili redatelji mogu i ne moraju biti naklonjeni kritičarima, ali ih vremena svakako ne favoriziraju. Situacija je zabrinjavajuća i poražavajuća jer iz godine u godinu sve veći broj stolica rezerviranih za posljednje teatarske Mohikance, gledatelje sa zadatkom s obiju strana rampe, ostaju prazne, a umjetničko djelo uskraćeno za vrednovanje, pa i za zasluženi stručni i amaterski odjek.
Bruno Lucić dugogodišnji je novinar u kulturi i urednik Dubrovačkog vjesnika. Redovito prati Kazalište Marina Držića i Dubrovačke ljetne igre te objavljuje kazališne kritike.
