Nadilaženje granica lutkarstva
Kim Cuculić
U Rijeci je početkom studenoga tradicionalno održana Revija lutkarskih kazališta, ovoga puta jubilarna trideseta. Povod je to za podsjetnik da se ova manifestacija održava od 1996. godine kada je, zalaganjem tadašnjeg ravnatelja Srećka Šestana, održana prvi put prilikom otvaranja obnovljene zgrade Gradskog kazališta lutaka Rijeka. S vremenom je Revija prerasla u međunarodni festival na kojemu svojim predstavama sudjeluju sva lutkarska kazališta iz Hrvatske te brojna kazališta, skupine i pojedinci iz inozemstva.
S obzirom na tridesetu obljetnicu, program ovogodišnje Revije, u organizaciji Gradskog kazališta lutaka Rijeka, bio je nešto bogatiji – sudjelovalo je četrnaest kazališta iz Hrvatske, Slovenije, Francuske, Slovačke, Njemačke, Srbije i SAD-a. U popratnom programu postavljena je u Muzeju grada Rijeke izložba riječke kreatorice lutaka Luči Vidanović Lutke iz ruku koje teku, dok je u atriju Hrvatskog kulturnog doma na Sušaku bila izložba Revija kroz plakate. U Gradskoj knjižnici Rijeka održane su promocije dviju stručnih knjiga o Reviji i lutkarstvu – Revije lutkarskih kazališta Rijeka, 1996. – 2024. Maje Verdonik i Prostor nedovoljno iskorištene slobode. Sto godina lutkarstva za odrasle u Hrvatskoj Igora Tretinjaka.
Glavni kazališni program bio je podijeljen u dva bloka: za najmlađe te za školarce, mlade i odrasle. Reviju je otvorila predstava Tria Fata kazališne družine La Pendue iz Francuske u režiji Romualda Collineta te izvođenju Estelle Charlier i Martin Kaspar orkestra. Riječ je o lutkarskoj predstavi napravljenoj u formi kabareta u kojemu nastupaju život i smrt. Različitim etapama života vode razni likovi, a sve se odvija pod neumoljivom vlašću triju Sudbina – onih koje upravljaju našim životima: jedne koja plete nit života, druge koja je odmata i treće koja je reže. Tri Sudbine – Tria Fata.
Koncert tijela
Izdvajamo nekoliko predstava koje smo uspjeli pogledati na ovogodišnjoj Reviji, a donose nove lutkarske izraze i kazališne estetike.
Jedna od predstava u prvom redu namijenjenih odrasloj publici je Koncert tijela u produkciji kompanije Lone Wolf Tribe – Brooklyn iz Sjedinjenih Američkih Država. Kreator lutaka je Kevin Augustine, koji je predstavu režirao i izvodi je. Formirajući Lone Wolf Tribe 1997. godine, njegova je misija, kako kaže, “stvoriti inteligentno, fizičko i visoko vizualno kazalište lutaka o našoj zajedničkoj ljudskoj priči”.
Njegov Koncert tijela pedesetominutna je neverbalna solo predstava izvedena uz elektroakustičnu glazbu Marka Brucknera. Kao što sugerira i sam naslov, riječ je o svojevrsnom koncertu u čijem središtu je ljudsko tijelo, odnosno njegovi dijelovi ogoljeni doslovno do mesa i kostiju. Scenografija koju potpisuje Ilya Vett oblikovana je od nekoliko (koncertnih) stalaka na početku izvedbe prekrivenih crnim tkaninama. Ispod jedne od njih postupno, poput rođenja, izlazi izvođač Kevin Augustine kao buto plesač, izvodeći svoj “ples tame” za koji su karakteristični usporeni, “izobličeni” i kontrolirani pokreti, bijela boja za tijelo, obrijana glava i izražajni izrazi lica.
Inspiriran buto plesom, Augustine je kreirao krajnje minimalističku predstavu kombinirajući buto, body art, fizički teatar i animaciju lutaka u minucioznoj solo koreografiji. Praćen glazbom Marka Brucknera, koja zvučno kreira ozračje pojedinih prizora poput glazbenih stavaka kakvog koncerta, stvorio je svojevrsnu meditaciju o prolaznosti života. Svaki od prekrivenih stalaka krije neki od dijelova ljudskog tijela, koji su predimenzionirani i lišeni kože, pretvarajući se u pokretne skulpture sazdane od mišića, žila, tetiva, vezivnog tkiva i kostiju. Izvođač pritom suptilno animira lutke, izrađene od pjenaste gume – golemu nogu, ruku, veliko oko, pulsirajuće srce, lubanju koju će na kraju spojiti s donjom čeljusti. Na bolno sugestivan način lutke oživljavaju kroz ruke, stopala i ispružene noge izvođača, u potpunosti upravljane tijelom performera i na neki način “srastajući” s njim.
Čitava predstava Koncert tijela temelji se na kontrastima svjetla i tame, života i smrti, a Augustine na neočekivani način uvodi i temu ljubavi – romantičnim susretom kostiju noge i ruke. Ponekad krećući se pozornicom na kotačićima, izvođač kreira dinamične, uzbudljive prizore, dok svaku od lutaka prati meditativni glazbeni lajtmotiv. Posebno mjesto u predstavi ima skelet djeteta, pomalo sablasna minijaturna lutka koja plače kao beba i “oživljava” preciznom animacijom Kevina Augustinea. Propitivanje tema života i smrti dojmljivo se sintetizira u prizoru u kojemu se divovsko oko transformira u veliku dojku iz koje dječji kostur siše majčino mlijeko. U završnici predstave lutke koje prikazuju lubanju, nogu i ruku povezane su u veliku lutku-skulpturu, a pored nje je lutka kostura djeteta čime se simbolički zatvara krug života i smrti.
Angažirano lutkarstvo
Da lutkarstvo može biti i angažirano, progovarajući o relevantnim društvenim temama, pokazao je kazališni diptih koji čine predstave Transport: Teret Lutkarskog kazališta Maribor i Transport: Odlazak Lutkarskog kazališta Ljubljana. Te predstave dio su međunarodnog projekta Creative Europe Transport, koji je pokrenuo Tin Grabnar, a okuplja šest kazališta iz više zemalja. Temeljna tema ovih predstava, koje su strukturno i tematski isprepletene, pitanje je transporta kao jednog od glavnih temelja globalizacije, potaknutog nezasitnim gospodarskim razvojem.
Prikupljanje i razradu te pripremu narativnog materijala za predstavu Odlazak i cjelovitu sadržajnu koncepciju projekta Transport potpisuju Tjaša Bertoncelj, Ana Duša, Tin Grabnar, Urša Majcen i Ajda Rooss. U prvom dijelu diptiha gledali smo predstavu Transport: Teret, koja je kao i Transport: Odlazak, napravljena u tehnici stop-animacije.
Mariborski Teret upućuje na goruću problematiku rastućeg teretnog cestovnog prometa, koji se posljednjih godina povećao za čak trideset posto. Predstava nas vodi u svijet globalne trgovine, u kojem brzina i dostupnost potiču gospodarski rast, ali donose i negativne posljedice poput pretjeranog iskorištavanja prirodnih resursa, onečišćenja okoliša i kršenja radničkih prava. Priča kreće retrospektivno: na početku predstave na autocesti dogodila se prometna nesreća sa smrtnim ishodom, a zatim pratimo genezu koja je dovela do tragičnog raspleta – sudara dvaju kamiona i jednog osobnog automobila. Središnji lik vozač je kamiona, koji je sretan što je dobio taj posao. U sljedećem prizoru pratimo utovar tereta iz makete minijaturnog skladišta u kamion koji prevozi šešire. Na drugom je stolu za animaciju autocesta kojom se kreću kamioni i automobili, a izvođači postupno u predstavu uvode i motive naplatnih kućica, benzinske pumpe, carinske kontrole, stajališta za kamione. Zanimljivo je da je riječ o 3D modelima i figurama koje je oblikovao Aleksander Andželović, dok je dizajn bežičnog sustava rasvjete osmislio Matej Lazar.
Autorica vizualnog identiteta i scenografkinja je Sara Slivnik, kostimografkinja Tina Bonča, oblikovatelj svjetla Gregor Kuhar, a skladateljica i oblikovateljica tona Mateja Starič (iz zvučnika dopiru zvukovi automobilskih sirena, prometne gužve, ponekog razgovora uz cestu, dječje igre loptom i na koncu zastrašujući zvuk sudara vozila).
Transport: Teret izvode Vesna Vončina i Uroš Kaurin, precizno demonstrirajući zahtjevnu tehniku stop-animacije. Njihovu izvedbu prate komentari na ekranu iz kojih doznajemo pod kakvim sve pritiscima poslodavca rade vozači kamiona, ponajviše pod pritiskom dostave tereta u što kraćem roku kako bi se udovoljilo klijentima. Premda je zakonski propisano koliko sati u danu vozači smiju voziti kamion i previđeno je njihovo vrijeme za odmor, zakon se u realnosti često ne poštuje, što u konačnici – kao u ovoj predstavi – dovodi do tragičnih posljedica čime se otkrivaju mračne strane kapitalizma, njegove eksploatacije ljudi i hiperpotrošačkog svijeta u kojemu živimo, što otvara moralna i etička pitanja.
O jednoj drugoj vrsti eksploatacije govori ljubljanska produkcija Transport: Odlazak, a to je pretjerano iskorištavanje prirodnih resursa, kao i onečišćavanje, što vodi narušavanju ravnoteže ekosustava.
Ta neravnoteža sve se češće očituje u porastu ekstremnih vremenskih nepogoda, poput poplava, suša, toplinskih valova i požara, koji pogađaju milijune ljudi diljem svijeta. Ideja za ovu predstavu dolazi iz slovenske stvarnosti, odnosno iz vremenskih nepogoda koje su uslijed klimatske krize pogodile Sloveniju. Kao inspiracija poslužila je konkretna, stvarna slovenska obitelj koja je u nevremenu izgubila kuću. Svjedočanstvo starijih članova te obitelji je i snimljeno, a nakon predstave mogli smo vidjeti i fotografije njihove kuće koja je nestala zbog vremenskih neprilika, točnije ekološke katastrofe. Kako smo doznali od izvođačica Aje Kobe i Ajde Toman, na temelju te priče iz zbilje nastala je fikcionalna priča za predstavu čiji su protagonisti također članovi jedne obitelji. Uvod u tu priču je upućivanje na problem onečišćenja i uništavanja prirode – izvođačice iznose na scenu podloge s mnoštvom stabala te različite čaše napunjene vodom, koji umiru i zagađeni su uslijed kontaminacije izazvane ljudskim faktorom.
Nakon toga pojavljuje se maketa kuće, ispred koje je cesta s minijaturnim uličnim svjetiljkama te nekoliko stabala. U povodu bakina rođendana njoj i djedu dolazi u posjet obitelj s djecom, no strašna, neumoljiva kiša omest će njihovu rođendansku zabavu. Djeca se, odjevena u kabanice, isprva igraju ispred kuće, penjući se na stablo koje će nešto poslije stradati u nevremenu. Izvođačice “proizvode” kišu s pomoću raspršivača za vodu, a ta voda sve više prijeti kući i njezinim stanarima. No djed ne želi napustiti kuću jer smatra da je sigurna… Nakon zamračenja, na maloj pozornici ostaje tek ruševina kuće, a u realnosti, doznali smo, svi članovi obitelji uspjeli su otići i spasiti se. Na vrlo suptilan i emotivan način predstava Transport: Odlazak navodi na razmišljanje o posljedicama klimatske krize.
Na Reviji je prikazana i predstava Tvorci sjena berlinskog Kolektiva Tangram, koja se na suvremeni izvedbeni način temelji na kazalištu sjena. Ova neverbalna predstava, namijenjena uzrastu 4+, traje svega trideset pet minuta, ali je prepuna različitih poigravanja svjetlom i sjenom.
Autorice koncepta i izvođačice Sarah Chaudon te Clara Palau i Herrero scenografski su naznačile prostor stolićem sa stolnom lampom na kojemu su čajnik i šalice za čaj, a u pozadini su tri bijela paravana na kojima izvode svoju začudnu igru svjetla i sjene. U kutu pozornice je i mali klavir koji u predstavi, koju prati glazba poput dječjih uspavanki, ima posebnu ulogu. Izvođačice animiraju šalice, ljudsku figuricu i druge predmete, a i svojim tijelima stvaraju duhovitu igru na koju reagiraju i posve mali gledatelji.
Predstava nastala u koprodukciji s Lutkarskim kazalištem Osnabrück sudjeluje na mnogim svjetskim festivalima, a ovo je bila jedinstvena prilika da se pogleda u Hrvatskoj.
Zadar i Rijeka
Na tridesetoj Reviji lutkarskih kazališta u Rijeci prikazana je i hvaljena i nagrađivana predstava Misto di raste lavandulilili Kazališta lutaka Zadar, u režiji Vanje Jovanovića i dramatizaciji Patrika Gregureca. U ovoj igrano-lutkarskoj predstavi, u kojoj izvođači animiraju lutke i predmete, glume, pjevaju i sviraju, kreiran je začudni svijet nekog otoka do kojega putnike dovozi brod naziva Bodulinija. Upravo na njemu naći će se Đulija koja živi na kopnu, u gradu, kako bi na otoku posjetila prijatelja Vlahu. Predstava tako, između ostalog, problematizira temu odnosa grada i otoka/sela, otvarajući i pitanje iseljavanja, napuštanja i polaganog izumiranja otočnih mjesta u kojima ni o maslinama više nema tko brinuti. No u ovoj toploj i emotivnoj kazališnoj priči, snažno obilježenoj mediteranizmom i inzularnošću, na otoku raste jedna posebna vrsta lavande – magični lavandulilili – a događaju se i druge neobične i nadrealne stvari: kokoši lete, dok more i nebo mogu zamijeniti mjesta. Ništa manje neobični su stanovnici otoka, koji komuniciraju svojim dijalektom, izmišljenim jezikom u kojoj svaka riječ završava sufiksom lilili. Đuliji, koja govori gradskim jezikom, često nije jednostavno razumjeti otočane.
Kreator vizualnog identiteta predstave Mario Tomašević stvorio je začudnu otočnu sredinu, naznačivši je stijenom sa svjetionikom, mjestom gdje raste čarobna lavanda, primorskom kućicom i dvorištem na crvenkastoj škrtoj zemlji te mjestom na morskoj pučini na kojoj ribari Vlahin otac. Životinjski stanovnici otoka su kokoši koje imaju svoja imena i vrlo lako mogu završiti u juhi, pijetao Mario Tomašević i galeb Anđelo.
Predstavu izvodi razigrana, svestrana glumačka ekipa – dječaka Vlahu utjelovio je Lino Brozić, djevojčicu Đuliju igra Ana Cmrečnjak, dojmljivu majku Irena Bausović Tomljanović, a pomalo melankoličnog oca Juraj Aras.
Riječko lutkarstvo predstavio je naslov Slatke riječi Gradskog kazališta lutaka Rijeka. Predstava je nastala prema predlošku belgijskog autora Carla Noraca, u režiji i dramaturgiji slovensko-francuske redateljice Mateje Bizjak Petit. Predstava je inspirirana i rađena prema Noracovim slikovnicama, a on je ujedno autor dramskog teksta. Njegov serijal slikovnica o hrčkici Loli preveden je na više od dvadeset jezika, a govori o univerzalnoj temi važnosti samoizražavanja djece te temi obiteljske ljubavi i ljubavi općenito. Noracove Slatke riječi idu u red onih djela književnosti za djecu koja u središte stavljaju životinjske likove. Oni mogu biti prikazani na razne načine, a u ovom primjeru likovi hrčaka, djeci omiljenih životinjica i kućnih ljubimaca, poprimaju ljudske osobine.
Junakinja ove priče simpatična je i umiljata hrčkica Lola, koja živi s roditeljima i bratom i polazi školu. U oblikovanju kreatorice lutaka Luči Vidanović hrčci nisu prikazani realistično, već stilizirano, s modrom bojom krzna, a svaki od hrčaka vizualno je i karakterno drukčiji. Iznimka su lutke mame i tate hrčaka, koje se pojavljuju samo kao drvene glave, plošne lutke bez tijela, što otvara prostor za dodatne simboličke interpretacije. Luči Vidanović izvrsno je osmislila i scenografiju, pomičnu drvenu konstrukciju na kotačićima koja se rotira na maloj pozornici riječkog lutkarskog kazališta. Konstrukcija sadrži nekoliko grana i stablo s lampicama, veliki vrtuljak za hrčke, penjalicu i starinski drveni kovčežić koji je Lolina sobica. No to nije obična dječja soba, već svojevrsni Lolin mali kabinet čuda u kojemu ona u svoje kutije sakuplja male i velike sreće, od kojih je svaka vrijedna – kamenčić, osmijeh, prazna vrećica bombona, zagrljaj, uspomena…
Hrčci inače u svoje obraze, kao u vrećice, prikupljaju sjemenke, a Lolini su obraščići puni slatkih, nježnih riječi koje želi podijeliti s drugima. A upravo tu nastaje zaplet priče – hrčkicu naime nitko ne sluša. Mama i tata stalno su u žurbi, ne čuje je ni razigrani brat Teo, a ne razumiju je ni prijatelji. U predstavi je prikazano kako Lola svaki dan autobusom putuje u školu, a tu su duhovito svoje uloge odigrali David Petrović kao učitelj s velikim naočalama i Tilen Kožamelj u ulozi vozača autobusa. U režijskoj zamisli Mateje Bizjak Petit predstava se odvija u živoj i dinamičnoj interakciji (vidljivih) lutkara i lutaka koje animiraju, ponekad i sa šest ruku. U ovoj pravoj lutkarskoj predstavi lutka hrčkice Lole, kojoj je “život” svojom animacijom i glasom udahnula Petra Šarac, gospodarica je scene koja zadivljuje zahvaljujući animatorskoj vještini.
Riječka Revija lutkarskih kazališta uvijek je i važno mjesto suočavanja i komparacije hrvatskog s inozemnim lutkarstvom. I evidentno postaje da domaća lutkarska kazališta češće igraju na sigurno, dok se neka inozemna kazališta odlučuju na iskorak u eksperiment, nadilazeći granice lutkarskog medija.
Revija lutkarskih kazališta, Rijeka, 3. do 11. studenoga 2025. Foto: Transport: Cargo, Boštjan Lah, Lutkovno gledališče Maribor.
