Kao malo vode na dlanu
Livija Kroflin
Lutkokaz treba čuvati kao zjenicu oka svoga. Kao malo vode na dlanu.
Možda je neobično tekst počinjati zaključkom, ali slijedi i objašnjenje.
Malo povijesti
Lutkokaz se i dalje (dobro) drži. Postoji već 15 godina, a korijeni mu sežu i malo dublje, jer se prvih dviju godina (2008. i 2009.) lutkarski program održavao u okviru festivala Dioniz. Stekavši samosvijest (lutkari su u tome malo sporiji i veoma daleko od bahatosti nekih drugih struka) i želeći jače naglasiti specifičnost i ponos (kod nekih stvaran, kod nekih tek nominalan) osječke Umjetničke akademije (danas Akademije za umjetnost i kulturu), Lutkokaz se izdvaja 2010. godine kao samostalan festivalić, zapravo najprije kao revija najboljih lutkarskih ispitnih predstava. Već se tada vidjelo koliko studentski ispiti mogu biti kvalitetni i zreli te ih se željelo pokazati široj javnosti. Godine 2012. revija dobiva ime Lutkokaz, a s obzirom na to da od te godine redovito sudjeluju i gosti iz inozemstva, najviše iz Slovenije, dobiva i međunarodni karakter.
Kad smo ga osnivali, imali smo u vidu nekoliko zacrtanih ciljeva (vidim da oni i dalje stoje tako formulirani na stranici Akademije za umjetnost i kulturu). Željeli smo da on postane “burza” talenata na kojoj će ravnatelji, umjetnički ravnatelji, producenti i selektori lutkarskih, dječjih i drugih kazališta i festivala u Hrvatskoj moći u kratko vrijeme i na jednome mjestu vidjeti koga bi od mladih glumaca mogli angažirati, koju predstavu otkupiti, koju predstavu pozvati na festival. Akademija, koja je uvijek kuburila s novcem, takvim je važnim gostima čak nudila plaćeni smještaj. Rezultat? Važni gosti nisu bili zainteresirani.
Sljedeći je cilj bio popularizacija lutkarske umjetnosti i doprinos kulturnom životu grada. Publika je doista bila zainteresirana, na predstave su dolazili roditelji s malom djecom, kao što je i uobičajeno, jer se smatra kako je lutkarstvo samo za djecu, ali je Lutkokaz nudio i predstave za mlade i odrasle, što je rijetka pojava u hrvatskom lutkarstvu, a što je mlada publika ubrzo prepoznala i s oduševljenjem prihvatila. Osim toga, mladi su se mogli upoznati s načinom i rezultatima rada na studiju glume i lutkarstva te širokim, za mnoge potpuno novim mogućnostima lutkarstva. Moguće je da su se mnogi upravo zbog toga upisali na Akademiju.
Problem? Akademija nema kazališne dvorane. Predavaonice su malene i ne mogu prihvatiti sve zainteresirane. Dvorana Dječjega kazališta Branka Mihaljevića pak prevelika je jer su predstave mišljene za komorniji prostor. Lutkokaz je isprobao i Barutanu i dvoranu Pošte i prostor Škole za tekstil, dizajn i primijenjene umjetnosti… Svaki je prostor imao svoje mane.
Lutkokaz je također ciljao na razmjenu znanja i iskustava. Svake godine gostovala je po jedna akademija iz inozemstva, koja se predstavljala predstavama, predavanjima, izložbama. Lutkarske radionice držali su nastavnici s drugih akademija za naše studente, a naši nastavnici za inozemne studente.
Studenti s drugih akademija više ne dolaze, ali inozemni umjetnici, srećom, i dalje održavaju radionice za naše studente.
U početnom zanosu (i naivnosti?) mislili smo da bi Lutkokaz mogao pridonijeti obogaćivanju znanstvene misli o lutkarstvu održavanjem međunarodnih znanstvenih i stručnih skupova. To je, očito, bilo najteže.
Ozbiljno smo mislili kad smo osnivali Lutkokaz. Mogu svjedočiti iz prve ruke kako je zamišljen i što mu se prvih godina događalo. Ali kako već dugo nisam u organizaciji, a više nisam ni na Akademiji, prikaz ovogodišnjeg Lutkokaza bit će potpuno nepristran, pa i kritički, pogled izvana.
Lutkokaz 2025.
Izložba
Lutkokaz je originalno bio projekt Odsjeka za kazališnu umjetnost, a onda mu se priključio Odsjek za kreativne tehnologije. Studenti sudjeluju na radionicama, neke su osmišljene upravo za njih, a obično se vole predstaviti izložbom svojih lutaka. Meni osobno izložbe lutaka najviše govore kad me podsjećaju na predstave u kojima sam ih gledala u akciji, osobito ako su u toj akciji bile dobre. Među lutkama studenata ima vrlo zanimljivih karaktera, ali trebalo bi vidjeti kako se te lutke ponašaju u praksi, koliko su funkcionalne u predstavi. To je ono najvažnije na čemu studenti moraju raditi.
Studentske predstave
Ovo je druga godina kako se Lutkokaz održava u suorganizaciji Akademije za umjetnost i kulturu u Osijeku i Kazališta Virovitica (nastavne baze Akademije) i to u – Virovitici. Grad Osijek, nažalost, pokazao je potpunu nezainteresiranost za nešto što bi mogao postati njegov brend (kao što je to uspjelo francuskom gradiću, manjem od Osijeka, Charleville-Mézièresu, koji je upravo po lutkarstvu postao poznat širom svijeta), pa se, paradoksalno, festival osječke akademije održava u drugom gradu. Hvala Virovitici što je spasila Lutkokaz! Osijek bi ga pustio da umre.
Upada u oči malen – veoma malen! – broj studentskih predstava, osobito što se svi programi (njih ukupno svega četiri predviđena i jedan “spas u zadnji čas”) i ne bi mogli nazvati predstavama.
Na otvorenju je tako bio izveden prigodni program studenata prve godine prijediplomskog sveučilišnog studija Glume i lutkarstva. Očito motivirani, zainteresirani, talentirani, dobro su izveli što su izveli, vjerujem i da su dobili dobre ocjene (ovo su očito bile njihove ispitne etide), ali vidi se da su tek na početku svojega lutkarskog puta.
Već prilično zreo pristup kazališnoj umjetnosti pokazali su studenti treće godine istoga studija (Nina Crnčević, Inka Eldan, Katarina Han, Lovro Klepo, Petra Pribić, Martina Slakoper, Laura Vrban) predvođeni mentorima Goranom Guksićem, Mateom Bublić i Tonijem Leakovićem. Njihova se predstava zvala Izgubljena djeca i Petar Pan, nastala prema romanu Jamesa Matthewa Barrieja, iz kojega je zadržala motive dječaka koji ne želi odrasti, izgubljene djece, Nigdjezemske… i dodala priču o djevojčici koja ulazi u njihov tajni svijet i sve što treba učiniti jest vjerovati. Lijepa, dobra, dirljiva i angažirana predstava (prikaz disfunkcionalnih obitelji i zatim prikaz jednake situacije “kako je moglo i trebalo biti”), kojoj u kazališnom smislu nemam što zamjeriti, ali moja lutkarska duša ipak pati. Bio je to ispit iz animacije u troje, a većina situacija riješena je glumački. Samo je jedna lutka u predstavi, ona Petra Pana. I dok to naglašava njegovu jedinstvenost, prava je šteta što se tako dobre i zahvalne lutke nije bolje iskoristilo. Lutka je animirana u troje, što je već samo po sebi senzacija za hrvatsko lutkarsko glumište, može biti vrlo ljudska, ali i vrlo lutkarska, dopušta razne transformacije (kreacija jedne profesorice iz Sankt Peterburga) i lutka je koja plijeni pozornost. Svaki put kad bi se Akademija predstavljala na nekom događaju i izvodila etide s takvim lutkama, izazvala bi oduševljenje.
Studenti druge godine izveli su predstavu (ispit koji zaista funkcionira kao predstava) Gapitokio. Djevojčica koja je sjedila pokraj mene odmah je na početku pogodila da je to priča o Pinokiju (pametno dijete), ali onda se skroz zbunila kad je čula da se lik zove Gapitokio. Ipak je nesmetano nastavila pratiti priču (pametno dijete!). Da, studenti su naslovom predstave unijeli zabunu među normalan svijet, dakle sve ljude koji se ne bave lutkarstvom, ali i one koji se lutkarstvom bave, ali ne čitaju knjige i ne znaju stranu terminologiju. Gapit je naime ruski naziv za neutralnu javanku – naš naziv za lutku koja ima jedan nosivi štap i dva štapića za pokretanje ruku. I te su lutke na akademiju donijeli ruski profesori, a s njima i ime. Koje su onda i nastavnici praktičari i studenti nekritički preuzeli. No Gapitokio svakako zgodno zvuči, pa im se sve oprašta! Tekst su, prema romanu Pinocchio, napisali studenti (Lea Knego, Antonija Markanjević, Donatella Klarin i Filip Marčić), glazbu su skladali i tekstove pjesama napisali također studenti (Hana Boban, Julija Prevedan i Florijan Hajba), scenografiju su osmislili i elemente kostima dodale studentice druge godine sveučilišnog prijediplomskog studija Dizajn za kazalište, film i televiziju (Marija Čokrlić, Paula Dojkić, Erika Komar, Iwa Pranjić i Ana Topić). Mentori su bili Hrvoje Seršić i Andrija Krištof, a cijelu su stvar izveli Antonija Markanjević, Donatella Klarin, Julija Prevedan, Hana Boban, Filip Marčić i Florijan Hajba, studenti druge godine, koji su ispit i pripremili, potpomognuti mladom snagom, očito vrlo talentiranim studentom prve godine Dinom Matkovićem (uskočio je umjesto studentice Lee Knego, koja je bila na Erasmusu).
Bio je to pravi lutkarski ispit (dakle i predstava), u kojem su studenti pokazali vještinu animacije javanki (nije to nimalo lako!), Gapitokijeve izmišljotine prikazali su kazalištem sjena, a vrlo dobro (i svim lutkarima zasigurno vrlo drago) prikazana je obratna situacija od one na koju smo navikli: u originalnoj priči Pinokio od drvenog lutka postaje pravi dječak (obično to tako u kazalištu bude i izvedeno), dok je ovdje Gapitokio predstavljen živom rukom s nataknutom glavicom i okružen drvenim javankama. Na kraju i on postaje javanka i uklapa se u društvo.
Predstava koja zaista funkcionira kao prava predstava i lutkarska je do srži završni je ispit Ane Ilakovac Petrica Kerempuh na vašaru. Bila je to zamjenska predstava, jer predviđeni ljubljanski Medvjedić Pu nije mogao doći. Možda šteta za Medvjedića, ali svakako sjajno za odličnu Anu Ilakovac. To je, u mojem iskustvu, prva hrvatska predstava koja je uspješno spojila tradiciju poznatog lika Petrice Kerempuha i suvremen prikaz njegovih dogodovština, u kojima publika iskreno uživa. Ilakovac je sama napisala vrlo duhovit tekst, sama izradila scenografiju i lutke (tradicionalne ginjole), odlično ih animira i pokretom i glasom, svaki je lik diferenciran drukčijim glasom i karakterom, proizvodi i druge zvukove te nevjerojatno spretno barata i lutkama i elementima scenografije i rekvizitima, odajući dojam da tradicionalna ginjolska pozornica krije barem još nekoliko pomagača. Mentorica te uspješne predstave bila je Maja Lučić uz sumentorstvo Mateje Bublić i Gorana Guksića. Dodatne pohvale glumici i lutkarici zbog brze reakcije i neplaniranog popunjavanja programa Lutkokaza, a i zbog neumornog igranja predstave po raznim mjestima: ovo joj je bila trideset i druga izvedba u godinu dana, a sve sama organizira. Eh, da su to vidjeli ravnatelji s početka ovoga teksta… A možda i bolje da nisu. Možda je zaista bolje da se Ana Ilakovac razvija sama, igra autorske projekte i ne daje se zarobiti u nekom lutkarskom kazalištu, jer u pojedinim kazalištima naši studenti u najboljem slučaju stagniraju, a u najgorem propadaju.
Još jedan program naših studenata bilo je čitanje drama nagrađenih ovogodišnjim Malim Marulićem. Dobra ideja, ali traljava provedba. Šteta.
Teško mi je vjerovati da se nije moglo skupiti više predstava s Akademije. Znam da imaju dobre ispite. To što ih je bilo tako malo ide na dušu Akademiji i onima koji su bili zaduženi za ovogodišnji Lutkokaz. Slaba posjećenost predstava, organizacija publike i gotovo nikakva oglašenost ide na dušu Kazališta Virovitica. Ali bit će bolje. Sigurno.
Radionice
Radionice su našim studentima možda i najkorisniji dio Lutkokaza. Nije to mnogo sati (svega petnaest u četiri dana), ali dragocjen je susret s drugim pedagozima, drugim pristupima, drugim poetikama i estetikama. Običaj je da se rezultat rada prikaže publici na završnoj prezentaciji. Iz toga publika zapravo ne može zaključiti kako se doista radilo na radionici, jer u ovom slučaju rezultat nije bitan. Uspješnost radionica ne može se procjenjivati atraktivnošću završne prezentacije. Za radionicu je bitan proces. Svakako je dobro i važno imati završnu prezentaciju, i studentima mnogo znači da se pokažu publici, ali nije toliko važno što su na kraju napravili, nego što su radili i što će ponijeti sa sobom u svoj budući život s lutkama.
Zanimljivo je da su se čak tri od pet radionica bavile kazalištem predmeta. Kazalište predmeta jako je važno. Konačno, svaka lutka je predmet i potrebno je znati iščitati svojstva svakog predmeta kako bi se upotrijebio na najsvrsishodniji način. To je osobito važno za glumce lutkare, a korisno je i za lutkarske dizajnere i tehnologe. Nadam se samo da će ovi drugi u budućnosti imati i neke praktičnije radionice, koje će im otkrivati trikove zanata: kako nešto spojiti, kako prepiliti, kako učvrstiti, kako pokrenuti… kako lutku učiniti funkcionalnom.
Morana Dolenc vodila je za prvu i drugu godinu studija Dizajna radionicu Kazalište predmeta kao prostor igre. Ideja je bila poigrati se predmetima iz svakodnevnog života, jer “kad pomno pogledamo i proučimo predmet, njegov oblik, boju, teksturu, materijala od kojeg je napravljen, onda možemo krenuti u istraživanje i otkrivanje njegovog karaktera”. Točno. I to je odlična vježba. U praksi će vjerojatno trebati krenuti drugim putem: proučiti karakter lika i tada odabrati pravi predmet (ako je posrijedi kazalište predmeta) ili napraviti lutku tako da materijal od kojega se radi, tekstura, oblik, boja i sve ostale karakteristike odgovaraju liku.
Studenti su se odlično snašli. Sami su napisali tekst Ježeva kuhinja i izveli ga tako da kuhinjski pribor prikazuje likove (iz Ćopićeve Ježeve kućice, koja je očito poslužila kao inspiracija): vilica, žlica, nož, škare, žica za ribanje posuđa predstavljaju divlju svinju, medvjeda, vuka i lisicu, a metalna šalica dobila je funkciju ježeve kućice.
Druga etida – priča o trima praščićima – bila je prilično radikalna, hrabra i vrlo točna. Praščiće su utjelovile zapaljene cigarete, a vuka čekić, dok su pepeljare bile izrađene od različitog materijala, jer je to bitno za priču: najneotpornija bila je od papira, druga od keramike, a najizdržljivija od metala. Zato ih i vuk uništava na prikladan način: papirnatu razdere, keramičku razbije (izrazito efektan čin, koji je izazvao uzvik zaprepaštenja čak i kod studenata i odrasle publike navikle na razne kazališne efekte), pa čak i metalnu odbaci.
Zoran Petrovič iz Maribora vjeran je sudionik Lutkokaza, na kojem obično sudjeluje predstavom i radionicom Mi2, u kojoj se, kako kaže, radi “na odnosu između subjekta (glumca/glumice) i objekta”, stavljajući naglasak na “subjektivizaciju predmeta tako da fokus bude jednako podijeljen između obaju aktera”. To je vrlo važno za vježbanje lutkarskog načina mišljenja, ali i veoma teško za prvu godinu studija. Dobro je za početak studija, ali još bi bolje bilo vratiti se takvom promišljanju potkraj studija. Studenti su se trudili, ali bilo je prošlih godina i maštovitijih rješenja.
Clément Peretjatko, gost iz Francuske, svoju je radionicu nazvao Od tijela do predmeta i lutke. Ideja je bila da se krene “iz osobno ili zajednički odabranih predmeta. Njihove priče – stvarne ili izmišljene, intimne ili simbolične – polaznici istražuju kroz pokret, glas i odnos s tijelom, da bi putem pripremili teren ručnim lutkama. Kroz igru, intuiciju i tjelesni pristup, sudionici će razvijati vlastiti izraz i učiti kako predmet postaje alat za oblikovanje, pripovijedanje i izražavanje teme”.
Petar Eldan se na radionici Glumac, lutka, glazba i zvuk bavio sljedećim pitanjima: “Što zvuk i glazba mogu značiti glumcu, što lutki, a što onima koji sve promatraju ,izvana’ – publici? Kako nam zvuk i glazba mogu pomoći u animaciji, glumi, u odnosu glumac–lutka? Možemo li animirati zvuk? Možemo li animirati glazbom? Može li glazba zamijeniti riječi? Kada zvuk postaje glazba, a glazba zvuk? Gdje su granice i ima li ih uopće?” Rezultat je mudro ugradio u prethodno opisanu prezentaciju radionice.
Najzanimljivija i najsuvislija prezentacija bila je ona radionice Marioneta – ideja, konstrukcija, animacija. Možda zato što je Dubravko Torjanac profesionalni redatelj, iako on tvrdi da ništa nije režirao. Ali iskustvo pokazuje da se studentski ispiti kojima su mentori redatelji poprilično razlikuju od ispita koje su mentorirali glumci i lutkari, iako se redatelji kunu da ništa nisu režirali. I ja im vjerujem. Sasvim je sigurno da bi predstava koju bi oni režirali izgledala posve drukčije. Ali tako je to s redateljima. Ne moraju se truditi da režiraju, to im dođe “samo po sebi”. Torjanac, ponosni đak čuvenog Albrechta Rosera, studentima je pokazao kako izraditi najjednostavniju marionetu: Tücher-marionette (koju na hrvatskom sve češće zovemo maramoneta jer je izrađena od pravokutnog komada tkanine, kao rubac ili, drukčije rečeno, marama). Na pitanje koje Torjanac postavlja sam sebi u opisu radionice: “Je li marioneta danas i dalje virtuozan zabavljački instrument ili joj možemo povjeriti uistinu kompleksne misaone sadržaje?”, čak i jednostavne etide odgovaraju da marioneta može doista sve.
U programu je još navedena i radionica Igora Tretinjaka Lutkarska kritika – prostor strogo kontrolirane igre te radionice i predavanja za publiku: Lutkaonica – Na koncu lutka! (radionica izrade lutaka za djecu, voditeljice Sheron Pimpi-Steiner i Ivana Živković) i predavanje za odgojitelje i učitelje Scenska lutka kao posrednik u komunikaciji s djecom (predavačica Ria Trdin). O tim radionicama i predavanju ne znamo ništa jer nije bilo završne prezentacije, što je i logično, a ni bilo kakve druge obavijesti.
Gostujuće profesionalne predstave
Dječje kazalište Branka Mihaljevića u Osijeku nastupilo je s predstavom Četiri čudesne nezgode, nastale prema četirima pričama Zvonimira Baloga, u kojima se htjela prikazati piščeva “nonsensna gramatika i stilistika”. Priče je prilagodila i predstavu režirala Jelena Sitar Cvetko, scenografiju, lutke i kostime kreirao Igor Cvetko prema ilustracijama samog Zvonimira Baloga, glazbu je skladala Urška Cvetko, a svjetlo oblikovao Igor Elek. Balog je sjajan autor za čitanje, ali prilično nezgodan za uprizorenje. Lutke pritom mogu pomoći, ali u ovoj su predstavi ostale više na razini znaka nego što su postale likovi. Predstavu je pravom poslasticom učinila zapravo vrlo nadahnuta igra troje glumaca lutkara (diplomirali na AUKOS-u) Gordana Marijanovića, Tene Milić Ljubić i Grgura Grgića. Pritom osobito ističem Gordana Marijanovića, koji izvodi nevjerojatne majstorije i stasom i glasom.
I dok su studenti AUKOS-a osječku predstavu mogli vidjeti i u svojem gradu, predstave iz drugih sredina ne vide gotovo nikada. Hvala Bogu na prijateljima iz Slovenije, koji uvijek nađu načina da se pojave na Lutkokazu, malom, siromašnom festivalu, ali festivalu sa srcem i dušom kojemu, očito, ne mogu odoljeti. Susjedna Slovenija lutkarski je mnogo razvijenija od nas (o razlozima se ponešto govorilo na okruglom stolu) i za studente je velika sreća što mogu vidjeti barem pokoju njihovu predstavu.
Lutkarsko kazalište Ljubljana došlo je ovaj put s predstavom Mišek Julijan (primjećujem da smo svi skloni zadržati slovensku riječ umjesto hrvatske, možda malo hladnije ili samo predobro poznate, riječi mišić) po motivima slikovnice Joeja Todd-Stantona, u režiji Asje Kahrimanović (inače njihove glumice). Ostali autori su: dramaturg Benjamin Zajc, likovni oblikovatelj Jure Engelsberger, scenografkinja Katarina Planinc, dok glazbu potpisuje Zajtrk (Sven Horvat, Laura Krajnc), kreaciju svjetla Maša Avsec, a tehnologiju lutaka Žiga Lebar. Izvođači su Gašper Malnar, Zala Ana Štiglic, Ajda Toman i Domen Nagode.
Predstava je namijenjena publici u dobi od “3+”. Svakako jest za malu djecu, ali onaj “+” je vrlo znakovit. Svi smo mi u publici, i studenti i odrasli, i znalci i “obična” publika sastavljena od mama, tata, djedova i baka ostali potpuno zatravljeni. Predstava je trajala pola sata, što je pravo trajanje za malu djecu (iako znamo da ima mnogo predstava od 30 minuta koje su 25 minuta preduge). Mislim da je dječačić iz publike, čiji sam komentar čula, pogodio misli sviju nas kad je razočarano, u nevjerici, na kraju predstave upitao: “Što, gotovo je već?”, i odbio izaći iz kazališta jer je htio predstavu pogledati još jedanput.
Kratka, mala, reklo bi se neambiciozna predstava (dakako, samo naizgled), bez riječi (osim nekih bitnih koje su se glumci potrudili naučiti na hrvatskom) i s toliko puta prožvakanom temom prijateljstva i prihvaćanja različitosti, pokazala je kako biti originalan, duhovit, angažiran, posve nenametljivo poučan, emotivan i doprijeti do srca svakog gledatelja.
Glavni je lik mišić po imenu Julijan, koji je miš samotnjak – živi sam i sasvim mu je dobro. No jednoga dana u stan mu upadne lisica, uz sovu njegova glavna neprijateljica, koje se navikao bojati i izbjegavati je. Lisica je u nevolji: zaglavila se u Julijanovu prozoru! Mišić ne može podnijeti njezinu patnju i, prevladavši iznenađenje, strah i naučeni oprez, čini sve da je oslobodi, što mu na kraju i uspije, te lisica i mišić sjednu za večeru i shvate da su postali pravi prijatelji. Cinični gledatelj u jednom će trenutku biti zadovoljan što se nije dao “prevariti” lisičinom dobrotom, jer kad se druga Julijanova neprijateljica sova obruši na mišića, lisica ga – proguta! Ali, ubrzo shvatimo, samo zato da ga spasi od sove te ga, kad opasnost prođe, neozlijeđenog ispljune iz usta. Prijateljstvo je stvarno!
Nakon završetka predstave studenti dizajna sjatili su se oko scene i proučavali scenografiju i tehnologiju lutaka, upijajući i učeći kako se to radi. Kako dobrom promišljenošću, znanjem zanata, mudrošću i kreativnošću postići efekt jednostavnosti i prirodnosti. Eto, zato je Lutkokaz tako dragocjen.
Moment i Slovensko narodno gledališče Nova Gorica prikazali su predstavu Godzilla Tribute Band suautora i izvođača Maje Poljanec Nemec, Mihe Bezeljaka i Zoran Petroviča u režiji kolektiva GTB, s dramaturgijom Mareka Turošíka i Nuše Komplet Peperko, likovnošću Katarine Cakove i svjetlom Gašpera Bohineca i Andreja Firma.
I onima koji ne znaju tko ili što je Godzilla, vjerujem da samo ime dovoljno strašno ili neugodno zvuči. Ime je dakle dobro odabrano, jer Godzila je “kraljica svih čudovišta”, kako je sugerirao i naslov jednoga od niza filmova o Godzilli. Autori predstave, kaže se u najavi, pročitali su je kao poeziju koja je postala referenca na sve strahove, razaranja i skore smakove svijeta. Predstava prikazuje građenje i razaranje, sve moguće strahote i užase ovoga svijeta, kao i pokušaje spašavanja svijeta. A sve to pomoću predmeta, kutija, kukuruznih pahuljica, glazbenih instrumenata i, ponajviše, ljudi. Kombinacija je to dramske predstave i koncerta, ponajmanje lutkarske predstave.
Zbunjeni studenti pitali su me (znaju da sve smiju pitati) je li to lutkarska predstava i što ona radi na lutkarskom festivalu. Ne, nije lutkarska predstava, predmeti su ovdje rekviziti, a ne likovi, ali služi se elementima poznatima kazalištu lutaka. Angažirana je, uronjena u probleme sadašnjega vremena, nudi nadu da se oni mogu prevladati, a eklekticizmom izražajnih sredstava (karakterističnim za Zorana Petroviča) pokazuje neki drugi pristup (lutkarskoj?) predstavi. I zato je dobro da studenti vide i takve predstave.
Okrugli stol
Novost ovogodišnjeg Lutkokaza bio je dvodnevni okrugli stol u organizaciji Kazališnog epicentra s gostima iz Francuske, Slovenije i Srbije pod naslovom Regionalno lutkarstvo u suvremenom europskom kontekstu. Korist za studente bila je ta što su iz prve ruke mogli čuti više o UNIMA-i i mogućnostima koje ona pruža, a što se uvijek bolje čuje u praksi nego na predavanjima. UNIMA daje mnogo i postoji mogućnosti uključivanja u mnoge projekte, ali studenti se ipak moraju i sami angažirati, a ne samo čekati da im pečene ševe padaju u usta. Neki su se dosad doista pokazali vrlo snalažljivima i izvukli brojne koristi. Neki nisu.
Hrvatsko društvo kazališnih kritičara i teatrologa
Hrvatsko društvo kazališnih kritičara i teatrologa pokrenulo je projekt zvan Ekskurzija s hvalevrijednom svrhom podupiranja kritičkog praćenja izvedbene scene izvan Zagreba. Još je više vrijedna hvale odluka da se ove godine prate lutkarski festivali te je tako u Ekskurziju bio uključen i 15. Lutkokaz. Stoga na ovim stranicama i možemo čitati naše osvrte na taj festival.
Zaključak
Lutkokaz se i dalje drži. Postoji već 15 ili čak više godina, kako je objašnjeno na početku teksta. Nije loše za studentski festivalić bez profesionalnog vodstva i organizacije. I neka postoji. Svašta se o njemu može reći, ali treba ga čuvati kao malo vode na dlanu. A znamo kako je danas voda dragocjena. U općoj suši.
15. Lutkokaz, 22. – 25. travnja 2025., Virovitica
