Kazališno propitivanje (ne)majčinstva
Kim Cuculić
Svojevrsnu žensku trilogiju Kolektiv Igralke iz Rijeke zaokružio je ovoga ljeta novom predstavom Majke, koju smo gledali na Riječkim ljetnim noćima. U režiji Rajne Racz i dramaturgiji Maje Ležaić uprizorena je u parku ispred Državnog arhiva u Rijeci, ali ne s namjerom postavljanja ambijentalnog teatra. Praizvedba Majki naime bila je u dvorištu Etnografskog muzeja na Brijunima, u sklopu ovogodišnje sezone Kazališta Ulysses. Odabir takvih lokacija za izvedbu ima simbolično značenje jer su autorice koncepta – Kolektiv Igralke i Rajna Racz – temu majčinstva, odnosno nemajčinstva, odlučile propitivati putem forme imaginarnog muzeja koji postaje neka vrsta kataloga znanja i iskustava vezanih uz temu odluke o majčinstvu.
Ženska trilogija
Početak ženske trilogije bio je 2020. godine kad je Kolektiv Igralke u partnerstvu s KUD-om Transformator iz Ljubljane premijerno u dvorani riječke Filodrammatice izveo dokumentarnu predstavu Bakice. Autorice predstave Sendi Bakotić, Ana Marija Brđanović, Anja Sabol, Vanda Velagić i Tjaša Črnigoj (ujedno redateljica i dramaturginja) napravile su etnografsko istraživanje, povezujući se sa ženama na temelju čijih priča su u procesu skupno osmišljenog kazališta napravile predstavu u kojoj se te priče povezuju s pričama njihovih vlastitih baka i drugih žena koje poznaju.
U fokusu Bakica bile su društveno marginalizirane žene koje su teške životne okolnosti prisilile na preživljavanje tako što prikupljaju plastičnu ambalažu iz kontejnera za smeće. No poduzeto kazališno istraživanje šire je od same problematike sakupljanja boca te zadire u društveni kontekst, čime se propituje općenito položaj žena u (hrvatskom) društvu. Dokumentarizam predstave proizlazi iz kredom ispisanih statističkih podataka koji jasno upućuju na neravnopravan položaj žena u mirovinskom sustavu – njihove su mirovine većinom manje u odnosu na muškarce jer su i njihove plaće dok su radile bile manje. Prosječna mirovina za žene u Hrvatskoj doista je mizerna, a mirovine ili socijalna pomoć koju dobivaju protagonistice predstave – nazvane Albina, Ljudmila, Marta i Suzana – ispod su svakog ljudskog dostojanstva.
U Bakicama se citiraju dva naslova – prvi je Knjiga za svaku ženu, u kojoj se žene upućuje kako da postanu domaćice, kuharice, krojačice, vezilje, majke, odgojiteljice, čuvarice zdravlja ili njegovateljice, a drugi je Mali vodič skupljača boca Dražena Perušića Boce. Moglo bi se reći da se životne priče četiriju žena kreću između tih dvaju naslova. Kao kontrapunkt pojavljuju se na ekranu projicirani likovi baka autorica predstave, koje su dočekale donekle dostojanstvenu starost.
Cure
Drugi dio ženske trilogije predstava je Cure, koju je 2023. godine Kolektiv Igralke, ovoga puta u koprodukciji s riječkim Hrvatskim narodnim kazalištem Ivana pl. Zajca i slovenskim Zavodom Vidne, premijerno izveo u prostoru bivšeg Exportdrva u Rijeci. Autorice su Sendi Bakotić, Ana Marija Brđanović, Tjaša Črnigoj, Anja Sabol, Tijana Todorović i Vanda Velagić. Nakon Bakica to je bila druga suradnja Igralki i slovenske redateljice Tjaše Črnigoj.
I predstava Cure otvara i problematizira teme o kojima se najčešće šuti i koje i u današnje vrijeme predstavljaju svojevrsni tabu. Predstavama ovakve vrste prethode opsežna istraživanja, pri čemu se autorice oslanjaju na etnološko-antropološku metodu. Dokumentarnom predstavom Cure Igralke otvaraju i dalje tabuiziranu temu ženske seksualnosti i ženskog tijela preko kojega se prelamaju različiti društveno-politički i religijski svjetonazori. Kao i u Bakicama, Igralke su i ovoga puta napravile istraživanje u kojemu su ispitanice bile njihove bake i majke, a imale su i radionice na kojima su sudjelovale današnje djevojke. Iz svega toga nastao je materijal za Cure. U kronološkom, vremenskom hodu od 1950-ih godina Igralke stižu do današnjeg vremena, s poražavajućim statističkim podacima prema kojima danas veliki postotak ginekologa u Hrvatskoj odbija pobačaj zbog takozvanog priziva savjesti. Taj podatak neminovno dovodi do pitanja jesu li bake Igralki možda imale veća (reproduktivna) prava od današnjih žena i nije li u sadašnjoj Hrvatskoj zapravo na djelu degradacija ženskih prava?
Majke
I tako od Bakica i Cura dolazimo do Majki, praizvedenih 2025. godine. Sve predstave iz trilogije nastale su na temelju slične metodologije – Igralke Sendi Bakotić, Ana Marija Brđanović, Anja Sabol i Vanda Velagić opredijelile su se za dokumentaristički pristup koji stvaraju na temelju provedenih istraživanja i intervjua s različitim sugovornicama. Za potrebe predstave Majke intervjuirale su studentice Odsjeka za kulturalne studije Filozofskog fakulteta u Rijeci pod mentorstvom Dunje Matić Benčić. U središtu završnog dijela ženske trilogije je tema majčinstva, odnosno odluka o tome da se žena (ne) ostvari kao majka.
Ideja za predstavu iznova je stvarnosna – autorice i izvođačice shvatile su da su se našle u srednjim tridesetim godinama i da im otkucava vrijeme za odluku o majčinstvu. Kako objašnjavaju u programskoj knjižici predstave, osjećaju se kao prva generacija žena u svojim obiteljima koje zaista imaju slobodu odabira o tom pitanju: financijski su neovisne, za razliku od svojih baka, a bivanje majkom više se ne podrazumijeva kao što je to bilo kod njihovih majki. Krenuvši od svojih osobnih iskustava, tragale su za tom temom u umjetnosti, teoriji i povijesti.
Temu (ne)majčinstva redateljica i autorice/izvođačice propituju provođenjem gledatelja kroz zamišljeni muzej. Umjesto kustosa kroz takav muzej vodi lik šamanice koju je utjelovila Ana Marija Brđanović. Neobičan muzej ženskog iskustva scenografkinje i kostimografkinje Paola Lugarić Benzia i Tanja Blašković oblikovale su mnoštvom razbacanih jastučastih predmeta u raznim nijansama ružičaste boje, uz zastor s prorezom koji asocira na ulaz u maternicu. Izvođačice Sendi Bakotić, Ana Marija Brđanović, Anja Sabol i Vanda Velagić odjevene su u jednobojne, pripijene kostime koji poput drevnih figurica Venere ističu njihovu ženskost, što će u jednom prizoru biti dodatno naglašeno umetanjem u kostime bijelih jastučića. Vađenje tih predmeta, kao i udaranje o tlo ostalim jastučastim rekvizitima, u jednom trenutku će postati i izraz revolta i pobune.
Kao i u Bakicama i Curama, Igralke se tijekom izvedbe izravno obraćaju publici, iznoseći u ispovjednom tonu osobna iskustva vezana uz (ne)majčinstvo, a ta osobna razina nadopunjena je statističkim i drugim podacima kojima se u Majkama progovara i o alternativnim oblicima majčinstva i roditeljstva, o neplodnosti, postporođajnoj depresiji, kompleksnom odnosu majki i kćeri, umjetnoj oplodnji i drugim temama. Izvođačice se referiraju i na aktualne izjave nekih ministara i političara u Hrvatskoj koji upućuju na potrebu povećanja nataliteta i rađanja onih koji će ratovati za svoju državu, odnosno postati ratno “topovsko meso”. U tom posebno snažnom trenutku predstave uvodi se i tema rata, koja je u suprotnosti s majkama koje stvaraju život. Igralke će u tom prizoru nataknuti vojničke kacige na glavu, koje se u nekoliko puta ponovljenim pokretima spuštaju u predio trbuha, a zatim ih izvođačice, stavljajući u njih smotane ocijeđene krpe, zibaju poput kolijevki. Represivni državni aparat koji žene prisiljava na majčinstvo, da bi njihovu djecu slao u rat, dobiva epilog u intoniranju hrvatske himne. U tom kontekstu možda je u predstavi trebala biti prisutnija i kritika crkve koja glorificira majčinstvo i negira pravo žene da sama odlučuje o vlastitom tijelu i o tome hoće li biti majka ili ne, ali se citira ono biblijsko: “Plodite se i množite…”, kao i njemački slogan “Kinder, Küche, Kirche”. Na važnost majčinstva, što se može interpretirati i kao pritisak na žene da postanu majke, upućuju i razne uzrečice koje se u predstavi izgovaraju na različitim jezicima, čime se pokazuje univerzalnost ove tematike.
Od države se Igralke i Rajna Racz spuštaju na privatnu, intimnu razinu, progovarajući o vlastitim iskustvima, između ostalog dotičući se i teme bavljenja kazalištem/umjetnošću i majčinstva. Tako Racz spominje da su je upozoravali da je kad postane majka, gotovo s njezinom umjetničkom karijerom. Igralke se u jednoj koreografiranoj sceni (suradnica za scenski pokret je Mila Čuljak) pojavljuju s metronomima prislonjenim uz glave, u čekaonici u kojoj im sprava koja pokazuje brzinu izvođenja nekoga glazbenog djela odbrojava vrijeme fertilnosti.
Dokumentarizam
U Majkama do izražaja dolazi i redateljski rukopis Rajne Racz, koji se temelji na sintezi pokreta, glazbe i slike, na poetičnosti, jeziku simbola i svojevrsnog nadrealizma ili magijskog realizma. Tako je u ovoj predstavi zastupljeniji pokret, a glazba Marina Živkovića u nekim motivima podsjeća na dječje uspavanke. Igralke se u svojim predstavama koriste i videomaterijalima koji pridonose dokumentarizmu, a ovoga puta to su fotografije s motivima majki i male djece projicirane na zastoru (oblikovatelj svjetla i tehnički voditelj je Marin Lukanović).
S mitske, državne i društvene te osobne razine predstava Majke u završnici se uzdiže do onog univerzalnog – izvođačice se povezuju bijelim vrpcama, poput pupkovine, u krugu zajedništva i majčinstva koje svojom ljubavlju grli čitav svijet. Pored brojnih drugih referenci, u Majkama se citira i kanadska autorica Sheila Heti, koja se u svojoj knjizi Majčinstvo iz 2018. godine hamletovski pita: “Imati ili nemati djecu?”, pokušavajući pod utjecajem partnera, tijela, obitelji, prijatelja, misticizma i slučajnosti donijeti moralnu i razumnu odluku.
Riječ je o samo naizgled jednostavnom pitanju na koje nema jednoznačnog odgovora, što pokazuje i najnovija predstava Kolektiva Igralki.
Kolektiv Igralke, Kazalište Ulysses, Kuća Nahero, Maska Ljubljana, premijera 11. srpnja 2025. u dvorištu Etnografskog muzeja, Veliki Brijun. Riječke ljetne noći, izvedba 17. srpnja 2025. Autorice koncepta Kolektiv Igralke i Rajna Racz, redateljica Rajna Racz, autorice teksta Sendi Bakotić, Ana Marija Brđanović, Maja Ležaić, Rajna Racz, Anja Sabol, Vanda Velagić, izvođačice Sendi Bakotić, Ana Marija Brđanović, Anja Sabol, Vanda Velagić i u alternaciji Klara Kovačić, dramaturginja Maja Ležaić, suradnica za scenski pokret Mila Čuljak, scenografkinje i kostimografkinje Paola Lugarić Benzia i Tanja Blašković, skladatelj Marin Živković, oblikovatelj svjetla Marin Lukanović. Intervjue provodile studentice Odsjeka za kulturalne studije Filozofskog fakulteta u Rijeci: Mia Lukić, Lara Krsmanović, Hana Krsmanović, Lisa Ivanić, Ivana Gubo, Aurora Vivoda, Nina Blažević, Dorotea Zwingl Mikler, Tara Savić. Mentorica Dunja Matić Benčić. Foto: Ana Križanec
