Kazališna plovidba ostala na vezu
Leon Žganec-Brajša
Poznata je činjenica, koja se uči već u osnovnoj školi, da je Split najveća hrvatska putnička morska luka. Posljedice toga raznolike su jer, kao u svakom životnom simulakrumu, prostoru na kojem se spajaju i susreću brojni ljudi koji inače ne bi imali ništa zajedničko – priče preuzimaju neobične smjerove, susreću se i isprepleću, individualno postaje kolektivno, a kolektivno individualno. Nije teško uočiti paralele s kazalištem, koje često počiva ako ne na istom, a ono na sličnom mehanizmu prepoznavanja kolektivnog u individualnom, pomaka značenja od partikularnog prema općem. Jednom riječju, identifikacije. Stoga nije neobično da se u Splitu, u godini obljetničkog, 70. Splitskog ljeta, producira predstava naslovljena Priče s trajekta, koja polazi upravo od tih idejnih zasada.
Još početkom godine splitsko Hrvatsko narodno kazalište u svojstvu organizatora Splitskog ljeta na društvenim je mrežama raspisalo poziv za građanstvo, koji se u bitnom sastojao od jednostavne molbe: “podijelite s nama svoje priče s trajekta”, sva ona neobična, pamtljiva, emotivna i ina iskustva za koja smatrate kako bi se trebala naći u predstavi. Priče s trajekta tako su zamišljene kao projekt zajednice, baš kao i svojih autora, nastao na temelju priča koje su ljudi, sudjelujući u tom neprestanom, trajnom ritualu lučkih ukrcavanja i iskrcavanja i trajektnih putovanja, odlučili podijeliti s autorima predstave. Odziv je, kako se moglo čuti, a i vidjeti na premijernoj izvedbi, bio dobar, prikupljeno je mnogo priča, trebalo je među njima napraviti i selekciju.
(Ne)iskorištena ambijentalnost
U pozivu je najavljena i još jedna bitna postavka Priča s trajekta – da je posrijedi predstava na samome brodu, naime trajektu. Dakle, site specific, a u boljem slučaju i ambijentalno kazalište. Također, logično s obzirom na dugu tradiciju Splitskog ljeta, koja se ocrtavala i na izložbi otvorenoj tijekom trajanja festivala, u staroj gradskoj vijećnici na splitskom Narodnom trgu. Ambijenti kojima se Splitsko ljeto služilo, što kao scenografijom, što u stvarnom prožimanju s lokacijama tvoreći tako ambijentalno kazalište, brojni su te su konstanta festivala. Od svima znanog Peristila kao ikonografskog mjesta otvaranja i opernih izvedbi, preko lokacija na Marjanu (jedna je, kod crkvice sv. Jere, korištena i za drugu ovoljetnu dramsku premijeru, Juditu), Velog Varoša i Voćnog trga, lokacija izvan splitskog urbanog tkiva (od Sitnog Gornjeg do Vrlike), do trajekta, koji u ovoj predstavi nije prvi put postao pozornica Splitskome ljetu (prije četrdesetak godina Albatros Ranka Marinkovića, u režiji Marina Carića, igran je također na brodu), lista je impresivna samom brojnošću. Za odgovor na pitanje koliko je tih predstava zaista i iskoristilo potencijale prožimanja s lokacijama na kojima su igrane u boljoj tradiciji ambijenta umjesto scenografije, danas se može zaključivati samo na temelju sačuvanih materijala, kritika, fotografije, poneke snimke, što osvješćuje i podsjeća na trajnu karakteristiku kazališta kao prolazne umjetnosti trenutka. No to je predmet šire i opsežnije rasprave. Valja se vratiti na temeljno pitanje, nakon što su ocrtane postavke. A ono je: u kojoj mjeri Priče s trajekta potvrđuju te svoje zasade te kako se njima koriste?
Gusti naglasci, glasna glazba, dim i vožnja
Kako bi se to učinilo, prvo nešto o strukturi same predstave, prostornoj i vremenskoj. Priče s trajekta mogu se načelno podijeliti u tri čina, kojima prethodi svojevrsni prolog, a slijedi ih epilog. Nakon prologa, koji se prati s gata, ulazi se u utrobu broda, gdje se u prostoru za vozila odvija prvi dio predstave, evokacija, dakako, aktivnosti koje se i inače odvijaju u tom dijelu broda. Mizanscena je prepuna gustih naglasaka, glasne glazbe, dima, vožnje, geometrijskih oblika, podsjećajući tako uvelike na ekspresionističko kazalište, koristeći se prostorom i stvarajući zanimljive vizualne efekte, no postajkujući u trenucima kada treba artikulirati jasnije značenje od vizualnog dojma. Svejedno, naznaka je zanimljiva, potencijal kontrastnog poigravanja mehanicističkom urednošću i vizualnim eskapizmom postoji. Uskoro ta dionica završava te se publika seli u brodski salon, gdje se odvija drugi dio predstave. On je organiziran epizodično, nižu se prizori iz putovanja trajektom, koji se kreću od sasvim zamislivih epizoda kojima je gotovo jedina osobina to što nisu svakodnevne, do onih potpuno neobičnih, čak i bizarnih. Kako se moglo čuti nakon predstave, upravo je taj dio uvelike utemeljen na pričama sabranima na javnom pozivu. I treći dio, koji se odvija na otvorenoj palubi, sastoji se od niza epizoda, samo što se one više ne igraju, već prepričavaju u drukčijoj organizaciji mizanscene, pri čemu publika kruži od jednog do drugog glumca. Konačno, brodska sirena poziva okupljanje na lijevoj palubi, odakle se promatra svojevrsni epilog, igran na gatu, a čije se značenje uskoro prejasno ocrtava. Riječ je o tematiziranju migranata i njihovih po život opasnih putovanja preko mora u bolji život u Europi.
Poopćavanje priča
Kolektivno i individualno. Ta dimenzija kazališne igre osobito je pregnantna u situacijama u kojima se dramska radnja provlači situacijama koje su poznate, a često i proživljene u publici. I zaista, na premijernoj izvedbi Priča s trajekta bilo je više gledatelja koji su poslije predstave komentirali kako su “njihove” priče “ušle” u predstavu. Teško da može biti snažnije, izravnije identifikacije. Može se međutim dogoditi, pa se u Pričama s trajekta, nažalost, i dogodila, određena zatvorenost u taj krug. Je li “moja” epizoda ušla u predstavu? Koliko je “vjerna istini” (zapravo, naravno, predodžbi koji taj konkretan gledatelj ima o događaju otprije, često i više desetljeća)? Ako nije, zašto nije? Teško se to moglo izbjeći, no i dalje se teško oteti dojmu da je odvelo predstavu prema inzistiranju na epizodama koje su, osim što su neujednačene u kvaliteti, neujednačene i u razini općenitosti i neobičnosti. Stoga gledatelju koji ništa od epizoda nije doživio, proces inzistiranja počne djelovati dvojbeno. Iako je odabira epizoda sasvim sigurno bilo i u predstavi se nisu našle sve koje su ispripovijedane u povodu javnog poziva, stalni prelasci iz jedne u drugu, izrazita neujednačenost između općenitosti i specifičnosti te jednostavno postojeća razlika u scenskome potencijalu pojedinih epizoda rezultiraju dojmom cjeline u kojoj je svega previše, a malošto se uspjelo integrirati u cjelinu.
Samo zatečena vrijednost lokacije
Izvankazališnom lokacijom, na kojoj se “događa” kazalište, što je u slučaju Priča s trajekta bio brod Oliver i gat na kojem je on bio vezan tijekom predstave, može se, u teoriji, koristiti na tri naoko bliska, a opet oprečna načina. Bilo kao scenografija, proširena i svojom “stvarnošću” ovjerena kulisa ili, u boljem slučaju, kao ambijent, prostor od kojeg je predstava neodvojiva i koji svojim korištenjem daje kazališnoj iluziji neponovljivu važnost kakvu nije moguće reproducirati izmještanjem na bilo koju drugu lokaciju. Sigurno je da ambijent sa sobom nosi unaprijed upisano značenje, s kojim bi dramska igra trebala uspostaviti odnos te tako transformirati i njega i sebe. Naravno, moguće je i da predstava, iako smještena u ambijent, taj prostor potpuno ignorira i postavlja se kao da se ostvaruje u kazalištu, na sceni (koje također nije prostor “nultog” značenja u odnosu na predstavu, ali to je druga tema). U Pričama s trajekta, kombinirani su svi ti pristupi, iako se najčešće ipak osjećao dojam posljednjeg. Ideja da se predstava o događajima u putovanju trajektom i povezanima s njime igra upravo na samome trajektu, ma koliko intuitivna, zanimljiva je i zvuči poticajno. Korištenje više prostora na tom istom trajektu u postajnoj dramaturgiji još i više. Međutim ključno je kako se tim prostorima koristi. U tome Priče s trajekta, nažalost, ne uspijevaju. Praktički bi se svi dijelovi predstave mogli izvesti i u kazalištu, u različitim scenskim prostorima. Iako je zanimljivo vidjeti kako se događaji temeljeni na pričama iz brodskog salona tamo zaista i rekreiraju, a mehanicističko, potmulo udaranje glazbe odjekuje čeličnim brodskim “zidovima”, ti elementi ne koriste se brodom kao prostorom dodane, već samo zatečene vrijednosti. Lokacijom, a ne ambijentom.
Tipske uloge
Veliki ansambl predstave, u kojem sudjeluje dobar dio članova Drame splitskog HNK-a, osamnaest glumaca i glumica, stalno je u Pričama s trajekta na razmeđi između kolektivnog i individualnog, identiteta pojedinca, lika u epizodi, i kolektivnog entiteta putnika. To je tu i tamo polučilo kojom iskrom zanimljivosti u glumačkom rješenju, no i uvelike onemogućilo oblikovanje dorađenijih karaktera, što bi istaknulo pojedine aktere. Stoga je teško i nekoga izdvojiti. Povjereni im zadaci nisu prezahtjevni, uglavnom su posrijedi tipske pojave, često okrenute karikaturi i lakom prepoznavanju, što potpomažu i kostimi (Sonja Obradović), osobito u središnjem dijelu predstave u brodskome salonu.
Sve u svemu, Priče s trajekta ambiciozno su i pametno zamišljena predstava, čiji potencijal ocrtavanja specifičnog iskustva putovanja trajektom ipak ostaje donekle neiskorišten. Epizode se nižu, sve je to prepoznatljivo i tipično, no ne i ostvareno u punom sinergijskom potencijalu koji bi otvarao prostore značenja. Umjesto toga, viđeno više nalikuje nekoj humornoj zbirci priča koja je, eto, oživjela na trajektu, a manje predstavi koja zatječe i transformira iskustva.
Reprizne izvedbe ove predstave, iako najavljene, nisu se dogodile. Preduhitrila ih je stvarna stravična tragedija na stvarnom trajektu, pad ukrcajne rampe trajekta Lastovo na Malome Lošinju, pod kojom su život izgubila trojica pomoraca. Stoga je kazalište, iz poštovanja prema njima, odlučilo otkazati najavljene reprize. Priče s trajekta tako su dobile jeziv nastavak, onu stravičnu suigru života i umjetnosti kakva bi trebala ocrtati poziv na osvješćivanje.
70. Splitsko ljeto, premijera 10. kolovoza 2024. Režija Anica Tomić, tekstna građa Ivor Martinić i Jelena Kovačić, glazba Nenad Kovačić, scenski pokret Lada Petrovski Ternovšek, kostimografija Sonja Obradović, izvedbena scenografija Nikolina Kuzmić, oblikovanje tona Josip Vinko Lozić, producentica Ena Subotić, asistentica dramaturgije Karla Leko, asistenti režije Rubina Sarajlić i Frane Smoljo. Glume: Nikša Arčanin, Bruna Bebić, Vanda Boban Jurišić, Elvis Bošnjak, Luka Čerjan, Anastasija Jankovskaja, Stipe Jelaska, Mijo Jurišić, Zorana Kačić Čatipović, Andrea Mladinić, Davor Pavić, Stipe Radoja, Snježana Sinovčić Šiškov, Ana Marija Veselčić, Andrijana Vicković, Monika Vuco Carev, Donat Zeko, Frida Anković. Gudački kvartet Sequentia Strings: Ela Radman Mršić – violončelo, Lucija Marinović – viola, Emanuela Jerčić – violina, Ante Labetić – violina. Fotografkinja: Nemi Bulat
