Neizbježni porazi za svjetliju budućnost
Anđela Vidović
Sa Sterijinim pozorjem dijelimo kazališnu povijest. Osnovano je 1956. pod imenom koje je nosilo sve do 1991. – Jugoslovenske pozorišne igre. Među idejnim tvorcima i pokretačima festivala bili su primjerice Ivo Andrić, Josip Vidmar, Branko Gavella, Milan Bogdanović, Tomislav Tanhofer, Ranko Marinković, Kole Čašule, Bojan Stupica i Slavko Batušić. Od početaka ambicija je jasna, okupiti institucije i umjetnike na natjecateljskom festivalu imajući u vidu koliko se malo zapravo međusobno gledaju, te posljedično koliko malo znaju jedni o drugima. Promiču se novi tekstovi jugoslavenskih autora koji su dotad bili nedovoljno zastupljeni u kazališnim repertoarima. Uspjeti na festivalu za veliki ili maleni ansambl s pravom će postati stvar prestiža. Misija očuvanja takozvanog jugoslavenskog dramskog pisma bila je u skladu s ondašnjim društvenim, političkim i kulturnim kontekstom, iako će vrijeme pokazati da je njezin možda najveći uspjeh prepoznavanje drukčijeg kazališnog jezika u Jovanovićevu Oslobođenju Skoplja i režiji kazališnog prevratnika Ljubiše Ristića davne 1979. godine.
Početkom šezdesetih godina prošlog stoljeća u program se uključuju suvremeni klasici, a s raspadom bivše Jugoslavije ne samo da se kazalište promijenilo nego se i festival diferencirao postavši festivalom suvremene i svevremene srpske drame. Prodor postdramskog koji se ponajprije reflektirao u slovenskom kazalištu nije utjecao na novoosnovane festivale sličnog tipa poput Marulićevih dana u Splitu, Festivala BiH drame i nešto starijeg Tedna slovenske drame u Kranju. Zatvoren sustav u posvemašnjoj festivalskoj krizi postao je jedini ili riječima Igora Ružića u Novinama za kulturu “Prosvjeta” iz 2017:
Koncept je anakron već u samoj ideji, najprije zbog samog pojma nacionalne drame ili dramske književnosti, a onda i zbog vrlo problematičnog određenja gotovo svake sastavnice te sintagme. Počne li se od kompliciranog nacionalnog svrstavanja autora, preko poimanja autorstva, do činjenice da suvremeno kazalište autora postavlja u poziciju koja ne mora biti dominantna scenskom djelu ili realizaciji njegovog ”pisma”, festivali nacionalne drame, ponekad s dodatkom ”i kazališta”, rijetko su promašene institucije u svojoj biti. Činjenica je, međutim, da ih većina država nastalih nakon raspada Jugoslavije ima i da svaki od njih svojom poetikom i uzusima pokušava opravdati svoje postojanje i istodobno zadržati izvornu diferencijacijsku, ili nacionalno osviještenu, rigidnost. Razumljivo je i zašto s obzirom na to da su kazališni festivali ”skup sport”, i da za takav treba imati političko osiguranje, koje slijedi iz više ili manje trajne želje za afirmacijom nacionalne baštine, kulture, pisane riječi itd., s neizgovorenom, ali jasnom strategijom ostraciranja nepoćudnih. Čak i u onim rijetkim trenucima kad nije tako, pravila ostaju ista i svode se na jednostavni postulat: nacionalna drama je zatvoren sustav.
No nije samo riječ o fino detektiranoj zatvorenosti sustava, riječ je i o mnogobrojnim propuštenim prilikama promicanja suvremenog dramskog pisma, koje bez obzira na ostale ravnopravne izvedbene mogućnosti i dalje ostaje tvrdoglava, i time ne manje vrijedna kazališna činjenica. Uostalom, vidljivo je umanjena atraktivnost Nagrada Marin Držić i Mali Marulić, čije se postavljanje uz financijsku potporu na trenutke činilo uzaludnim trudom. O položaju i statusu suvremenog hrvatskog dramskog pisma onkraj statistike govori i Nagrada hrvatskog glumišta koja izvorni dramski tekst izjednačuje s dramatizacijom, adaptacijom, dramaturškom obradom teksta ili dramaturgijom. S druge strane, u programu 70. Sterijinog pozorja, prema riječima selektorice, kazališne kritičarke i teatrologinje Ane Tasić, vidljiv je znatno manji broj produkcija suvremenog srpskog dramskog teksta, te porast dramatizacija romana i autorskih projekata, čime se nalazimo na sličnom trusnom terenu – onom koji ogoljenost procesa pripovjedačkog kazališta više ne tretira kao trend, nego pravilo, dok autorski projekti polagano zauzimaju prostor koji je nekoć pripadao dramskom tekstu. U sezoni 2024/2025. producirano je petnaest praizvedbi suvremenih srpskih dramskih tekstova u Srbiji, dok ih je primjerice 2010. godine bilo oko četrdeset. Drastičnim padom produkcije nove srpske drame bavi se i emisija na RTS-u Savremena srpska drama (i njena kriza), emitirana 16. srpnja 2025.
Prostor trajne političke napetosti
Okolnosti pod kojima se odvijalo ovogodišnje, 70. Sterijino pozorje takve su, nama uobičajene rasprave, potpuno stavile sa strane. Pred otvorenje uz umilne note gudačkog kvarteta studenti su razvili u tišini transparent “Neka tvoja promena bude pozorište, neka tvoje pozorište bude promena”. Na kraju izvedbi glumci su nerijetko vadili crvene indekse, razvijali transparente, pokazivali pesnicu. Ta simbolička potpora u nestabilnim vremenima rezultirala je gorčinom na zatvaranju festivala. Pokrajinski Sekretarijat za kulturu, javno informisanje i odnose s verskim zajednicama u Vojvodini odlučio je obljetničko 70. Sterijino pozorje nagraditi nulom na računu. Festival koji je započeo prve važne kontakte između kazališta u Jugoslaviji, koji je između ostalog i dalje impozantan jer okuplja kritičare, teatrologe i umjetnike te svojom logističkom posloženošću podsjeća na blaziranost Splitskog ljeta i Dubrovačkih ljetnih igara, postao je neprijatelj naroda. Postao je i nama sve dalji, s obzirom na to da iz Hrvatske drugih kritičara osim mene nije bilo, iako su upravo naši kritičari ostavljali duboke tragove. Dalibor Foretić kao selektor 1982, Anatolij Kudrjavcev kao dobitnik Sterijine nagrade za kritiku 1988, Mani Gotovac kao prva selektorica u povijesti festivala 1991, Igor Ružić kao dio žirija Okruglog stola kritike 2015, da nabrojim samo neke.
U mnogočemu me 70. Sterijino pozorje (Stvaranje povijesti / mijenjanje budućnosti) podsjetilo na jednu drugu vrstu napetosti koja je vladala na 62. Sterijinom pozorju (Porodični i drugi demoni). Miki Manojlović tad u ime žirija na pozornici Srpskog narodnog pozorišta izgovara: “Gdje smo u posljednjih petnaest godina, gdje se nalazi naša kultura i zašto nam kazalište postaje sve gore i gore?”, pritom obrazlažući zašto se te 2017. neće dodijeliti nijedna Sterijina nagrada. Svojevrsni presedan u povijesti Sterijinog pozorja izazvao je munjevitu reakciju. Odluka je viđena “arogantnom i nihilističkom” (Ana Tasić, Politika), kao “ponižavanje kolega” (Željko Hubač, dramski pisac) i “prezirni pogled sa visine, potezom nezamjeranja za koji nije potrebna nikakva hrabrost” (Biljana Srbljanović, dramatičarka). Ovogodišnja napetost, iako ponajprije prisutna izvana, u blokadama prometnica i tihom kuhanju, odrazila se na program u onoj mjeri u kojoj je posve slučajno i simbolično publika reagirala ili nije reagirala na pojedine replike u Kovačevićevu Sveti Georgije ubiva aždahu (Jugoslovensko dramsko pozorište, redatelj Milan Nešković) ili Šćepanovićevu Iskupljenju (Srpsko narodno pozorište, Novi Sad, redatelj Veljko Mićunović). Selekcija devet predstava u konkurenciji kao da se vrtjela između dviju povijesti, one uglavljene u velike ratove i one posve prilagođene amoralnosti novog doba. Pritom, uočava kazališna kritičarka i teatrologinja Marina Milivojević Mađarev u tekstu Paradoksi našeg pozorišta možda najbolja predstava protekle sezone u Srbiji, 1981 Tomija Janežiča u produkciji Novosadskog pozorišta, bez obzira na prodore postdramskog i nadnacionalnog, ipak nije našla svoje mjesto u ovogodišnjoj selekciji.
Duhovi starije i novije povijesti
Svježiji, melodramatski pogled na povijest u Beogradskom triju, koprodukciji Teatra Anton Podbevšek iz Novog Mesta i Cankarjeva doma iz Ljubljane, nastao je na temelju romana proslavljenog filmaša Gorana Markovića. Sukobljava dva svijeta, fakciju (Rezoluciju Informbiroa, sukob FNRJ i SSSR-a) i fikciju (pisac Lawrence Durrell ovdje postaje špijun koji se zaljubljuje u nastavnicu hrvatsko-srpskog jezika čiji je suprug zagriženi staljinist). Kako sam navela u kritici za Vijenac, riječ je o istodobno teškoj i laganoj predstavi, punoj povijesti, ideoloških poraza i potisnutih sjećanja, punoj prije svega zaigrane intertekstualnosti u kojoj je sve moguće. I da, Lawrence Durrell postaje zavodnik i špijun, i da, zloglasni čuvar logora prebjegne u Rusiju. Slojevitost ljudskih iskustava putem pripovjedačkog kazališta iznimno je blagotvorna u vremenu pojednostavljene povijesti. Iako slovenski redatelj Matjaž Berger, pripadnik avangardne generacije rođene sredinom šezdesetih godina prošlog stoljeća, u potpunosti ogoljuje izvedbu čineći ritam jednoličnim. Izvođači su jedni nasuprot drugih u kutovima pozornice, povremeno izlaze naprijed i u sredinu. Ispred njih su mikrofoni. U pozadini su dokumentarni kadrovi današnjeg Golog otoka. Sunce i ljeskanje valova. Režija prati cikličnu strukturu romana. Proboji dramskog posve su na interpretaciji iznimne mlade glumice Gaje Filač, koja suptilno izmiče krutoj formi nevinim zavođenjem tijekom tečaja i istinskim traženjem ljubavi dok joj čitava zajednica okreće leđa.
Suvremeni hladni rez srbijanskog društva vidljiv je u Izuzetima nastalim prema tekstu Đorđa Perovića u režiji Mije Knežević i produkciji Narodnog pozorišta Sombor. Iznimno važna i bolna teme krađe novorođene djece na području bivše Jugoslavije odjeknula je u inozemnim medijima i na Europskom sudu za ljudska prava u Strasbourgu. Odjeknula je i u filmu Šavovi Miroslava Terzića, koji je bio u službenoj konkurenciji na Berlinskom filmskom festivalu 2019. godine. U konvencionalnoj predstavi s dramaturgijom koji se račva na previše rukavaca svjedočimo višestrukoj drami u bolničkoj čekaonici – jedno dijete mora umrijeti da bi drugo živjelo, dok se u pozadini isprepleću perfidni kriminal bolničkog osoblja, sebične želje nedodirljivih pojedinaca i trgovaca ljudi. Mia Knežević i Đorđe Perović jasno podcrtavaju da kriza sustava označava krizu čovjeka. No pritom u fragmentiranoj dramaturgiji i nerijetko ispovjednim monolozima predstava djelomično gubi snagu jer kao da se autorski dvojac nije mogao odlučiti između melodrame, trilera i lekcije iz moraliteta. No, svejedno, kao i prijašnji radovi Mije Knežević, Izuzeti pripadaju vrijednoj struji društveno angažiranog kazališta koje i u porazima podsjeća da je najvažnije unutar svakodnevne ludnice ne postati upravo onaj ponor kojemu želiš umaći.
U znaku kopačke
Sedamdeseto Sterijino pozorje, kako sam naznačila na početku, nije ni moglo potaknuti uobičajene rasprave o suvremenosti srbijanskog kazališta, niti je moglo izvan uskih lokalnih okvira potaknuti širu raspravu što i kako gledamo danas. Okolnosti su drukčije. Specifične. Ne ostavljaju prostora za udah ni predah. Stoga mi je tim zanimljivije da je upravo predstava o osobnim i globalizacijskim lomovima Jezik kopačke, prema tekstu Filipa Grujića i Ivana Ergića u režiji Boruta Šeparovića i produkciji Zagrebačkog kazališta mladih, dobila šest nagrada – publika, okrugli stol kritike, glumačka bravura, najbolji mladi glumac, najbolji tekst suvremene drame i scenski pokret. Možda ranjivost suvremenog sporta koja nikad nije bila vidljivija, ta brižljivo izgrađena lijepa suigra, ali i upisan bezobrazluk u izvedbeni kod, uspijevaju kudikamo snažnije doprijeti do gledatelja umornih od takozvane velike povijesti i njezinih neizbježnih poraza. A možda i put koji se izgrađuje za neki novi dramski tekst dolazi zaobilazno, ili nas tek čeka njegov novi uzlet pokojim prečacem.
70. Sterijino pozorje održano je od 26. svibnja do 3. lipnja 2025. U natjecateljskom programu bilo je devet predstava, a u međunarodnim Krugovima tri. Foto: Jezik kopačke, festivalska arhiva
