Neki ljudi jednostavno jesu
Olga Vujović
Festival malih i eksperimentalnih scena Jugoslavije utemeljen je 1960. i svake su godine u Sarajevu prikazivane zanimljive domaće i strane predstave što je trajalo sve do izbijanja rata u Bosni i Hercegovini. Topovi ipak nisu ušutkali muze, pa su se, nakon reorganizacije i uzimanja novog imena (Internacionalni teatarski festival MESS) u Sarajevu nastavili kazališni susreti tako da je 64. MESS (4–13. listopada) u natjecateljskom programu okupio 11 predstava, djeca su mogla gledati Mali MESS, All inclusive program prikazivao je problemske predstave, a zadnja festivalska izvedba bila je premijera predstave Lane Bastašić Uhvati zeca u režiji Lajle Kaikčija i suradnji Scene MESS s Narodnim pozorištem Sarajevo (NP Sarajevo, 13. listopada).
Vjernost dramatizacije
Odlazak u kazalište za mene nije samo gledanje predstave nego i čitanje teksta koji je (izravno, dramatiziran/adaptiran) poslužio za predložak kazališnoj predstavi. Informacija da je roman Uhvati zeca (2018, četvrto izdanje 2023) oduševio publiku i kritiku meni nije mnogo značila, ali kada sam pogledala dobro osmišljenu, vizualno zanimljivu, dinamičnu i izvrsno glumljenu priču o prijateljstvu Lejle i Sare, poželjela sam pročitati knjigu i otkrila da hvale nisu bile pretjerane. Redateljica Lajla Kaikčija duh je priče, vjerno ali ne i doslovno, prenijela iz pisanog u igrani medij, pa vjerujem da se publika, smještena nadomak glumaca na pozornici, osjetila dijelom svijeta dviju djevojčica, poslije mladih žena. Njihovi odnosi i njihova sjećanja djeluju prirodno iako se sluti određena odmaknutost od stvarnosti koju na zanimljiv način dočarava jarko crvena scenografija (Sabina Trnka) sastavljena od predimenzioniranih stolica i nakošenih stolova: na stolice se teško uspijeva sjesti, niz stolove se lako sklizne (posredna asocijacija na Alisu i bijelog zeca iz Carrollova romana). Uvažavajući originalni tekst, dramaturginja Nedžma Čizmo je u Sarine monologe pomno upletala dijaloge stvarajući balans između prozne i dijaloške forme (većina je razgovora između Sare i Lejle). Iako je Lejla (Amra Kapidžić) os oko koje se vrti priča, ipak je Sara (Vedrana Božinović) pripovjedačica i njezina je vizura relevantna. Drago mi je da je autorski tim zadržao raspored zbivanja iz romana odoljevši kronološkoj liniji: priča počinje Lejlinim telefonskim pozivom Sari, nakon dvanaest godina šutnje, sa zahtjevom da dođe po nju u Mostar (iz Dublina gdje živi) i da je odveze u Beč, pri čemu joj ponudi samo jedan, ali očito relevantan razlog: “Armin je u Beču.” Sara u ime prošlosti nema snage odbiti i nakon što raznim prijevoznim sredstvima stiže u Mostar, one zajedno kreću autom za Beč i počinje se odmatati klupko sjećanja…
Staloženo i bez velikih gesta, Vedrana Božinović daje Sari glas vjerodostojnog sjećanja pa smo joj skloni vjerovati čak i kada joj se Lejla u razbarušenoj verziji Amre Kapidžić povremeno usprotivi. Redateljica je odabrala dvije mlađe glumice kako bi na jednostavan način stvorila likove dviju prijateljica kada su još bile djevojčice, pa je Una Kostić utjelovila Lejlu iz prošlosti, a Ana-Marija Tomić Saru iz prošlosti. Sjećanja se isprepleću sa zbivanjima za vrijeme njihova putovanja, ne samo pričom nego i ilustrativnim pristupom (recimo Lejlino presvlačenje iz dimija u kojima služi kavu u kavani u kratke hlače koje su joj “prirodna” odjeća, ali ih se ne usudi odjenuti pred mužem, ili njezino agresivno otimanje i zakretanje volana kada se Sara odbija zaustaviti) pa je odabir dviju verzija para Lejla–Sara skratio objašnjenja i omogućio “ekonomično” korištenje izvedbenim vremenom. Iako donekle efemerne, pojedine epizode duhovitošću i slikovitošću (Dino Bajrović kao groteskna gospođe Knežević) pokazuju karakterne crte dviju mladih žena, ali su i dobrodošli predasi u napetosti koja tinja među njima.
Mozaik tjelesnosti i osjećaja
Bajrović odlično dočarava lik Sarina oca, oporog načelnika policije, koji dobro zna da su došla nova, drugačija, opaka vremena, što se očituje u promjenama imena (Lejla postaje Lela) i nestanku ljudi (Lejlin brat Armin). Iako djeluje neobično, nije nelogično da Bastašić (1986) metaforično govori o ratu (riječ je o Banjoj Luci gdje je odrasla i školovala se), dok je prilično izravna u prikazu djevojačkog seksualnog sazrijevanja. Bajrović igra još nekoliko uloga, među kojima je najneobičnija predstavljanje spomenika borca Ranka Šipke na kojem su mlade djevojke “vježbale” ljubljenje. Lejlin stariji brat Armin nije samo Sarina tiha patnja nego i simbol njezina odrastanja, pa je doista lijepa scena kada on Sari razvezuje kosu pod rascvjetalom krošnjom (beharom), što Mak Čengić čini s puno nježnosti – zato je njegov nestanak za Saru toliko strašan i zato je mogućnost da ga opet vidi dovoljan poticaj da vozi od Mostara do Beča. Sabina Trnka izborom je odjeće naglasila karaktere likova, a povremeno korištenje kartonskim haljinama vjerojatno upućuje na prolaznost (prvi susret Lejle i Sare u školi, Sara dok tumači lik svoje majke).
Bastašić je napisala, Čizmo probrala, a Kaikčija posložila i – nastao je mozaik sastavljen od tjelesnosti i osjećaja s kojima su se četiri glumice uspješno uhvatile u koštac: distancirana Sara Vedrane Božinović nasuprot “razbarušenoj” Lejli Amre Kapidžić, razumna mala Sara Ana-Marije Tomić nasuprot poticajnoj maloj Lejli Une Kostić.
Još nam ostaje pitanje zeca! Premda se provlači kao lajtmotiv, zec je zajednički ljubimac iz ranog djetinjstva, ali i Dürerov akvarel u bečkoj Albertini koji je, prema Lejlinoj priči, mali Armin svojedobno dotaknuo. U jednom je razgovoru autorica objasnila da je “lov na zeca pokušaj da se razumije druga osoba”, iz čega proizlazi da nije nužno tragati za doslovnim zecom (iako ga nalazimo u nekoliko prigoda). Prateći Arminov trag, Sara i Lejla došle su do Beča, otišle u Albertinu i stale pred sliku Dürerova zeca i u tom je trenutku redateljica posegnula za kazališnom dinamikom (nasuprot literarne statike) izravno interpretirajući ideju romana (šteta bi bilo pokvariti učinak prepričavanjem). Iako sam bila zatečena samim činom, mislim da je bolno precizno istaknula težnju za bliskošću. Jer to se sve vrijeme hvatalo, zar ne?
Bol, kletve i očaravajuće pjevanje
Nakon proslavljenog Macbetha (Macbettu), u kojem je talijanski redatelj (ujedno scenograf, kostimograf i dizajner svjetla) Alessandro Serra “spojio Shakespearea i Sardiniju”, na 64. MESS je došla njegova Tragudia: il canto di Edipo (Pjesma o Edipu ili Edipova pjesma) u izvedbi Teatra Sardegna (Narodno pozorište Sarajevo, 11. listopada).
Iako je Edip zahvaljujući mudrosti uspio odgovoriti na Sfingino zagonetno pitanje (o biću koje hoda na četiri, dvije i tri noge), za naraštaje je ostao označen kao očev ubojica i muž vlastitoj majci (famozni Edipov kompleks), premda je bio “bez krivice kriv” jer je sve počinio u neznanju (njegov otac, tebanski kralj je znao za proročanstvo ali ga, dakako, nije uspio osujetiti). Spasivši grad od Sfinge, Edip postaje tebanski kralj i trudi se otkriti uzrok pojavi kuge (sluteći da je posrijedi kazna bogova). Kada saznaje da je zarazu uzrokovalo njegovo ubojstvo oca, bivšeg kralja, osljepljuje se i odlazi iz Tebe. To je najpoznatija Sofoklova tragedija o kralju Edipu, a u njegove “tri tebanske drame” još ulaze Edip na Kolonu, u kojoj slijepi Edip luta u pratnji kćeri Antigone, i Antigona, u kojoj se heroina suprotstavila naredbi vlastodršca poštujući prirodno pravo (iako se bave Edipom i njegovim potomstvom, te drame nisu pisane kao trilogija). Serra je “slobodno posegnuo za Sofoklom i drugim izvorima koji se bave mitom o Edipu” (Edipova kletva najava je pogibije sinova jer mu nisu iskazivali poštovanje) pa su s pozornice odjekivali stihovi (na kalabrijski grčki preveo je Salvino Nucero) puni boli i kletvi isprepleteni s očaravajućim pjevanjem kora (glasovi i pjesme Bruno de Franceschi). Iako prepoznatljiv, ovaj je Edip, kako nagovještava programska knjižica, iznova oblikovan: “U vremenu ruševina druge mogućnosti nema nego raditi na onome što je preostalo, puhati u žar da se vatra ponovo razbukta. Što je ostalo od tragedije – nijeme riječi. Što je ostalo od grada – društvo sačinjeno od stranaca. Što je ostalo od rituala – isprazna dramaturgija. Što je ostalo od mita – dosadna pričica. Što je ostalo od junaka – jedan nesređen lik.”
Sfingina zastrašivanja
Čudesna likovnost ove predstave ostvarena je monokromnim plohama i odjećom čiju temeljnu crninu (kor) “naruši” poneka “mrlja” boje ili obnažena koža. Dogodi se tu i poneka bijela halja (slijepi Edip), no pravi izvor Serrine likovne magije leži u majstorskom korištenju svjetlom. U trenutku kada je Edip (Jared McNeill) “prepoznao” svoju krivicu i kažnjava se sljepoćom, kazalište je utonulo u neproziran mrak kroz koji je odjekivao glas nesretnog kralja i za mene bi to bio logičan završetak te jezive priče. Serra nije tako mislio, pa se nakon par minuta uznemirujuće situacije vraćamo slijedu Edipova usuda (lutanje s Antigonom, susret s Polinikom). Početak predstave je vrlo intrigantan jer nas (gledalište je pod punom rasvjetom) s pozornice pažljivo promatra vižljasta žena u crnom kostimu s krilima, pri čemu raste osjećaj nelagode, posebno kada nam se grozi zbog moguće uporabe mobitela. Razotkriva je susret s Edipom – ona je Sfinga (Chiara Michelini) i njezina prijetnja da ćemo biti ubijeni ako ne ugasimo mobitel postaje zabrinjavajuća na simboličkoj razini (možda je i njezin razgovor s Edipom bio mamac kojim ga je uvukla u grad gdje je počela njegova nesreća?). U predstavi također sudjeluju (abecednim redom) glumci Alessandro Burzotta, Salvo Drago, Francesca Gabucci, Sara Giannelli i Felice Montervino i vrlo je dojmljivo kako se iz govornika preobražavaju u pjevače. Zanimljiva je “suradnja” između likova i okruženja, jer kada izgleda da je “sve u redu”, pijanci naruše tragično ozračje, a neusklađeni, snažni glasovi razbiju tišinu.
Serra je čudesan u svojoj autorskoj viziji i nikoga ne ostavlja ravnodušnim pa ni žiri (Izudin Bajrović, Gorčin Stojanović, Ana Vukotić) koji je predstavu Tragudia: Pjesma o Edipu proglasio najboljom predstavom 64. MESS-a (Grand Prix – Zlatni lovorov vijenac za najbolju predstavu cjelini), njega najboljim redateljem (Zlatni lovorov vijenac za najboljeg redatelja), a Chiara Michelini (Sfinga i drugo) dobitnica je Zlatnog lovorovog vijenca za najbolje glumačko ostvarenje. Medijski pokrovitelj Radio Sarajevo svoju je nagradu Sound of MESS također dodijelio toj predstavi.
Boravak u Sarajevu donio mi je radost, ne samo zato što sam vidjela nekoliko dobrih i zanimljivih predstava, nego zato što kazališni duh grada živi usporedno sa Sarajevskim ružama (memorijalna obilježja u spomen svim ubijenima za vrijeme opsade Sarajeva; izgled sličan ružama rastrganih latica nastao je kao posljedica izgleda kratera na pločnicima uzrokovanih granatiranjem koji su poslije ispunjeni crvenom bojom, čime asociraju na krv) i što kazalište i dalje predstavlja obranu od bestijalnosti (unatoč Edipovoj sudbini).
Internacionalni teatarski festival MESS, 4–13. listopada 2024. Tragudia: Pjesma o Edipu, fotograf: Alessandro Serra
