Karta, teritorij, kazalište
Anđela Vidović
Postoji vrsta potrage koja je više od one geografske. Duhovni nemir i nezadovoljstvo, bolje rečeno, najbolji su motiv putovanja i poticaj za otkrivanjem.
Eric Bentley, U potrazi za kazalištem (1954)
Moja prva kazališna putovanja vezana su uz Dubrovnik. Grad koji će za mene uvijek ostati nedohvatljiv, mitski. Ne samo zbog Igara, Kazališta Marina Držića, nego i svega što sam od najranijeg djetinjstva upisivala u njega. Među zidinama skrivena su moja najljepša i najbolnija sjećanja. Poslije će doći Split, Zagreb, Rijeka i Osijek. Zagrebačko kazalište mladih u dvadesetima osjećat ću svojim jer je samo tad bilo moguće provući se na svaku predstavu, upijati, burno raspravljati. I samo tad mi je moglo pasti na pamet da s dvadeset dvije godine u eri bez pametnih telefona odem vidjeti što se događa na Fringeu, a na kraju sam završila na turniru golfa. Kao mlada kritičarka otkrivam istok. Odlazim u Rumunjsku. Odlazim na festivale povezane s bivšom Jugoslavijom, Borštnikovo srečanje i Sterijino pozorje. U tridesetima tu je i Rusija, ovdje izostavljena jer je bila riječ o dodjeli Europske kazališne nagrade te još jednom u nizu sukoba između politike i Mila Raua. Osim osobnog i političkog, u Sankt Peterburgu domovi su Dostojevskog, Nabokova i Puškina. Mnogo je kazališnih festivala iza mene, a opet i nije. Mnogo toga još želim vidjeti, od pompoznog Avignona do lutkarskog Charleville-Mézièresa. Nosim smijeh i anegdote, trajna prijateljstva. A i malu misao da mi je na svakom festivalu bilo najbolje u njegovim stankama i mrakovima. Kad se osluškuje život, a ne iluzija.
Velika Britanija, Fringe Festival Edinburgh, 2010.
Početci Ryanaira i ukidanje vize za hrvatske državljane dovode me kao studenticu u Škotsku. Kraj je kolovoza, smještaj je moguć i jeftin isključivo na periferiji, u hostelu The Globetrotter Inn pokraj plaže Silverknowes. Praktički na putu za zračnu luku. Grad je krcat i kaotičan, kao i debeli program festivala. Tristotinjak je stranica preda mnom, a buduća profesija još daleko. Studentska, srednjoškolska, britanska, irska, američka i australska, cirkus, suvremeni ples, lutkarstvo, komercijalno i rubno, sva kazališta i uzrasti tu su. Ali tu je i londonski Royal Court i edinburški Traverse. Odjeci recesije ne vide se u tada zabilježenih 40 245 izvedbi. Moj je budžet ograničen, izgubljenost očita. Tamo ide samo manijak bez vodiča. Stoga se odlučujem prepustiti slučajnosti, lutanju po izvedbenim lokacijama te pokušaju ulaska ako je ulaznica do pet funti. Uglavnom gledam stand-up komedije kojih se danas jedva sjećam. Ostaje prisnost, opuštenost, zbližavanja s publikom i izvođačima. Vrijeme bez interneta. Vrijeme snalaženja. Tad je Fringe na raskrižju. Sezona tavori na uspjesima drama Enron Lucy Prebble i Jeruzalema Jeza Butterwortha. Zbog bujanja ljetnih festivala u Britaniji na kraju prve dekade novog milenija, Edinburgh više nije kritičarska meka. No i dalje ostaje bitan za sirovo probijanje. Bez njega, uostalom, ne bi bilo danas velikih televizijskih uspješnica poput Fleabag ili Malenog irvasa.
Rumunjska, Interferences i TESZT, Cluj i Temišvar, 2014–2017.
Prvi festival na koji odlazim profesionalno jest u sklopu međunarodnog strukovnog udruženja. Riječ je o radionici za mlade kritičare koju za englesko govorno područje vodi škotski kritičar Mark Brown. Putujem dva dana. Prvo Budimpešta, zatim vlak za Cluj. Posvuda psi lutalice po nepreglednim ravnicama. Kritičarska je skupina šarolika, istočni i zapadni blok, a predstave na Interferences (Priče o tijelu) u ključu kakav smo godinama gledali ili ćemo tek gledati na Festivalu svjetskog kazališta u Zagrebu – od Neprijatelja naroda Thomasa Ostermeiera, Kralja Ubua Cheeka by Jowl do Amore e carne Pippa Delbona. Na programu je i hrvatska predstava. Danas zaboravljena, nekoć nagrađivana Kafka projekt: frontiere/granice/meje/grens/borders… Karine Holla i Henka van Riemsdijka. Razmišljanje o srednjostrujaškom kazalištu u prvome redu kao o poruci tad je još u povojima i nije dovedena do ekstrema, čemu svjedočimo iščitavajući kritičke zapise posljednjih godina s Avignona. Tada se svijet činio mnogo jednostavnijim. Kazalište je u njemu mjesto radikalne pobune koje može i ne mora utjecati na stvarnost i kazalište je mjesto detektiranja problema. Nisam još naišla na citat Anne Ubersfeld da je kazalište oduvijek ustanova koju vlast najstrože kontrolira. Nosila sam ružičaste naočale.
S TESZT-om tri godine poslije vidim što sve kazalište može biti ako je selekcija promišljena, upućena i hrabra, kao što je bila kod umjetničkoga koordinatora Zoltána Gálovitsa. Dvadeset devet predstava, poznata lica i ponovno dugi put do njih. Autobusom iz Osijeka do Beograda, iz Beograda do Vršca, zatim cjenkanje s taksistom oko prebacivanja preko granice u Temišvar. Veza i kad ima, očajno su loše. Tematske su okosnice jasne bile u oprekama intimizma i političnosti, dramskog slojevitog građenja i fizičkog teatra, autobiografskog i izvanjskog, ozbiljnog i zaigranog. Sjećanja živa. Na šetnje uz rijeku Begej i desetke bazena, libanonski falafel, kišobrane poslagane korzom oko kojih ćemo se vrtjeti danima i noćima, smještaj ni na nebu ni zemlji. Fizički trag Xaviera Bobésa i njegovih Stvari olako zaboravljenih još je u mojem dnevnom boravku. I dalje nisam sigurna jesam li bila na magijskoj seansi ili izvedbenom činu. Voajerizam Kálmánova dana mađarskoga redatelja i glumca Hajdua Szabolcsa podsjeća na snagu obiteljske drame kakve više nemamo prilike gledati. Sjajan festival na koji me doveo jedan drugi, Borštnikovo srečanje.
Slovenija, Borštnikovo srečanje, Maribor, 2016–2019.
Sve što ne možemo naći u Zagrebu, tražimo u Sloveniji. Brži je i jednostavniji put. Autom s kolegom ili busom za čas. Listopad, kesteni, hladnoća i grijanje uz gulaš u podrumskom caféu SNG-a stvar su prošlosti. Festival se posljednjih godina održava u lipnju te putniku-kritičaru otežava organizaciju ako odlazi na TESZT ili Sterijino u Novi Sad. Tu su velike predstave Jerneja Lorencija, Tomija Janežiča i Sebastijana Horvata, početci i uzlet Nine Rajić Kranjac, nova i drukčija upotreba prostora, novi ljudi, novi kritičari od Britanije do Makedonije te, najvažnije, studentska energija, humor i njihovo odbijanje ikakve uštogljenosti. Borštnikovo je uvijek bilo njihov festival bez obzira na sve umornije partije i mijenjanje nečega što smo posve naivno smatrali tradicijom. Tu sam među ostalim gledala Ali: strah jede dušu u režiji Sebastijana Horvata. Napokon predstavu o ljubavi bez cinizma. Zasitila sam se u istom gradu geometrijskog izraza Mateje Koležnik. Gledala sam posljednji put Jerneja Šugmana kao Kralja Ubua. Baštinski zaokret Jerneja Lorencija u Visoškim kronikama. Zaigrane studentske Tri sestre. Kicu koji se hvata u koštac s rock-zvijezdom u Stephensovu Birdlandu. Žigu Divjaka i Bojana Jablanovca. Simonu Semenič i Dušana Jovanovića. Bez obzira na krize i pomalo pogubljen kompas, Borštnikovo je i dalje nezaobilazna kazališna stanica. Divlje i kontrolirano, precizno i katkad dosadno, tu da nešto i naučimo.
Srbija, Sterijino pozorje, Desire Central Station i Kamarafest , 2017–2024.
Iako Bitef zauzima posebno mjesto na kazališnoj karti Srbije, Vojvodina, njezino mađarsko ludilo, još me od Urbánove Neoplante drži i ne pušta. Blatnjavi putovi, futoški kupus, margine i rubovi upućuju na to što sve kazalište može kad je snažno ukorijenjeno u zavičaj i ne srami se eksperimenta. Uostalom, rumunjski festivali koje spominjem prije odjeci su slične poetike. Graničnog identiteta koji nije ni mađarski ni srpski ni rumunjski – u potpunosti je razdijeljen. Sterijino, naravno, ne pripada tom kolosijeku. Ukorijenjeno je u suvremeno srpsko dramsko pismo i bez nekadašnjeg jugoslavenskog okvira gubi oštricu te postaje stariji brat našim Marulićevim danima. S tradicionalnom potkom, tu smo da vidimo Milenu Marković ili Maju Pelević, ali ne i nešto novo, divlje, izvan okvira. Subotica i Senta su za tu, drukčiju vrstu kazališnih istraživača. Izvan svih putova, izvan poznatih korijena, uronjeni u maglu i mutnu Tisu. Na Desireu sam gledala Solo Nine Rajić Kranjac, na sceni kina Jadran, gledala sam i MandićCirkus, sve što će doći barem dvije godine poslije u Zagreb. Gledala sam i Ko igra Sonju Savić. Preispitivala mitove o suvremenim poetikama, svjedočila o dubokoj krizi našeg kazališta koje rijetko dobacuje izvan vlastitih granica. Na Kamarafestu upoznajem poetiku Kinge Mezei u predstavi Hladan suton. Tada u dnevnik objavljen u Vremenu zapisujem: “Ne mogu sebi objasniti što sam gledala, uostalom, iz posve sam drugog konteksta, ali osjećaj je tu. Bilo je dobro. Bilo je pomaknuto.”
