Kazališna kritika kontra margini
Anđela Vidović
U malenoj zemlji poput naše susreti kazališnih kritičara iznimno su rijetki. Nekadašnja mjesta okupljanja, festivali poput Splitskog ljeta i Dubrovačkih ljetnih igara, Međunarodnog festivala malih scena u Rijeci ili Susreta lutkara lutkarskih kazališta u Osijeku, pripadaju sporadičnim, gotovo nasumičnim razmjenama iskustava izvan zagrebačkih premijera. Pisati o kazalištu u Zagrebu znači biti u centru. Imati najveći prostor, ne samo onaj koji zauzima najčitanije novine i portale nego i osigurava trajniju vidljivost, razmjenu, lakše odlaske na međunarodne festivale. Ako uostalom zavirimo u Hrvatsku kazališnu kritiku (dramska) Nikole Batušića iz 1971. nećemo naići baš na kritičara izvan Zagreba. Tek će se mnogo godina poslije otvoriti prostor u Antologiji hrvatske kazališne kritike Šimuna Jurišića iz 2010. u kojoj će se naći jedini kritičar Splićanin, koji će izmicati ustaljenoj normi. Stoga možda nije slučajnost da Anatolija Kudrjavceva spominju dva autora u tematu pred vama Kazališna kritika kontra margini.
U samom naslovu nisam htjela naglasiti probleme s kojima se susreću kazališni kritičari izvan Zagreba, od ograničenosti repertoara i gostovanja do uredničkih i umjetničkih pritisaka, nego zapravo afirmirati upornost, vrijedan rad i prkos koji svaki od kazališnih kritičara upisuje u vlastito djelovanje. No naglašavanje pozitivnog ne znači da ne postoji i druga strana medalje. Desetljeće u kojem pratim kulturu na širem planu donosi osipanje redakcija, a time su i suzile ionako ograničene mogućnosti takozvanog prijenosa znanja. Na užem su planu posljedice vidljive manjim interesom mladih za bavljenje kritičkim pisanjem bez obzira na dugogodišnje postojanje radioničkih programa u okviru različitih programa institucionalne i izvaninstitucionalne kulture. Ono o čemu se rijetko govori, kronična potplaćenost, postaje fino sredstvo manipulacije u kojem romantičarski istinski poziv nema cijenu. Relevantnost kazališta, a time i kritike, u vremenu lakih rješenja stavljena je ustranu. Kad su upravljačke pozicije mahom političke, teško je i govoriti o fantomskom razvoju publiku. Gostujuće predstave oblikuju, odnosno snižavaju, očekivanja publike u mnogim našim sredinama.
Bez obzira na povremene proplamsaje malodušja, eseji pred vama ipak otvaraju drukčije perspektive, iako ne obuhvaćaju, niti imaju tu ambiciju, sve naše kazališne sredine. Upoznaju čitatelje s različitim perspektivama kazališnih kritičara u Osijeku, Virovitici, Splitu i Dubrovniku. Pritom su i oni sami kao autori potpuno različiti, kao i njihova iskustva sveučilišnih profesora, veterana novinarstva, slobodnjaka i redakcijskih svaštara. Alen Biskupović u tekstu Kazališna kritika između profesije i poziva vraća se u prostor djetinjstva i prve odlaske u Hrvatsko narodno kazalište u Osijeku s ocem, razlažući na koji ga je način pisanje o kazalištu oblikovalo te kako, s današnjim odmakom, vidi ulogu kazališne kritike koja spaja analizu, edukaciju i kulturnu angažiranost. Olga Vujović, jedina u tematu sa zagrebačkom adresom, u tekstu Malo kazalište koje zna kako vraća se u daleku 1988. kada je prvi put ušla u Kazalište Virovitica. Usmjeravajući se na ekstenzivan repertoar tijekom više od triju desetljeća i neizbježne mijene, vrijedno dokumentira mjesta memorije začinivši ih sočnim anegdotama. Kristina Tešija u tekstu Pisati o kazalištu, pisati s margine posve osobno piše o vlastitom odustanku i povratku pisanju o kazalištu u Splitu svjesna slobode da može prokazati lijenost i nenadahnutost onih kojima je kazalište siguran posao, a izvedbeni prostor zajamčeno pravo. Specifičnost pozicije Brune Lucića u Dubrovniku vidljiva je u njegovoj Igri živaca na lokalnoj razini, tekstu koji skida koprenu s mitskih Igara, ali i rasvjetljuje iznimno važnu, a zanemarenu poziciju kulturnog radnika u zatvorenoj sredini.
Svaki me od tekstova donekle vratio na osvjetljavanje vlastite pozicije. U početcima uglavljene između Splita i Dubrovnika, i dalje slabe pred tradicijom i mentalitetom koji najbolje poznajem, a u sadašnjosti rastrzane između Zagreba i Osijeka. Podsjećaju me i na vlastitu upornost da tražim drugo i drukčije te da mi sredina u kojoj najviše boravim, konkretno Osijek, ipak nije dovoljna. Osjećam tu ne samo odgovornost prema sebi nego i prema studentima te polaznicima radionica, donoseći im tek jedan pogled na svijet u moru mnogih. Suženost perspektiva kojima svjedočim u manjim sredinama dio su šireg i mnogo većeg problema nego što obuhvaća temat pred vama. Uostalom, Kazališna kritika kontra margini njemu i prkosi, donoseći jedinstvene perspektive i uvide, ali i rasvjetljujući pukotine koji u najmanju ruku pozivaju na buđenje, ali i na nužnost susreta koji se, kako sam uvodno naznačila, događaju prerijetko za kritičarski ukus.
