Ispovijedam se…
Daniela Nižić
Treće izdanje Zadarskog Festivala monodrame donijelo nam je nekoliko ženskih predstava: autorske projekte Ostatak života Lade Bonacci, This is my truth, tell me yours Jasne Žmak i Nikome ni riječi Petre Dugandžić, kao i projekt nastao po tekstu Želim Gillian Anderson, a koji su iznijele glumice sudomaćina Kazališta lutaka Zadar.
Za razliku od Ostatka života, koja nastaje iz čina upisivanja autoškole u četrdesetoj godini, predstave This is my truth, tell me yours i Nikome ni riječi nastaju motivirane događajima iz života glumica, i to događajima koje su potaknuli muškarci.
Jasna Žmak, javivši se kao dobrovoljka iz publike, 2011. godine na predstavi Marka Mandića MandićStroj pucnjem iz pištolja oštećuje sluh i priskrbljuje si doživotni tinitus. Dok Petra Dugandžić odlaskom u Afriku upoznaje znatno mlađeg muškarca druge boje kože, udaje se za njega i dovodi ga u Hrvatsku (je li i brak poput tinitusa doživotan, to ne znamo).
Muškarci su u objema predstavama neposredan povod za njihovo nastajanje. Jedan je umjetnik, drugi sportaš; jedan je bijele boje kože, drugi crne; jedan je iz susjedne zemlje, drugi s drugog kontinenta; jedan je moćan, slavan, poznat, materijalno situirani Europljanin, drugi je anonimac koji živi na siromašnom crnom kontinentu… i moglo bi se tako unedogled.
No različitost ovih dviju monodrama nije tek u njihovim okidačima. Premda obje autorice/glumice progovaraju i o društvenim problemima, njihovi su glasovi potpuno različiti.
Jasna Žmak puca izravno u srž patrijarhalnog odnosa prema ženskoj seksualnosti. Žensko tijelo nešto je što se često objektivizira, potiče se osjećaj srama (glumica čak izlazi na pozornicu okrenuta leđima jer joj izloženost stvara neugodu), nedovoljno se educiraju i djevojčice i dječaci (autorica publici pokazuje skicu klitorisa znatno drugačiju od one koja postoji u udžbenicima biologije), žene odrastaju u svijetu poluinformacija u kojem je njihova seksualnost svedena tek na njezinu reproduktivnu ulogu. Kao osoba homoseksualne orijentacije, autorica taj pritisak društva uskih pogleda osjeća još više. Navodeći primjere iz umjetnosti u kojima su žene stavljene u određene seksualno ponižavajuće položaje na sceni, autorica naglašava snagu patrijarhalnog pogleda na svijet koji ne posustaje ni u prostoru slobode kakav bi umjetnost trebala biti.
Krenuvši od pištolja kao eksplicitnog falusnog simbola, Jasna Žmak završava na ušnoj školjki, koja se može čitati i kao simbol ženskog spolnog organa, u koju ona govori onomu, muškarcu, koji joj je priskrbio tinitus i, oduzimajući mu glas, prisiljava ga da sluša i čuje.
Predstava Petre Dugandžić pak donosi potpuno drugačije ozračje. Za razliku od Jasne Žmak, koja kao da nam je održala jedno vrlo zanimljivo i iznimno ozbiljno društveno angažirano predavanje kojem je osobna priča okidač, a duhovitosti rijetke i vrlo ironične, predstava Petre Dugandžić potpuno je osobna ispovijest nakon koje se publika osjeća kao da nije bila u kazalištu, već na kavi s bučnom, duhovitom prijateljicom, onim tipom osobe koji se kolokvijalno naziva drama queen.
Glumica donosi svoju osobnu priču kojom je šokirala hrvatsku, prilično konzervativnu javnost otišavši u Afriku u kojoj se zaljubila u 26 godina mlađeg nigerijskog nogometaša za kojega se i udala. Za javnost već je dovoljno sablažnjiva činjenica da je riječ o međurasnom braku, a dobna razlika u korist žene nešto je za što naše društvo nije (nažalost, još dugo ni neće biti) zrelo. Ova predstava kao da je pokušaj objašnjavanja javnosti vlastite odluke, što otvara pitanja zašto uopće postoji potreba ikomu objasniti vlastitu, veoma privatnu, odluku. Vodeći publiku bespućima administrativnih zapreka koje mora svladati kako bi svojeg supruga legalno preselila u Hrvatsku, Petra Dugandžić kritički progovara o nizu društvenih besmislica (vrlo vješto ulazeći u druge dramske osobe jer je, za razliku od Žmak koja je ipak ponajprije dramaturginja, Dugandžić iskusna i vješta glumica). Iako publiku bez dvojbe uveseljava svojim duhovitostima i iskrenošću koja je neosporna, Petra se ipak ne uspijeva izdići iznad razine privatnoga. Svrha je postignuta, publika staje na njezinu stranu i svaki čitatelj žutog tiska koji ju je možda osuđivao zbog iskoraka u i dalje tabuiziranu dobnu razliku između supružnika (“Može mu mater biti!”) sada je u stanju reći da je lijepo što se dvoje ljudi vole.
No je li to dovoljno? Je li to ona funkcija koju bi kazalište (a naučio nas je to još Aristotel) trebalo imati? Nakon predstave ostaje tek osjećaj da smo čuli nečiju životnu ispovijed bez koje smo i mogli.
Možda tek poneke usamljene dame dobiju ideju kamo bi mogle otići na sljedeće putovanje jer se da naslutiti da je muškarcima na susjednom kontinentu shematski prikaz klitorisa Jasne Žmak itekako dobro poznat.
This is my truth, tell me yours, izvedba 2. rujna 2025., Nikome ni riječi, izvedba 5. rujna 2025., obje u Kazalištu lutaka Zadar. Tekst je nastao u sklopu radionice kazališne kritike organizirane od 1. do 3. rujna 2025. na 3. Zadarskom festivalu monodrame, suradnjom Hrvatskog društva kazališnih kritičara i teatrologa i Sveučilišta u Zadru, koju je vodila Kristina Tešija. Pod njezinim mentorstvom polaznici su usvajali analitičke alate te razvijali vlastite kritičke vještine u promišljanju izvedbenih umjetnosti.
