Lokomotiva koja vuče punom parom
Anđela Vidović
U Hrvatskoj je prema podatcima Državnog zavoda za statistiku u 2025. godini djelovalo dvadeset i pet profesionalnih kazališta za djecu. Njihovu publiku u gradu čini 96,1 % gledatelja, dok se nejednakost ogleda u podatcima za manje sredine i ruralna područja. Statistika je tu porazna, a iznosi 3,2 % za manje i 0,7 % gledatelja u ruralnim sredinama. Iako su se u čitavoj godini izvela 502 djela, djeca u manjim sredinama, a u jednoj od takvih sam odrasla, rijetko izvan zalutalih putujućih družina imaju prilike vidjeti predstavu namijenjenu njihovoj dobi. S druge strane, iako posjetitelji kazališta za djecu u većim gradovima čine zavidan udio u statistici, ni na jednoj od naših umjetničkih akademija budući glumci nemaju prilike slušati kolegij koji se tiče bilo književnosti, bilo kazališta za djecu. Tako je naša budućnost kazališta, ono što volimo projektno nazivati “razvojem publike”, osuđena na stihijski razvoj i umjetničku profilaciju. Rad u kazalištu za djecu za neke je životni odabir, a za druge tek čekanje bolje prilike. No da tako ne bi trebalo biti svjedoče tribine poput lanjske Kazalište ni/je lektira u Žar ptici, ali i ozbiljniji časopisi poput American Theatrea, koji će jesenski broj dijelom posvetiti i kazalištu za djecu. Producentica i pedagoginja Sara Morgulis u proglasu „The Future of Theatre is Young“ (Budućnost kazališta pripada mladima) ističe kako bi svako kazalište – čak i ako nije tradicionalna družina za mlade – moglo proširiti svoju publiku i produbiti utjecaj, pronaći nove izvore financiranja i ojačati međugeneracijske zajednice.
Jedna zemlja, dva kazališta
Kritički pogled koji zazivamo u sporadičnim rubrikama posvećenim kazalištu za djecu i mlade nije isključivo domaća, hrvatska boljka. Kad se prestanemo uspoređivati s boljima, poput, primjerice, slovenskih lutkarskih kazališta, pogled svraćamo na ostatak susjedstva koji susrećemo na različitim festivalima od Srbije, Bosne i Hercegovine do Crne Gore. Potonja nam je posebno zanimljiva jer se scena tamo, bez obzira na postojanje Kotorskog festivala pozorišta za djecu, zapravo tek razvija. Kako iznosi moja sugovornica iz Podgorice, Marija Backović, do 2026. godine postojalo je samo jedno profesionalno kazalište za djecu koje ima dramsku i lutkarsku scenu u Crnoj Gori, a to je Gradsko pozorište Podgorica. No, kako ističe, kvantiteta i kvaliteta produkcije ovisila je o aktualnoj upravi, pa je bilo repertoarskih odluka koje bi krajnje marginalizirale te dvije scene. Ove godine osnovano je Kotorsko pozorište za djecu i mlade, riječ je prvoj ustanovi u Crnoj Gori opredijeljenoj isključivo za stvaralaštvo namijenjeno djeci i mladima. Ta je kazališna grana najmanje vidljiva u crnogorskom društvu, premda Ministarstvo kulture Crne Gore prepoznaje putem posebnih natječaja stvaralaštvo za djecu i mlade, posebno tijekom posljednjih dviju godina.
Stalna težnja za integracijom
Marija Backović zavidan je staž stekla kao organizatorica i selektorica programa na Kotorskom festivalu pozorišta za djecu. Fino desetljeće radi kao dramska pedagoginja u Praznom prostoru te je aktivna u regionalnoj platformi Od malih nogu. U sklopu inicijative njezine matične organizacije i Udruženja pozorišnih kritičara i teatrologa Crne Gore, kolega Igor Ružić i ja imali smo priliku ne samo upoznati sjajne generacije mladih na radionici kazališne kritike nego i donekle steći dojam o crnogorskom kazalištu u povojima, ali i o važnosti rada s mladima redatelja i pedagoga Petra Pejakovića. Punokrvniju sliku dobivam ipak tek na terenu, kad Marija Backović izgovara:
Kad god mislim o svojoj sredini spram Evrope sjetim se da je nepobitna činjenica da smo mi u Evropi, ali i da je Evropa oko nas. Tako nam izgleda i pozorište, kao stalna težnja za integracijom, a integracija je moguća tek kad se osjećaš komforno, sve suprotno je nasilno. Rekla bih da su evropske tendencije savremenog pozorišta zrelost i adekvatno odgovaraju na potrebe savremene zajednice djece i mladih. Istraživanje novih formi i estetika čistog i dinamičnog. Crnogorske su onakve kako mali Perica zamišlja Crnogorce – glasne, proste, sirove, ruralne, grube, hladne, ali postoje i ne odustaje se od njih i onda u tim silnim pokušajima bruse se i prefinjuju i ponekad ubodu. Šalu na stranu, zapravo postoji značajan broj stvaralaca koji kontinuirano stvaraju kvalitetan sadržaj za djecu i mlade u Crnoj Gori uprkos opšteprisutnom amaterizmu i vječitim tranzicijama u kulturi.
Nužnost umrežavanja
Za malene zemlje poput Crne Gore iznimno su važna umrežavanja jer omogućavaju uvid u druge kontekste, ali povećavaju vidljivost. Putem ASSITEJ-evih programa više je od deset mladih autora i autorica imalo prilike posjetiti međunarodne festivale i sudjelovati u specijaliziranim programima edukacije u području TYA, ističe Marija Backović, kao i da je ASSITEJ Crna Gora imao bijenalni natječaj za najbolji domaći dramski tekst za djecu. Pobjednički su komadi praizvedeni u produkciji Gradskog pozorišta Podgorica i Kotorskog festivala pozorišta za djecu. Putem biltena i prezentacije zemlje više je puta na umjetničkim susretima (Artistic Gathering) i kongresima promoviran kulturni atlas Crne Gore. Umrežavanje kao dio posla mnogih kazališta za djecu te sudjelovanje na festivalima omogućuju ne samo vidljivost nego i uvide u poetike i trendove kazališta za djecu, koja se u našem kontekstu gube zadovoljavanjem igre na sigurno, naslova koji će godinama puniti gledališta. Pomaci su prisutni na nezavisnoj sceni koja je u Hrvatskoj i Crnoj Gori manje stabilno polje kulture, a više prostor za rad, istraživanje, ali i brzu zaradu.
Dodirne točke i snovi
Građenje repertoara kazališta za djecu u Hrvatskoj i Crnoj Gori uglavnom je jedna od najslabijih točaka, a razlozi su višestruki, od različitih izazova pri izboru kazališnih predstava, uključujući nastavni plan i očekivanja roditelja, do linije manjeg otpora s prikladnim konvencionalnim naslovima. Kazalište za djecu u Crnoj Gori, kako će istaknuti moja sugovornica, i dalje teži megalomaniji, raskoši i kiču, a bježi od važnih tema i profinjenijih poetika. S druge strane, nastavlja, ljetni festivali prednjače u produkciji površnih, megalomanskih i jeftinih predstava sa stalnim primorskim motivima koji su često iz današnje perspektive mizogini, šovinistički, jednostrani i banalni. Kod nas, barem na otoku u Dalmaciji gdje boravim tijekom ljeta, teško će djeca imati priliku pogledati bilo što izvan splitske Produkcije Z, čime i odrasli i djeca stječu potpuno pogrešnu percepciju što je zapravo lutkarsko kazalište. Ono nije puštanje glazbe na plejbek i zbilja loša animacija. Osim repertoarne politike zajedničko nam je u većoj ili manjoj mjeri svakako kritička recepcija predstava. Iako prisutna u Hrvatskoj, ona ipak zauzima kudikamo manji prostor od zagrebačkog dramskog repertoara, te se često na okruglim stolovima, posebno izvan Zagreba, mogu čuti glasovi kako nam kronično nedostaje sustavnije praćenje kazališta za djecu. U Crnoj Gori situacija je takva da se vrlo rijetko pišu kritike predstava za djecu i mlade. “Kao da niti jedna branša unutar kazališne zajednice ne zna što bi s kazalištem za djecu i mlade, kao da je ono tek probni prostor za pravo kazalište”, zaključuje Marija Backović.
Ono što nedostaje, a da nisu redatelji, u jednoj i drugoj sredini jest hrabrost da se misli i radi drukčije, suoči sa suvremenim trenutkom. “Ne možemo inzistirati na šećernoj vuni”, dodaje Marija Backović, “svi znamo kako se šećerna vuna istopi za tren i ostane nam boja na usnama i zubima pa kad vidiš takvo dijete, vrisneš jer izgleda kao čudovište. Kakvo nam je pozorište, takva će nam biti i buduća publika, odnosno akademska zajednica.” Kada bih zamišljala idealno kazalište za djecu i mlade u Hrvatskoj, voljela bih da bude most između prošlosti i budućnosti, da se prenosi znanje, da njegovi rubovi omekšavaju djecu i odrasle te da nam neprestano ostavlja upitnike iznad glave, jer koliko god odrasli izgrađivali maštovite svjetove u kazalištu za djecu, takva vrsta kazališta mora nas biti kadra iznenaditi, ali i učiniti budnima za reakciju, makar se bacili na glavu. Za moju je sugovornicu Mariju Backović idealno kazalište za djecu i mlade poput Ćire:
Lokomotiva koja punom parom vuče, vagoni iz kojih ljudi svako malo izlaze i ulaze, pa kad dođe na veliku uzbrdicu, svi izađu da se olakša i pogura. Tokom dugog putovanja pričaju se istinite priče, nekad malo domaštane, nekad vješto ispričane da izgledaju magično, ljudi dijele lična iskustva, dijele hranu i znanje, smiju se i plaču, naježe se i utople, pokazuju šta znaju da naprave, izvedu, sviraju na prozorima i pjevaju kondukterima, pa kad krene da se spušta ka moru, svi žmure i puštaju da im vjetar mrsi kosu, a so nagriza trepavice, oblizuju se osjećajući miris mandarina, malo garavi od uglja, umorni od preintenzivnog i uzbudljivog putovanja, stižu na odredište spremni za život s jasnom namjerom.
Ta jasna namjera nije isključivo na leđima umjetnika, ona je i u kulturnim politikama, kojima je sve više stalo do statistike, a sve manje do građenja suosjećajne i angažirane malene publike koja itekako zaslužuju pozornost, ali i inovacije.
