Neimaština može dodijati
Olga Vujović
Ruski književnik Aleksandar Nikolajevič Ostrovski (1823. – 1886.) nije bio samo kronološki smješten između Gogolja (1809. – 1852.) i Čehova (1860. – 1904.) već i stilski, jer osim što je vjerno prikazivao život u provincijskoj sredini, nije prezao od satiričnih opisa (carski cenzor imao je s njim puno posla!). Iako vrlo plodan (prema dostupnim podacima napisao je 47 drama) i svojedobno popularan autor, Ostrovski je hrvatskoj publici poznatiji po čuvenju nego po kazališnim izvedbama (Vuci i ovce, režija Paolo Magelli, SK Kerempuh 2008. i Oluja, režija Jernej Lorenci, MGL 2013., gostovanje u ciklusu Europsko kazalište u ZKM-u) pa je premijera predstave Talenti i obožavatelji u režiji Helene Petković u Gradskom kazalištu Zorin dom u Karlovcu svakako zanimljiv odabir.
Talent ili novac
Talent je mlada glumica Aleksandra Nikolaevna Negina, koju utjelovljuje Lovorka Trdin, dok pod pojmom obožavatelji valja razlikovati dvije grupe: siromašne i ljubazne muškarce poput istinskog ljubitelja kazališta Narokova (Dušan Gojić) i njezina zaručnika Meluzova (Andro Damiš) te one moćne i bogate koji u njoj ne gledaju darovitu glumicu nego potencijalno “laku” ženu pa joj knez Dulebov (Bernard Tomić) nudi udoban život ako mu postane ljubavnicom, činovnik Bakin (Matko Jukić) je njegov poltron, a namjere bogatog veleposjednika Velikatova (Konstantin Haag) prvotno su nejasne. Negina s gnušanjem odbija kneževu ponudu jer ona vjeruje u svoj talent, živi za kazalište i glumom pokušava zarađivati za život, dok sestra Domna (Marina Žužić) nije nimalo zadovoljna njihovom novčanom situacijom. Uvrijeđeni knez nagovara vlasnicu kazališta Migaevu (Anđela Žužul) da Negini otkaže daljnji ugovor i da njezinu korisnicu (predstavu čiji cijeli prihod ide izvođaču) stavi u nepovoljni termin kako bi glumica što manje zaradila. Za taj “poslovni” dogovor knez nudi vlasnici priličnu svotu pa ona pristaje jer je njoj do novaca, a ne do umjetnosti. Očajna Negina prosvjeduje, no vlasnica joj kaže: “Ali Vi ste talent, Vi nećete imati nikakve štete, Vas će svuda rado primiti”, što Negina shvaća kao ruganje (tekst je napisan 1881., ali se tim riječima i danas daju otkazi kvalificiranim ljudima).
Neočekivani spasitelj
No u pomoć priskače Velikatov i otkupljuje cijelu korisnicu (procjenjuje koliko bi zaradila ako je kazalište puno) i Negina trijumfira. Budući da originalni i izvedbeni tekst nisu jednaki (prijevod i adaptacija Branka Barčot), završetak je predstave diskutabilan; i taj je zahvat, po mojoj procjeni, narušio autorov pristup. Domna je kod Ostrovskog majka, a ne sestra (manje je važno što je vlasnik postao vlasnica kazališta) i njihov odlazak na Velikatovo imanje nagovještava da će se Negina udati i napustiti glumu (iako najavljuje odlazak u Moskvu očekujući da joj talent donese slavu). U predstavi Velikatov prosi sestru Domnu, a kako je ona vrlo pragmatična (njoj je kupnja cvijeća bačen novac), prihvaća ponudu i s njim odlazi na imanje. No s njima putuje i Negina, što je zbunjujuće: redateljica je željela da Negina uspije u karijeri (nasuprot Ostrovskom, koji je želi udomiti) pa zajednički odlazak (valjda) znači da joj Velikatov novčano pomaže. Takvim promijenjenim završetkom u kojem je, po riječima redateljice, “pragmatizam u službi idealizma”, oslabljena je autorova teza da će novac nadvladati talent (neimaština lako dojadi).
Nitko ne daje nešto za ništa
U jasno zacrtanim novčanim odnosima nitko ne daje nešto za ništa: Narokov i Meleuzov siromašni su pa nemaju što izgubiti (osim što ih je ostavila voljena Negina), pa se mogu baviti onim što vole: kazalištem i podučavanjem. Za razliku od njih, glumica Nina Smelskaja (Petra Cicvarić) koristoljubivo bira s kim će se družiti i nema moralnih dvojbi oko primitka darova. Neobičan su dvojac Tragičar (Nino Pavleković) i Vasja (Dominik Čičak) koji stalno pije i biva sve pijaniji (scenski pokret Matea Bilosnić), što prvotno ima svrhu (jer to dobro rade), ali onda se zaustave na zadanoj grotesci što postupno biva monotono i – naporno. Scenografija (Vesna Režić, dizajnerica svjetla Vesna Kolarec) asocira na unutrašnjost kazališta (dobro se koristi okretnom pozornicom), pa po principu “kazališta u kazalištu” ne smeta ulazak auta za golf (simbol bogatstva), ali je to isključivo razina dosjetke (kao i teledirigirani autić kojim Velikatov šalje pismo Domni). Duhovit je neočekivani dolazak kneza Dulebova na segwayu s konjskom glavom na upravljaču, jer Bernard Tomić odjeven u tešku bundu na vozilu sličnom dječjem konjiću svojim samodopadnim izgledom djeluje neodoljivo komično. Kostimografkinja Tea Bašić Erceg nastojala je istaknuti statuse likova pa su bogati muškarci odjeveni luksuzno, glumice nose haljine čija elegancija ovisi o njihovoj sklonosti darovima, dok su žene zauzete financijama (direktorica kazališta i Domna) u poslovnim odijelima. Damir Šimunović skladao je ujednačenu glazbu (osim “divljeg” uvoda) koja lijepo razdvaja scene, iako nas je “prestrašio” preglasnom izvedbom popularne pjesme Kaćuša (čiju svrhu doista ne naslućujem).
Idealizam, pragmatizam
Talentirana glumica Saša Negina predstavlja primjer ideala i morala, no osim što uporno izriče svoje namjere da se bavi glumom i zato napušta sirotog Meleuzova (iako mu obećava “mirni porodični život”) te s gnušanjem odbija kneza, Lovorka Trdin manje je uvjerljiva od dviju žena koje barataju novcem: i sestra Domna u energičnoj izvedbi Marine Žužić (pitanje zašto nosi kokoš po pozornici ima jednostavan odgovor – voli ptice i uzgaja perad) i vlasnica kazališta Migaeva, spretna financijska pregovaračica u interpretaciji Anđele Žužul, svojim pristupom daju jaku potporu muškom sustavu moći u kojem samo čudo može pomoći vrlini (utoliko više nelogičan završetak). Fragilni Andro Damiš i krepki Bernard Tomić funkcioniraju poput antipoda, ali ni jedan Neginu ne uzima ozbiljno, dok je jedini obožavatelj njezina talenta samozatajni Narokov ipak suviše stišani Dušan Gojić. Poznatiji televizijskoj no kazališnoj publici, Konstantin Haag se preuređenim likom Velikatova “uklinio” između Meleuzova i Dulebova (što je bez zamjerke), no i dalje mislim da je diranjem u tekst i suzdržanom režijom znatno iznevjerena izvorna satira. Gradskom kazalištu Zorin dom u Karlovcu valja priznati da u repertoaru smjelo kombinira suvremene i klasične autore, što je posebno izazovno kada su posrijedi praizvedbe ili slabije igrani (čak “zatureni”) autori, a kako je glumački sastav u pravilu kombinacija vlastitog (malog) ansambla i gostujućih glumaca, usprkos zamjerkama, od srca plješćem njihovim naporima.
Gradsko kazalište Zorin dom, premijera 23. siječnja 2026. Autor Aleksander Nikolajevič Ostrovski, redateljica Helena Petković. Aleksandra Nikolaevna Negina: Lovorka Trdin, Domna Nikolaevna: Marina Žužić, knez Iraklij Stratonyč Dulebov: Bernard Tomić, Grigorij Antonyč Bakin: Matko Jukić, Ivan Semjonyč Velikatov: Konstantin Haag, Pjotr Ergoryč Meluzov: Andro Damiš, Nina Vasil’evna Smel’skaja: Petra Cicvarić, Martyn Prokof’ič Narokov: Dušan Gojić, Nataša Petrovna Migaeva: Anđela Žužul, Erast Gromilov: Nino Pavleković, Vasja: Dominik Čičak. Foto: Goran Restovac
