Koncept: solo
Ana Gospić Županović
Potkraj kolovoza, u sada već ustaljenoj maniri od prosječno četiri dana, u Zadru je i ove godine održan festival Monoplay. Program je festivala iz godine u godinu relativno sličan. Ne teži se isključivo prikazu najrecentnijih radova, niti se robuje nekom naglašenom konceptu, premda bi i takav pristup, barem povremeno, u smislu promišljenijeg ili jasnijeg odabira mogao biti zanimljiv i dobrodošao. Čini se kako u tom smislu produkcija festivala nastoji istaknuti različitost promišljanja plesa i srodnih suvremenih izvedbenih umjetnosti ili ponuditi ono što bi moglo biti zanimljivo publici, koja iz godine u godinu umjereno raste ili se mijenja. Tako je i ovo, već šesnaesto izdanje, unatoč problemima s neizglasavanjem proračuna grada Zadra, zbog čega se vjerojatno ponešto i prekrajao zamišljeni program, uz više zanimljivih popratnih događanja i nekoliko radionica, ponudilo četiri različita cjelovečernja autorska sola, pri čemu je jedna večer gotovo već tradicionalno rezervirana za zadarsku plesnu scenu.
Kako ovaj tekst (silom prilika) pišem s određenim vremenskim odmakom, koji nužno učini da se određene nijanse pokreta ili kakvih drugih aspekata izvedbe neminovno izbrišu iz sjećanja, tekst koji slijedi ponudit će stoga više asocijacije ili razmišljanja koja su proizišla tijekom ili nakon gledanja plesnih predstava prvih triju dana, a s obzirom na to da su sve tri predstave bitno obilježene postupkom autoreferencijalnosti ili nekim aspektima autotematizacije predstave i čina izvođenja. U završnici, četvrti dan prikazan je i rad Aleksandra Aceva Lucy nije bila tako davno u mješovitoj formi izvedbenog predavanja i fizičkog teatra.
Mayerova mitska mjesta
Sudeći i prema reakcijama publike, otvorenje festivala sa Simonom Mayerom iz Austrije opravdalo je visoka očekivanja. Mayerov SunBengSitting, ako to nije pretenciozno ili pretjerano reći, svojevrsni je hit solo uradak. Mayer ga je do sada izveo oko dvjesto puta, a izvodi ga još od 2014. godine, kada je nastao. Mayer je iznimno istreniran, uvježban i vješt izvođač, podjednako plesno, koliko i vokalno, odnosno glazbeno, što i ne čudi s obzirom na to da istodobno s koreografijom i plesom karijeru gradi i kao glazbenik. I predstava počinje glazbenom kulisom, snimkom glasanja životinja, a dalje će se glazba raslojavati na niz sastavnica od kojih većinu komponenti Mayer gradi i izvodi iz tijela sam na ogoljenoj pozornici ili uz pomoć elementarnih rekvizita, mikrofona i violine. Od početka nago, ogoljeno tijelo izvodi u čvrstom i iznova repetitivnom slijedu niz različitih tjelesnih ili/i ritmičko-melodijskih radnji, nerijetko i na vrlo zabavan način, što osobito do izražaja dolazi prilikom njihovih različitih ponavljanja. Bilo da izvodi tradicionalno pljeskanje dlanovima po bedrima i listovima ili pleše piruete uz zvukove dijalektalnih, tirolskih vokalizacija, trči u krug s drvetom sa zvončićima ili vješto rukuje bičem u kružnoj formaciji, naglašena je virtuoznost i začudnost tako ogoljenog i dekontekstualiziranog postupka.
Svojevrsni je vrhunac Mayerove izvedbe uzimanje električno-motorne pile kojom poput iznimnog drvosječe brzo i spretno izdubi deblo da bi potom na njega, koje oblikuje u mini varijantu klupe, mogao sjesti i predahnuti. U toj se ikoničkoj sceni konačno krije i dešifriranje naslova samog rada, ta je “klupa na suncu” ispred kuće podsjetnik na Mayerovo djetinjstvo i odrastanje na selu, a vjerojatno i dio složenije osobne povijesti, ali i konačno “mitsko mjesto” – mjesto odmora, smiraja, sanjarenja i uživanja. Tada, ako ne i prije, postaje razvidno da se Mayerov solo autoreferencijalno osvrće na vlastito iskustvo odrastanja na selu i folklorne utjecaje, odnosno obilježja folklorne kulture koji austrijsko selo određuju. U tom pogledu rad je istodobno afirmativan, ironičan i zabavan, a način obračuna s folklornim i ruralnim stereotipima beskompromisan.
Kopanje po vlastitom identitetu i isticanje opreke selo – grad, domovine i strane zemlje, kako stoji u najavi predstave, predstavljaju osnovna tematska čvorišta iz kojih se gradi i istodobno razgrađuje ovaj nesvakidašnji solo. No, unatoč prilično transparentnom znakovlju predstave kojoj pridonosi niz iskorištenih rekvizita kao paralelnih suigrača, Mayerova predstava ostavlja otvorenima pitanja značenja i interpretacije viđenog i po tome je također posebna. Neka od pitanja koja su mi se pojavljivala tijekom, a posebice nakon gledanja jesu: je li ova predstava zapravo ili u konačnici afirmacija umjetničke slobode, potraga za korijenima, prihvaćanje kontradikcija ili samo nastavak daljnje potrage i spajanja autorovih osobnih, autobiografskih i drugih preokupacija i slično.
Izvedbena mekoća
I solo Silvije Marchig jednostavnoga i znakovitoga naziva Sol (u kojem je prekriženo ili izostavljeno o, što se može shvatiti i kao promjena rodnih označitelja, pa je to sad ova umjesto ovaj) u velikoj je mjeri autoreferencijalan i autotematičan te citatan, ali na sasvim drukčiji način od Mayerovih osobnih preokupacija. Sol je fascinantan u svojoj jednostavnosti, promišljenosti, izravnosti i organskoj mekoći, ali i specifičnoj “radnoj” oštrini kojom S. Marchig nastanjuje pozornicu (pogotovo u drugome ili središnjem dijelu) i razumije osjećaj svakog pojedinog trenutka, kao i subivanje s publikom. Iako nisam namjeravala uspoređivati, usporedba s Mayerom neminovno se nametnula, jer na radikalno drukčiji način troše ili računaju na pažnju gledatelja; dok je tempo Mayerove izvedbe prilično živahan, eksplozivan i robustan (u vrijednosno neutralnom značenju), odnosno neprestano u snažnim intenzitetima, a on kao izvođač hiperuvježban, njezin je odnos prema publici prisniji, a tempo smireniji, ujednačeniji i nekako precizniji. Također, premda su oboje prilično hrabri u postupku ogoljivanja, Marchig se ne boji izložiti i vlastitu ranjivost ili primjerice nespretno, neškolovano pjevanje. Upravo zbog tog izlaganja ranjivosti, ali i odlučnosti kojom to čini osobno mi je draži ili bliži njezin solo. Njezino pretresanje sjećanja na niz prošlih izvedbi, razmatanje i prikazivanje, odnosno i doslovno vješanje kostima te diskurzivno vođenje tim nizom prošlih radova ili njihovih “duhova” pohranjenih u memoriji, kao i podsjećanje na pitanje što pozornica uistinu jest ili može biti djeluje potpuno prirodno tako da i gledateljstvu postaje jasnije zašto je i ono tu ili da se upitaju koja je njihova uloga u svemu doživljenom i viđenom.
Podsjetnik na prošlo
Premijerno izveden, Artur, moj terapeut Sanje Petrovski utemeljen je na svojevrsnoj dramaturškoj dosjetci, odnosno inspiraciju za predstavu autorica pronalazi čitajući knjigu američkoga psihijatra Irvina Davida Yaloma The Schopenhauer Cure ili Liječenje Schopenhaureom u tečnom srpskom prijevodu. Riječ je o specifičnom romanu ili opsežnom romanesknom prikazu grupne terapije, u kojoj se istodobno pripovijeda i Schopenhauerov životopis, a kako stoji u sažetom opisu knjige, njezini pojedini dijelovi mogu se čitati i kao svojevrsna psihoterapeutska verzija Platonove Gozbe. No u ovom slučaju taj romaneskni okvir s pripadajućim likovima postaje nebitan, do izražaja ili mogućih poveznica dolaze tek pojedina načelna značenja ili istrgnuti citati naslovnog filozofa, uz formu ispovijedi i predavanja na kojoj je strukturiran treći dio ovog triptiha, iz kojeg razvidnija postaju prethodna dva dijela ili sloja/stavka, odnosno koji pomaže razumijevanju i kontekstualizaciji prethodno viđenoga.
Slično kao što S. Marchig po pozornici razmješta i pokazuje sačuvane kostime iz raznih predstava u kojima je igrala, prvi dio triptiha predstavlja prostornu instalaciju na trima razinama (kroz cijeli prostor scene) različitih ili gotovo svih plakata predstava ili i raznih drugih događanja u organizaciji Zadarskoga plesnog ansambla. Ispod njih polako se iz mraka pomalja i tijelo prve izvođačice, plesačice Marije Pehar, čije se kretanje iz spavaće pozicije postupno pretvara u razgovjetnije plesne kretnje, različito frazirane do konačnog stupanja u odnos i skidanja te premještanja i gužvanja plakata. Plakat je s jedne strane podsjetnik na minula vremena, kako je poslije u razgovoru istaknula S. Petrovski. To je, čini se, medij koji postupno gubi svoj materijalni status, upućujući na činjenicu da je ansambl prije ili od samih početaka pa nadalje mnogo više i brojčano tiskao i stalno lijepio plakate po različitim za to predviđenim gradskim javnim površinama ili oglasnim mjestima i izlozima, koja su se s vremenom smanjila, prorijedila ili se jednostavno na plakate obraća manje pažnje. Ujedno, svaki je plakat dokument vremena, vizualni znak, ali vezan i uz specifična emotivna iskustva i prisjećanja autora i izvođača na okolnosti ili druge aspekte njihovih nastajanja i značenja te izravni vizualni podsjetnik na razne produkcije (prema količini samih plakata moglo bi se reći i hiperprodukcije) i projekte koje je ansambl organizirao i producirao.
Razmotavanje sna
Tako se otvara i tema prolaznosti i sjećanja, no u drugom dijelu solo Patricije Gospić uvodi nas u drukčiju scenu i temu, izvođačica je s pisaćom mašinom i naočalama pretipkava i izgovara dijelove iz Yalomove knjige. Konačno, u trećem dijelu koji je potpuno verbalan na scenu dolazi i sama autorica (kao treća inkarnacija iste osobnosti) i polako razmotava slojeve svoje priče, počevši od prepričavanja sna u kojemu neprestano strahuje da “nema predstavu” do različitih drugih reminiscencija. Iz tog ispovjedno-autoreferencijalnog izlaganja koje nastoji stvoriti privid ili autentičnost spontanosti i svojevrsnog improvizacijskog, kolokvijalnog i ležernog govorenja i prepričavanja nameće se i pitanje što je zapravo istina od svega izrečenog, a što možda fikcija, premda autorica na početku, ako se ne varam, inzistira na tome da je sve što govori istinito.
Razumijevanje i tog troslojnog sola Sanje Petrovski u tematskom smislu lako je moguće pridružiti ili je nemoguće izbjeći vezu s nekim prethodnim njezinim radovima, kao što su predstave Arhiviranje: tajni dnevnik umjetničke prakse ili Koreofrenija, gdje se također postavljaju slična pitanja o tome što je to što autore tjera na stvaranje ako nužno ne moraju, ili u slučaju plesa, zašto bivati u umjetnosti ako se uvijek iznova i iznova, a tako je tijekom svih godina ansambla, plesači i autori moraju suočavati s činjenicom da će produkcijski ponovno biti sve manje-više isto, da je ples bezdoman i da će se svjetlo u kazalištu ili drugdje morati opet namještati posljednji čas i sl. U tom smislu autorici je važna i metafizička volja kao princip i njezina isprepletenost s umjetnošću koju pronalazi kao jedno od mogućih objašnjenja u Schopenhauera.
16. Monoplay, 22–25. kolovoza 2024, Zadar Fotografkinja: Adrijana Vidić
