Lakonotni i lakonogi festival za djecu i njihove odrasle
Razgovor s teatrologom i pokretačem festivala Teatron Igorom Tretinjakom
Ivana Slunjski
Odakle ideja o pokretanju kazališnog festivala na Silbi? Što je bio inicijalni impuls Teodore Vigato i kako doživljavaš njezinu viziju?
Ideja je došla iz naših ljetnih razgovora na Silbi. Iako otok poznat po kulturi, posljednjih je godina taj njegov dio u potpunosti izostao pa je naša logična reakcija bila da napravimo ono što nam je najbliskije – lutkarski festival. A ideje su se pretočile u akciju jednog jesenskog dana kad mi je Tea Vigato rekla: “Ajde smisli neki lutkarski festival”, davši mi nekoliko dana za to. Meni nije drugo preostalo nego da ga smislim. Tako da je impuls njezin, a koncept moj. Ključna ideja bila je prilagoditi se Silbi kao otoku bez automobila, ali i bez kazališne scene. Samim time, zamislio sam festival malih i lako prenosivih izvedbenih formi na tragu uličnog teatra, u startu ga nazvavši Kazalište u koferu, odnosno Silbenski KUK. Jako mi je važno bilo da se festival ne sastoji tek od predstava, već da sadrži i radionice za djecu, koja su u fokusu festivala. Nažalost, Tea Vigato nije dočekala realizaciju festivala kojemu se silno veselila jer se dosta naglo razboljela i neposredno prije festivala preminula. Svojim odlaskom beskrajno rastuživši i osiromašivši zadarsko i hrvatsko lutkarstvo i sve koji su je poznavali, cijenili i voljeli.
Što si zadržao, a što mijenjao u odnosu na prošlogodišnji koncept Kazališta u koferu?
Ključna promjena je ime – u jednom od posljednjih razgovora rekao sam Tei da ću jednoga dana kad ode, recimo za dvadesetak godina, festival njoj u čast preimenovati u Teatron. Nažalost, tih dvadesetak godina stisnulo se u tek jednu godinu. Koncept središnjeg dijela festivala ostao je jednak – red radionica, red predstava i završna izvedba malenih radioničara, samo sam pojačao ekipu. Cijelo prvo izdanje festivala na svojim su leđima junački izgurali bivši osječki studenti Marijana Matoković, Toni Leaković i Andrija Krištof, dok sam ove godine pozvao i jaka imena iz Slovenije i Italije. Festival je otvorila jedna od najboljih slovenskih i europskih lutkarica Maja Kunšič s predstavom Turlututu Lutkovnog gledališča Ljubljana, s kojom je obišla gotovo cijeli svijet. Uz nju, festival je ugostio talijanskog glumca i lutkara Giulija Settima i njegova kolegu glazbenika i glumca Anselma Luisija, a domaće snage branili su glumci i lutkari s osječke akademije. Ideja je da svake godine spajam iskusna imena iz svijeta lutkarstva, fizičkog teatra i cirkusa s mladim glumcima i lutkarima s osječke akademije, da im to bude vatreno krštenje.
Festival na otoku bez kazališta
Tom osnovnom bloku ove smo godine dodali još dva bloka. Jedan, koji nam je silno važan, usmjeren je silbenskoj djeci izvan ljetne sezone. U sklopu njega organiziramo gostovanja nezavisnih kazališta s predstavama i radionicama. Drugi se odvija početkom kolovoza i obraća se odraslim publikama s monodramama, duodramama i plesnim predstavama. Taj blok nam je zanimljiv zbog povezivanja Teatrona sa susjednim festivalima poput Zadarskog festivala monodrame i projektima poput IslanDancea.
Što znači raditi kazalište na otoku bez stalne kazališne infrastrukture? Doduše, Silba ima kazališni prostor u Zadruzi kojem predstoji renoviranje. Očito je da interes postoji i da Silba ima nekakvu kazališnu “povijest”.
Silba je spoj opreka – s jedne strane, silbenska djeca imaju minimalno susreta s kazalištem, tek možda pokojim gostovanjem tijekom godine, s druge na Silbi ljetuje veliki broj hrvatskih i još više slovenskih kazalištaraca. Čini mi se da je festival mnogo važniji i potrebniji prvoj skupini, pa njih stavljam u fokus. Samim time pristupam im kao još neoblikovanom gledateljskom tijelu koje, ako želim da se zainteresira za kazalište, mora biti zavedeno laganim i pitkim interaktivnim predstavama koje će ih uputiti na posebnost kazališta kao umjetnosti trenutka, živog kontakta i energije. Dodamo li tome činjenicu da na otvorenom nema bine koja bi uzdignula izvođače iznad razizemlja, usmjeren sam prema izrazima i izvođačima koji znaju privući pozornost i koji je znaju kontrolirati. Tu se odmah nameću fizički teatar, cirkus, klaunerija i lutkarstvo. A to je i na tragu otvorenosti festivala koji ne zatvara vrata komunikacije stranim gostima. Svi ti izrazi nisu ljubitelji riječi na pijedestalu, a nisam ni ja, tako da biram predstave koje u prvom redu komuniciraju pokretom, tijelom, lutkom, crvenim nosom…
Može li se govoriti o eventualnom kontinuitetu kazališnog života na Silbi, prošlom ili budućem?
Mislim da ne može jer, bez obzira na ljetna gostovanja kojih je bilo mnogo u prošlosti, ostalih desetak mjeseci kazališni život na Silbi ne postoji, a, koliko znam, nije ni postojao. Ima nekih ideja da bismo pokrenuli amatersku družinu, no od ideje do realizacije dug je i nimalo lak put.
Postoji li neka vrsta “otočkog ritma” ili specifične dinamike između publike, izvođača i prostora?
I prve i druge godine fascinirala me brojnost gledatelja od prve do posljednje predstave. Kao organizator, uvijek bih deset minuta prije početka predstave grizao nokte, uvjeren da nitko neće doći. I svaki put bi me brojnost publike demantirala. Nekako sam obje godine bio uvjeren da festival neće zadržati pozornost publike pet dana u komadu, ali je.
Entuzijazam otočana
Silbenska je publika navikla na odlične kulturne događaje u sklopu nekadašnjih kulturnih ljeta, gostovali su tu i Indoš i Mini teater, cijela plejada velikih kazališnih imena, a crna rupa koja se dogodila prije nekoliko godina očito nije umanjila glad za kazalištem, što me beskrajno veseli. No kao većina ljetne publike po otočkim festivalima, ni ova nema potrebe ili živaca za teže sadržaje, očekuje lake komade. Posebice na otvorenom prostoru na kojemu se odvija festival, a koji je jedan od ključnih mjesta susreta i prolazaka.
Kako se lokalna zajednica uključuje u festival?
Festival organizira Društvo za poboljšanje kvalitete života na otoku Silbu VARH. Riječ je o skupini entuzijasta – silbenskih i vikendaša s kućama na Silbi – koji su odlučili probuditi Silbu na svim razinama: od kazališne, filmske i glazbene preko sportske do društvenokorisne, poput vatrogasnog društva. Na čelu je udruge Aleksandar Lukić, čovjek nevjerojatne energije i plemenitih namjera, jedan od onih koji se u potpunosti daju boljitku mjesta u kojemu žive, bez figa u džepu i želje da zarone u tuđi novčanik. Štoviše, ako i zaranja u novčanik, u tišini zaranja u vlastiti kako bi, poput mecene iz duboke sjene, uložio novac u festival i ostala događanja. Bez Saše ne bi bilo Teatrona i mnogo toga dobroga na Silbi.
Čime se vodiš u izboru predstava?
Mlađahnim gledateljima. Želim ih zabaviti i oplemeniti, pokazati im nešto novo. Želim da još dva dana nakon predstave trčkaraju otokom i deru se “turlu-tu-tu!”, i da im odlazak na predstavu ne bude teret i muka, već veselje, da dolaze pola sata prije predstave da zauzmu mjesto u prvom redu. Želim da osjete dašak svježih vjetrova, posebice u lutkarstvu. Hrvatsko lutkarstvo zapelo je u mjestu u kojemu se ukopava, zastarjelo je, prašnjavo, a gledatelji ga i dalje zamišljaju ispunjenog antropomorfnim lutkicama u Snježnoj kraljici, Crvenkapici i ostalim hit-bajkama. Jedan Turlututu ruši tu sliku i pokazuje lutkarstvo kao izraz koji može sve i kojim se može sve. Cirkuske predstave, kao predstavnice punokrvnog uličnog teatra, pružaju djeci direktan dodir s kazališnom izvedbom, ali i uron u nju. To odlično radi Marijana Matoković, čije predstave imaju onaj pravi ulični duh u kojemu punim plućima dišu s publikom.
Tijelom, lutkom i pokretom
Sad ću se malo ponoviti, ali iznimno mi je važno da predstave komuniciraju i grade radnju ponajprije vlastitim izrazom, a ne riječju. To je višestruko korisno – s jedne strane, tijelo i lutka komuniciraju univerzalnim jezikom, s druge strane traže aktivnije gledatelje, traže maštu, upisivanje riječi, misli i slika na mjesto tijela, pokreta, lutke. Na taj način djeca nisu samo gledatelji već i suautori predstave. I sve to tražim u laganim, veselim, brzim predstavama.
Kako vidiš Teatron u kontekstu hrvatske i regionalne kazališne scene?
Vidim ga kao ljetni festival. Lakonotni i lakonogi festival za djecu i njihove odrasle na odmoru, umjetničku zabavu nakon cjelodnevnog kupanja i sunčanja. To ne znači da im nudim “jeftine” i nekvalitetne predstave. Baš suprotno, tražim predstave koje umjetnost pretaču u lake note, što nije nimalo lako. Silno je teško napraviti predstavu koja će kliknuti s današnjom djecom, a koja im neće pretjerano podilaziti, a neće ni tupiti po svome. Smatram da kazališta za djecu danas moraju biti svjesna promjena koje se događaju u svijetu njihovih publika i moraju im prići, pružiti ruku. Ako to učine bez fige u džepu ili pogleda s visoka, djeca će prihvatiti ruku. Festival ujedno vidim kao mjesto u kojemu ta ista djeca i sama postaju izvođači. Jako mi je važan radionički dio festivala i veliko finale u kojemu djeca, vođena voditeljima radionica, postaju zvijezde pred svojim roditeljima, bakama, djedovima, prijateljima i rođacima. Da skratim, vidim ga kao mjesto na kojemu djeca višestruko profitiraju.
I sam kažeš da su djeca u fokusu festivala. Znamo da lutkarstvo nosi etiketu “kazališta za djecu”. Hoće li Teatron srušiti tu predrasudu?
U mojoj viziji Teatron će ostati fokusiran na djecu. Njima je kazalište beskrajno važno i mislim da još ima snagu da ih oplemenjuje, mnogo više nego odrasle publike. Ne bježim od predstava za odrasle, naravno, no u tom bih se aspektu više usmjerio prema takozvanim obiteljskim predstavama, onima koje komuniciraju sa svim publikama podjednako. Ali jasno, sve ovisi o ponudi predstava u Hrvatskoj i regiji. Jer glavni bunari iz kojih ću crpiti predstave bit će Hrvatska, Slovenija i obližnje zemlje. Dodam li k tome uvjet da su predstave komorne i male, bunari se smanjuju. No tu jako računam sa studentima osječke akademije na kojoj radim i koje diskretno usmjerujem prema tipu predstava kakve želim, hehehe.
Ozbiljne ambicije
Plan mi je svake godine ugostiti jednu osječku predstavu, po mogućnosti nastalu s idejom gostovanja na Silbi. Ove je godine predstava Zamisli samo… inspirirana silbenskom legendom o Pankoguli i premijerno je izvedena upravo na Teatronu, što našem malom festivalu diže nos i uzdiže ponos.
Teatronova petoljetka?
Već 2026. trebali bismo dobiti montažnu pozornicu i nove stolce za gledalište, a do 2030. činit ćemo čuda! Šalim se. Ili ne. Silba je predivan otok, a prilika da se provede pet dana na tom našem biseru, a da se uz to i ponešto zaradi, neopisivo je primamljiva, tako da vjerujem da će za pet godina kazališne družine čekati u redu na Teatron, a mi ćemo birati i uživati. Festivali više nisu samo skupine predstava na jednom mjestu, već mnogo više od toga. Tako i ja na Teatron gledam kao na mjesto susreta i umrežavanja. Već sad imam neke načelne dogovore o umrežavanju festivala sa sličnim otočkim festivalima, što bi nam omogućilo jeftiniji dotok i protok jakih predstava i imena, možda i izvan regije. Mislim i dalje razvijati radionički dio festivala. Sljedeće godine proširit ćemo ponudu na oblikovanje lutaka, za koju godinu možda i na radionice kritike. I u svim tim planovima nećemo iz vida ispustiti one zbog kojih to sve radimo – djecu i sve koji se tako osjećaju.
Foto: Boštjan Lah
