Nakon lutaka drama
Olga Vujović
Nakon intenzivnog petodnevnog programa namijenjenog djeci, u drugom je dijelu silbenskog festivala Teatron na red došla odrasla publika, pa su potkraj srpnja u dvorani (Sali) iznad Zadruge izvedene dvije dramske predstave: Majčin dan u režiji Dubravke Crnojević-Carić i produkciji zagrebačkog Teatra Thalassa i autorski projekt Vinka Radovčića Kamo idemo, tata? u koprodukciji Drame plus i Hrvatskog narodnog kazališta Zadar.
Obiteljske enigme i političke sjene
Predstava Majčin dan nastala je prema drami Borisa Senkera “Astra” (knjiga Zvijezde, Leykam international, 2021.), koju su dramaturški obradile Dubravka Crnojević-Carić i Tijana Pavliček, pa su za potrebe izvedbe osjetno preoblikovale drugi čin, izbacile muške likove (sjenu oca, poočima) i ostavile samo dijaloge Astre i njezine majke. Tim zahvatima izostavile su očevu sudbinu u poraću Drugog svjetskog rata, dok su doba sedamdesetih trasirale sudbinama podobnih i nepoćudnih pojedinaca, to jest majčinim porastom političkog utjecaja i prestankom poočimova kontroverznog novinarskog rada. Tako osmišljena drama do kraja predstave “krije” ime oca Astrina dvadesetogodišnjeg izvanbračnog sina (čemu je posvećen cijeli drugi čin Senkerove drame). Majka Astri uporno predbacuje (sramotno!) rođenje djeteta, nagli i u njezinu poimanju nepotreban odlazak od kuće te promjenu imena Zvjezdana u “umjetničko” ime Astra. Nakon osamnaest godina odsutnosti, Astra se vraća (1989.) u majčin dom kako bi napokon riješila nesporazume, pa tako odlazak u tuđinu opravdava potrebom da glazbenu karijeru ostvari samostalno, daleko izvan domašaja moćne i utjecajne majke (Astra: “…zamolim jedan sladoled od lješnjaka. A on, on iz čista mira uzme onaj veći, slatki kornet, napuca mi u njega tri kugle, nasadi još i crveni bombon, malinu, na vrh i razlije se preko pulta: Evo, srećo, mali poklon za tebe. Puno pozdravi mamu!”), dok uzimanje novog imena objašnjava praktičnim razlozima (lakše se izgovara u novoj sredini). I na kraju se, pomalo zakulisno, razjašnjava pitanje djetetova oca (Majka: “Vratim se navečer doma, a vi ovdje svijetlite kao dvije neonske reklame! Lampu kraj vas nije trebalo paliti!”), o čemu je iznenađujući broj publike tek nagađao (u pravu su bili oni koji su “sumnjičili” Astrina poočima).
Sporost usprkos dramatičnim temama
Astra (Sanja Tatalović) je stigla majci za božićne praznike, no umjesto ugodnog ozračja, kićenja drvca i ležernog razgovora, vlada pritisak majčina (Dubravka Crnojević-Carić) nervoznog očekivanja telefonskog (doba je fiksnih telefona) poziva na slavlje u njezino nekadašnje novinsko poduzeće, u kojem je, s dolaskom novog doba, doživjela političku i profesionalnu katastrofu. Usprkos dramatičnim temama, predstava se vukla nevjerojatno sporo, a na dinamiku nisu utjecali ni kćerini nemotivirani emotivni istupi ni usputni poslovi (zajedničko guljenje jabuka kao sjećanje /?/ na doba suživota, ali i simbol grijeha) ni glazbeni fragmenti koji su, po svemu sudeći, trebali naglašavati izgovoreno (iako je pjevanje Tine Radaić asociralo na Astrinu glazbenu karijeru, uporaba zvučnih “naglasaka” između replika bilo je zbrkano i unosilo je pomutnju). Iako dvorana nije posve udovoljavala izvedbenim potrebama, ipak je uspješno prikazala sobu u kojoj su obitavale majka i kćer, ali mi nije jasna brojnost rekvizita koji nisu bili dovoljno iskorišteni (asocijacija na Čehovljevu pušku), dok mi dobrohotnost brani komentar o odjeći (scena i kostimi Jadranka Hlupić Dujmušić). Ipak, postoji svijetli trenutak u toj predugoj predstavi, a to je trijumfalni povratak pripite majke sa slavlja na kojem su je “molili” da se vrati na glavno uredničko mjesto (ona, dakako, ne naslućuje skoru propast tvrtke i ne prepoznaje svoju ulogu “žrtvenog janjeta”) i sva u zanosu pokazuje kako je nogom, ženstveno i žustro, zalupila vratima redakcijskog auta: šteta da je ta nadahnuta scena Dubravke Crnojević-Carić trajala kratko (majka se iznenađujuće brzo vratila u monotono stanje trijezne osobe).
Monolog o očinstvu
Francuski književnik Jean-Louis Fournier (1938.) napisao je (autobiografski) roman Kamo idemo, tata? (2008., prijevod na hrvatski Tatjana Pavešković, Znanje, 2009.) o iskustvu oca dvojice hendikepiranih sinova Mathieua i Thomasa, u kojem na ironijski, povremeno čak i cinični način, opisuje iskušenja kroz koje prolazi s njima (“S vama je trebalo imati strpljivost anđela, a ja nisam anđeo”). Roman su vjerodostojno i vješto dramaturški obradili i adaptirali Vinko Radovčić (redatelj, scenograf, kostimograf, odabir glazbe, scenski pokret), Ivan Raffaelli (izvođač) i Domagoj Lindinger (asistent redatelja i kreativni producent), zadržavši ne samo važne epizode nego i sve relevantne rečenice iz romana, a da nisu upali u zamku ponavljanja (što u prikazu osoba s poteškoćama u razvoju ne bi bila mana!). Budući da je Fournier preciznim, kratkim i jasnim rečenicama protkanim dramskom napetošću ispisao stranice ispunjene nježnošću, ljubavlju i humorom, Radovčiću je bilo “lako” njegovu priču pretočiti u monolog i pokret (uz dojmljivu glazbenu podlogu), našavši u Raffaelliju zahvalnog suradnika. Mathieu i Thomas rođeni su u razmaku od dvije godine, pa ih njihov otac, dok se voze u autu, uspoređuje: dok prvi često radi “brm-brm” (“Misli da je automobil. Najgore je kada vozi utrku 24 sata Le Mansa. Kada cijelu noć vozi bez ispušne cijevi”), drugi ga pita: “Kamo idemo, tata?”, pa s obzirom na to da to nije “pravo” pitanje, odgovara mu svakakve besmislice (“Idemo na Aljasku. Pomazit ćemo medvjeda. Pustit ćemo da nas poždere. / Idemo brati gljive. Ubrat ćemo zelene pupavke i napraviti dobar omlet. / Idemo na bazen, skočit ćemo s najviše skakaonice u bazen bez vode”) jer zna da će njegov Thomas i dalje nezaustavljivo postavljati isto pitanje (“Kod stotog puta to postane doista neodoljivo. S njime se čovjek ne dosađuje. Thomas je kralj komedije”).
Lourdes, puding i papirnate lopte
Iako otac malo-pomalo prihvaća ograničene mogućnostima svojih sinova, ipak odlazi u Lourdes, iako ne vjeruje u čudo: “Ako su hendikepirana djeca, kao što neki kažu, Božja kazna, ne vjerujem da bi se Djevica Marija u to miješala čineći čudo. Ona sigurno ne bi željela intervenirati u odluku donesenu na višoj instanciji.” Navedeni citati iz romana čuli su se s pozornice, a ja sam ih navela kako bih prikazala Fournierov svjetonazor i stil, njegovo prihvaćanje neumitne tragedije na humorističan način samo zato jer on svoje sinove, takve kakvi jesu, neizmjerno voli. Raffaelli je na dlanovima iscrtao jednostavna lišca (dvije crne točke i prema gore izvinutu linija nasmiješenih usana) i nije bilo nikakve dvojbe da su njih trojica duboko i beskompromisno povezani. Glumac bi povremeno na bolno autentičan način “ušao” u lik pojedinog sinčića (oni su ostajali mališani unatoč godinama), pa dok smo pratili kako jede puding sav se umazavši od nosa do brade (priznajem da sam skrenula pogled), vjerujem da je bilo teško prihvatiti (makar i glumljenu) zabavnu stranu takvog života, jer “hendikepiranom djetetu nitko se ne smije”. Ipak Fournier se ne ustručava napisati: “Kad od mene na ulici zatraže dobrotvorni prilog za hendikepiranu djecu, ja odbijam. (…) Iskupljeno i nasmijano ja imam pravo reći: ,Već sam dao svoj prilog za hendikepiranu djecu.'” , te nastavlja: “Kad govorim o svojoj djeci kažem da ,nisu kao druga djeca’. Time se ništa jasno ne izriče. Einstein, Mozart, Michelangelo nisu bili kao drugi ljudi.” Raffaelli s lakoćom prelazi iz sjete u zaigranost, njegov monolog poprima glasove drugih ljudi, a “spoznaju” da su djeca bačena kroz prozor demonstrira bacanjem lopte od novinskog papira kroz pravi prozor, vješto spajajući stvarnost i kazališni čin (samo si mogu predočiti čuđenje onih ispred zgrade do kojih je papirnata lopta nedvojbeno doletjela). Vinko Radovčić odavno je pokazao senzibilitet za suptilan pristup prikaza onih koji se teško uklapaju u standarde, pa bih se usudila reći da je ova predstava njegova kazališna osobna iskaznica.
U dosluhu s otokom
Čekajući da prestane neumorna kiša kako bi Milan Tomašik, slovački plesač nastanjen u Sloveniji, mogao na trgu ispred silbenske osnovne škole uz glazbu Jakuba Mudraka izvesti plesnu predstavu Through the Summer i “zapečatiti” drugo izdanje Festivala malih izvedbenih formi Teatron na otoku Silba, sjetila sam se opaske: “Čovjek planira, Bog se smije.” Naime, Tomašikove su plesne varijacije u “dosluhu s prostorom” i dvorana dostatna za dramske predstave njemu nije bila dovoljna, pa je odlučio zaplesati drugo jutro (3. kolovoza) u 10 sati na pristaništu Žalić uoči dolaska broda (kojim je i sam trebao otputovati). I to se pokazalo punim pogotkom jer su se snimljenoj glazbi pridružili galebovi glasnim kliktanjem i traktori svojim brektanjem, prirodnu scenografiju neba i mora dopunili su stupići za vez brodova, rasvjetna tijela, klupice i kovčezi odlazećih putnika, a Tomašik je sve to uklopio u svoju predstavu pokretom, dodirom i pogledom. Čeznutljiv i strastan pogled koji je uputio prema horizontu mnoge je nenadano podsjetio da će se i sami naći u osobnoj predstavi koju će nazvati “Odlazak s otoka”. Kako bi doživljaje podijelio s publikom, pozvao ih je na ples… I odazvali su se, mališan koji je spretno kopirao Tomašikove pokrete i dvije mlade žene koje su bile odveć kreativne da bi tamo bile slučajno (bile su to slovenske koreografkinje i plesačice Nina Fajdiga i Nataša Živković) i tako je “otkriven” ne samo plesač spreman za suradnju u raznim uvjetima (Tomašik je odlučio zaplesati i da je jutro osvanulo kišno) već i novi “scenski” prostor za predstave u sljedećim programima Teatrona. Možda je ovaj nenadani pomak iz prostora pred školom i Sale iznad Zadruge poticaj za pronalaženje nekih drugih prostora na Silbi (postoje krasni dvorovi koje bi domaćini možda kratkoročno ustupili glumcima, a tu je i fascinantan vrt skulptura, Galerija Marije Ujević Galetović, u čijem okruženju uvijek pomislim na zen) pa kako je Teatron još mlad, ima mnogo prostora za rast i promišljanje.
Teatron, Silba, 15. srpnja – 2. kolovoza 2025. Foto: Through the Summer, Ana Horvat
