Nedovoljno jasan redateljski stav
Petra Jelača
Tijekom 2024. godine u dvama Hrvatskim narodnim kazalištima, u Splitu (premijera 5. travnja) i Varaždinu (premijera 10. travnja), postavljena je drama Tennesseeja Williamsa Mačka na vrućem limenom krovu. Ne čudi ta učestalost u okviru samo jedne kazališne sezone, jer riječ je o, u pravome smislu riječi, dramskom klasiku. Podsjetimo, upravo je za tu dramu Tennessee Williams dobio Pulitzerovu nagradu 1955. godine, dok je 1958. drama ekranizirana, čime je stekla još i širu popularnost. Williamsove stalne teme, karakterističan “napregnuti nervni sustav”[1]svih likova, gurnutih u stanje ekstremne krize govore o akutnim društvenim problemima, o naličjima odnosa unutar obiteljskih struktura; o bolnom, surovom i emotivno iznimno jakom rastvaranju strukture uspostavljenih odnosa, često uvjetovanih društvenim normama.
U današnje, neokonzervativno doba, Williamsove su stalne, gotovo opsesivne teme itekako aktualne (alkoholizam, histerija, ludilo, samoubojstvo, homoseksualnost, promiskuitet, linč, rasizam i slično) pa su pomna redateljska čitanja na sceni zaista potrebna.
Postavljati Williamsove drame u izvorni ambijent doma bogate američke južnjačke obitelji koja se raspada u svojoj srži, toliko jako da prijeti i vanjskim šavovima – a oko tog prodora prema van Williams je zavrtio zaplet svoje drame – opravdano je ovakvim čitanjem, no mora imati i neki redateljski komentar i stav. Razumijevanje zašto je to odabrano. Interijeri možda jesu bliski suvremenom sustavu bogatstva i moći, kapitalizma koji puca po svim šavovima, no svejedno su se, u cjelini predstave, doimali mrvicu dalekima od današnje stvarnosti.
Spuštanje u realnost
Režija Paola Tišljarića u varaždinskom HNK-u adaptacijom nije znatnije zadirala u tkivo same drame. Jedina redateljska interpretativna potka lik je umrlog Skippera, igra ga Robert Španić, koji se od početka do kraja drame pojavljuje na sceni, kao simbol, kao ideal ljubavi, prolaznosti, smrti i onostranosti. Upravo je njegova sjena podsjetnik svim akterima, ali i publici, na opasnost potiskivanja, kočnica, robovanja uvjetovanostima jer sve to, u nekom obliku i u nekom vremenu mora izaći na površinu. Obično tragično, kao što je to bilo i u slučaju Skipperova samoubojstva. Potisnute tragedije, transgeneracijske traume, lanac nevolja od kojih jedna uvijek rađa drugu motor je gotovo aristotelovski komponirane situacije unutar jednog dana i jedne noći kada prešućena prošlost izlazi na površinu. Brick, u interpretaciji Karla Mrkše, ne ostaje dosljedan istini i svojem idealizmu, nego naposljetku pristaje na konvenciju braka s Maggie i na prihvaćanje očeva nasljedstva. Time redatelj želi kraj drame do kraja spustiti u realnost, a protutežu takvom kraju čini stalna sablasna pojava Skippera, kao sjene. Vlastitim se odabirom u sjenu i pretvorio upravo zato jer je realnost takva – ne uspijevaju svi živjeti u skladu sa sobom, u zadanim društvenim okvirima. Većina pristaje na kompromis. Osim ljudi poput Skippera, a njihove su sudbine najčešće tragične.
U tako klasičnom čitanju teksta na sceni, suptilno podcrtanom eteričnom Skipperovom pojavom, režija se očituje u radu s glumcima, u kreiranju uloga, u pojedinim poetskim i suptilnim grupnim scenama djece, scenografiji, kostimografiji i glazbi. Tu je Paolo Tišljarić bio vrlo dosljedan i temeljit, osobito u podjeli uloga. Dida Politt Roberta Plemića definitivno je najbolja uloga u predstavi. Ostarjeli patrijarh, otac obitelji, bogat čovjek koji voli i razumije svoga sina i upućuje mu na korijen njegovih problema, ne krijući sve svoje potisnute životne želje, stvaran je i glumački snažan. U bogataškim interijerima američkog juga sredine dvadesetog stoljeća doima se življim i stvarnijim od svih ostalih likova u predstavi, posebice zbog pozicije čovjeka koji očekuje da će umrijeti pa trezveno i iskreno karakterizira život, sve njegove hinjene i stvarne ljušture, oblande, zablude i nerealizirana htijenja, čijim se nemilosrdnim rastvaranjem Tennessee Williams u svakome od svojih tekstova tako majstorski bavi. Dojmljiva je bila i interpretacija Karla Mrkše kao Bricka. On iz duboke nutrine stvara svoj lik: povučen u srž, u odbijanje, u neprihvaćanje kako sebe tako i života kojemu se ne zna i ne može, a i ne želi prilagoditi. Njegov je alkoholizam vidna pobuna od koje ipak naposljetku odustaje. Karlo Mrkša od Brickova alkoholizma stvara doslovni zid svojom igrom, svojim tijelom i nastupom. Prividno introvertiran i hladan, skrojio je svojem liku paravan tvrđi od čelika, jer iznutra vrije u borbama koje ni najbolji viski, makar u litrama, ne može neutralizirati.
Prividne slobode
Maggie, mačka koja nastoji što dulje izdržati na usijanom krovu, vođena žudnjom za bogatstvom, kao i erotičnom žudnjom, također u funkciji postizanja materijalnog bogatstva, povjerena je Hani Hegedušić. Ona je donekle skliznula u stereotipne glumačke figure, osobito kada pokušava pridobiti svojeg muža za vlastite ciljeve, no svejedno utjelovila je izdržljivu ženu-mačku čijem šarmu i živom erosu ne odolijeva ni Dida Politt, a njezina se uloga uklapa i u redateljev moto, istaknut u programskoj knjižici: “Ja se još uvijek borim, borit ću se i pobijedit ću! Znaš u čemu je pobjeda mačke na vrućem limenom krovu? Želiš li to znati?! Samo ostati na krovu, najduže što može.” Izdržljivost u nemilosrdnoj borbi, makar u okrilju bogate obitelji jasno zacrtanih parametara očekivanja, kroz Maggie najbolje govori o kapitalističkom američkom društvu koje se ni do danas nije promijenilo, kao uostalom ni naše društvo u cjelini. Mnogo je prividnih sloboda, a rigidnije nego ikada, i zaista postaje prava slika neofeudalizma, svakim danom sve više. Jer sve se, i Maggien brak i njezino silno nastojanje da uspije ponovno zavesti svojeg muža, latentnog homoseksualca, kao i aktualni ratovi – vrti isključivo oko novca i moći koju on nosi. Siromaštvo, slabost, osjetljivost i nemoć nisu stanja koja likovi ove Tennesseejeve drame vide kao mogućnost. Čak ni idealist Brick u Tišljarićevoj varijanti.
Baka Politt Sunčane Zelenika Konjević potpuno prianja liku prilagođenom formi supruge, ali ne bez stava i ne bez razumijevanja: ona je također stvarna žena koja, potpuno svjesna svojeg nimalo prisnog i nimalo bliskog odnosa s mužem te društvene zadanosti svoje bračne uloge, do samog kraja ostaje potpuno suživljena sa čitavom situacijom, shvaćajući je realno i trezveno, i djelujući unutar nje.
Stariji Brickov brat, uspješni odvjetnik Gooper, u interpretaciji Marka Cindrića, na ivici je namjerne karikature, no vrlo glumački uspješan u tom nastojanju. Jednako vrijedi za njegovu suprugu, plodnu majku četvero djece Mae Elizabete Brodić.
Usprkos pomnom radu s glumcima i dobroj podjeli, te nekim efektnim mizanscenskim rješenjima na tragu ideje kontinuiranog pojavljivanja Skipperove sjenke, kao što su djeca kao simboli klatna i mača koji vise nad Brickovom i Maggienom sudbinom, režija Paola Tišljarića nije, makar i nenametljivo, ispričala svoju priču, izvan one Williamsove vjerno prenesene na pozornicu. Naravno da ne treba pod svaku cijenu aktualizirati i kontekstualizirati, i ne možemo reći da je Tišljarićeva režija banalna, lektirna ni sapuničasta. No koketira sa svime navedenim pomalo, tako da joj nedostaje snažnije izražen i proveden redateljski stav.
Izostalo osuvremenjivanje
Nedvojbena redateljeva sklonost dramskome pismu Tennesseeja Williamsa, a pojedine je naslove, primjerice Tramvaj zvan čežnja u Kazalištu Marina Držića u Dubrovniku 2020. u jeku pandemije koronavirusa, dosta kvalitetno redateljski postavio, u varaždinskoj predstavi lokalizira dramu u milje bogate južnjačke američke obitelji. Scenografija Irene Kraljić i kostimografija Ane Mikulić te glazba Žarka Dragojevića dodatno su taj kontekst podcrtale. Jasne su paralele s današnjim bogatašima i rigidno ustrojenim obiteljima, no neka doza, makar jako suptilna, suvremenog konteksta kao poveznice s današnjom publikom bila bi više nego poželjna.
Što je to što ovoj predstavi nedostaje, a imaju je druge, također se vjerno oslanjajući na tekst?
Primjerice, režija Lenke Udovički drame Edwarda Albeeja Tko se boji Virginije Woolf u produkciji teatra Ulysses iz 2019. godine također je smjestila radnju u izvorno vrijeme i ambijent drame, scenografski mnogo suptilnije i promišljenije riješen od varaždinske predstave. Nit redateljskog vođenja teksta na sceni, njegova prisutnost u suvremenosti kao da se događa sada, korespondiranje sa svakom sličnom aktualnom situacijom imalo je u sebi, bez ikakvih intervencija u također izvrsni Albeejev dramski tekst, neupitan redateljski stav – oživjeti likove drame sada i ovdje, ne mijenjajući kontekst vremena kada se drama događa.
Paolu Tišljariću, unatoč nekim vidljivijim intervencijama, to režijski nije do kraja uspjelo, pa je varaždinska Mačka na vrućem limenom krovu predstava koja ostavlja ukupni dojam: dobro, ali… bez dovoljno jasnog i vješto provedenog redateljskog stava.
[1] Citat iz teksta Vesne Đikanović u programskoj knjižici predstave.
Hrvatsko narodno kazalište u Varaždinu, premijera 10. travnja 2024. Redatelj i adaptator teksta Paolo Tišljarić, scenografkinja Irena Kraljić, kostimografkinja Ana Mikulić, skladatelj i oblikovatelj zvuka Žarko Dragojević, oblikovatelj svjetla Tomislav Maglečić, oblikovatelj videoprojekcija Miran Brautović Margaret: Hana Hegedušić, Brick: Karlo Mrkša, Dida Politt: Robert Plemić, Baka Politt: Sunčana Zelenika Konjević, Gooper: Marko Cindrić, Mae: Elizabeta Brodić, Skipper: Robert Španić, Djeca: Mirta Đunđek / Jana Kukec, Lana Brodar Džajo, Antonio Kostervajn, Amadeo Schatten, Zoa Barić / Lucija Pofuk Fotograf: Marko Ercegović
