Nema mjesta za đavla u novom Jeruzalemu
Anđela Vidović
Nisam moralist. Samo pretpostavljam da određene stvari koje činimo vode do katastrofe.
Arthur Miller
Arthur Miller u hrvatskom se kazalištu javlja sporadično, rijetko promišljeno, kao što je, uostalom, slučaj s velikim brojem američkih suvremenih dramskih pisaca, mogli bismo reći i anglofonom dramom u cjelini. Postavljan pedesetih i šezdesetih godina prošlog stoljeća u hrvatskim kazalištima, s obzirom na različitost političkog i društvenog konteksta, teško da je mogao korespondirati s tadašnjom publikom, pa i kritikom. Osobni i društveni lomovi uzrokovani kapitalizmom, borba za slobodu i razum tijekom bezrazložnih progona, ali i osjećaj krivnje te izdaja vlastite obitelji, neki su od tematskih slojeva pridošlih prerano u naš kazališni prostor. Društvo koje se tad izgrađuje nakon rata još ima ideale i vjeruje u zajedništvo, dok Miller, s druge strane, odrasta u jeku Velike industrijske krize u SAD-u. Djetinjstvo provodi na ulici, u igri i nogometu. Zanimljivije mu je loviti ribu na Coney Islandu nego učiti. Interes za pisanje razvija slušajući radio, odnosno humoristični program na kojem će se emitirati štosovi i krokiji. Tu uviđa kako mu je važnije ono što čuje, nego ono što vidi. U srednjoj školi putem amaterskog kazališta iznalazi način za dodatnu zaradu, pišući kratke komične komade, te osvještava mogućnost dijaloga – može napisati ono što se izgovara. No tek na Sveučilištu Michigan razvija prvu dramu i dobiva nagradu Hopwood.
Teatrografija, ukratko
Brodvejski debi ironičnog imena Čovjek koji je imao svu sreću (1944) pokapa kritika i publika. Ugašena je nakon četiri izvedbe. Ratnu dramu Svi moji sinovi (1947) prati solidna recepcija, dok mu Smrt trgovačkog putnika (1949) praktički preko noći omogućuje status zvijezde. S dobivenim dvjema nagradama, Tonyjem i Pulitzerom, stavljen je uz bok suvremeniku Tennesseeju Williamsu i klasiku Eugeneu O’Neillu. Obje su predstave, Svi moji sinovi u režiji Zvonimira Rogoza (1951) i Smrt trgovačkog putnika redatelja Tita Strozzija (1960), postavljene u Hrvatskom narodnom kazalištu u Zagrebu. No, kako je za potonju zabilježeno, riječ je bila o zakašnjeloj izvedbi i recepciji. Nakon Vještica iz Salema (1953), koju Miller smatra svojom najuspjelijom dramom, slijedi produktivno razdoblje s dramama podijeljene recepcije, Sjećanje na dva ponedjeljka (1955), Pogled s mosta (1955), Poslije pada (1964), Slučaj u Vichyju (1964) i Cijena (1968). Postavljane su od Osijeka do Dubrovnika s pratećim negodovanjem. Redatelj koji nam je donio američki pogled na svijet s O’Neillom, Williamsom i Millerom, Dino Radojević jednom će prigodom izjaviti kako je umoran od američke drame. Mani Gotovac u Telegramu će zapisati kako je Miller staromodan. Mnogo godina poslije američki će feministički odgovori biti na njezinu tragu od drame John Proctor is the Villain Kimberly Belflower (Booth Theatre, New York, 2025) do Becky Nurse of Salem Sarah Ruhl (Lincoln Center Theater, New York, 2022). Drame i jednočinke iz 1970-ih i 1980-ih nisu imale većeg odjeka, dok se 1990-ih kratko vraća kazališni interes za Millera s Posljednjim Sjevernjakom (1990), Razbijenim staklom (1994) i Vezama gospodina Petersa (1998). Pritom valja istaknuti da njega kao pisca ne zanima Broadway, svjestan je da u takvom funkcioniranju kazališta nema mjesta za rizik, i svjestan je svojeg mjesta u takvoj zajednici. Nagrade i recepcija ne znače mu mnogo, najvažnija mu je publika. I da poput Čehova ne izda samog sebe.
Hrvatsko narodno kazalište u Osijeku u postavljanju Millerovih drama nije znatno odstupalo od ostalih hrvatskih kazališta. Pedesete i šezdesete predstavljaju zamašnjak kad je postavljena Smrt trgovačkog putnika u režiji Ivana Martona (1956) prije zagrebačke premijere, opera prema istoimenoj drami Pogled s mosta u režiji Nade Murat (1968) i Cijena u režiji Marka Foteza (1969), u kojoj je dramski prvak Frano Krtić ostvario jednu od zapaženijih uloga. Miller je poveznica i s jednim drugim, plodnim razdobljem kazališta, kada Smrt trgovačkog putnika 1989. postavlja Zlatko Sviben, koji će tijekom sljedećih dvaju desetljeća oblikovati osječki kazališni krvotok. Povratak anglofonom dramskom pismu, pa time i Arthuru Milleru, posebno je vidljiv u recentnoj sezoni 2024/2025, koja spaja lokalno (Sokol ga nije volio) i suvremeno (Gospodar muha i Vještice iz Salema) te se čini da napokon izlazi iz zadanih okvira angažirajući ne samo redatelje sklone eksperimentu poput Filipa Šovagovića nego i redatelje koji sustavno izgrađuju poetiku izvan ucrtanih zagrebačkih ruta, poput Vanje Jovanovića i Ivana Plazibata. Obojica se ne boje inzistirati na glumačkim pomacima i rizicima.
U Salemu nema mjesta đavlu
Slojevitost i mnogoznačnost Millerovih Vještica iz Salema naznačuje se u naslovu. Izvorno The Crucible, iako u leksikografskoj natuknici prevedena kao kušnja, u engleskom jeziku nema egzaktno značenje. Može biti riječ o posudi za topljenje, igranju vatrom, jer kovanica je taman dovoljno neodređena da ni premijerna publika u njujorškom Kazalištu Martin Beck nije znala što ih zapravo očekuje. O nastanku drame Miller je govorio u mnogobrojnim intervjuima i autobiografiji Zavijutci vremena: životopis (1987). Analogija između Salema 1692. i makartizma 1950-ih poslužila mu je da prikaže silinu besmislene represije, ali i vrijeme u kojem se na svaki način urušavao individualizam. Prema Millerovu shvaćanju, američka je povijest ciklična, i kad većina osjeća strah, onda započinje razdoblje masovne histerije. Prokazivanje komunista svodilo se na posve izvrnuto načelo da je netko kriv dok mu se ne dokaže nevinost. Slično je bilo i s vješticama, neprijatelj je uvijek izvana, i lakše je nekoga objesiti znajući da je ipak morao nešto skriviti. Dramom se jasno preslikava prošlost na sadašnjost. U izraženo tehnološkom dobu načini manipulacije kudikamo su lakši, neprijatelji i katastrofe svakodnevne, a moćnici su nerijetko na rubu karikature. Očuvati sebe, svoje ime, balansirati između zajednice i univerzalnih vrijednosti, ali i prepustiti svijet djeci i njihovim optužbama, neka su od brojnih pitanja koje otvaraju osječke Vještice iz Salema.
Plazibat s čitavim autorskim timom na samom početku pa dosljedno do kraja spaja folklor i religiju. Masivna drvena scenografija Davora Molnara, svjetlo Tomislava Kobije, glazba Nevene Glušice i pokret Maje Huber omogućuju mekane prijelaze i iznimnu atmosfersku gradnju predstave. Ritualan izlazak, vrćenje u kolu i milozvučna liturgijska melodija uvode nas u naoko idiličan industrijski svijet Salema. Upoznajemo likove. Razaznajemo suprotnosti. Naoko nevina igra uskoro će završiti na vješalima. Iako se dramska okosnica usmjerava na odnos supružnika Proctor i Abigail Williams, riječ je o sukobu ideologija, istini i laži, te fatalnim posljedicama psihologije gomile, ali i vjeri da u novom Jeruzalemu, koji puritanci tako brižljivo grade, nema mjesta za đavla. A đavo je posvuda. Viri iz knjiga koje navečer čita pravovjerna Rebecca Nurse, čuči u lutki koju je dobila na poklon Elizabeth Proctor, on je čak i u mrmljanju. Tog đavla nitko nije vidio osim djevojaka Abigail Williams, Mary Warren, Betty Parris, Susanne Walcott i Mercy Lewis. Nije ga vidjela ni ropkinja Tituba s kojom su plesale gole u šumi. S jedne strane, zemljoposjednik Thomas Putnam prvi će reći kako odmah valja udariti na đavla, a s druge strane staložen glas Rebecce Nurse smirivat će strasti te upućivati na traženje krivca u nama samima. Između dvaju sukobljenih stajališta je i John Proctor, čovjek koji više vjeruje u rad nego u redovite odlaske na misu. Posve običan, grešan, čvrst.
Aljoša Čepl ga u početcima donosi suzdržano, tiho, gotovo uplašeno, no u karakternim eksplozijama jača te bi s više igranja mogao dobiti željenu slojevitost lika. Njegovu suprugu, Elizabeth, utišano igra Selma Sauerborn, bez kaosa, ranjivosti i promjena, pomalo ukočeno u držanju i govoru. Zaigranost, zavodljivost i fino licemjerstvo nosi Mateja Tustanovski kao Abigail, u potpunosti ispunjavajući prostor i vodeći svojevrsnu bandu opakih djevojaka koje su istodobno umiljate i okrutne, no ne zato manje i žrtve čitavog kaosa. Antonija Mrkonjić kao Mary Warren ekspresivno pokazuje težinu puta izvrnute maksime “ili ste s nama ili protiv nas” te potvrđuje što sve glumački može kad je u pitanju za nju napokon zahtjevnija uloga. Vidljiv je i posebno vrijedan redateljski i koreografski rad na glumačkim minijaturama, od efektne kolektivne igre Ane Lanšćak, Gabrijele Redžić i Tee Mandarić do dojmljive, smirene, sugestivne Anite Schmidt kao Rebecce Nurse, humornog krokija Ljiljane Krička Mitrović kao Titube i gotovo karikaturne Petre B. Blašković kao Ann Putnam. Nešto tipiziraniji rad na muškim ulogama, osim Antonija Jakupčevića kao pastora Hallea, očekivan je u velikim ansambl predstavama te ostavlja željen prostor napretka u daljnjem životu predstave.
Vještičji puni krug od 1954. do 2025.
Ne tako davno, na Gavellinim večerima u Zagrebu 2019. godine, gostovala je Kušnja Hrvatskog narodnog kazališta Split u režiji Nenni Delmestre. Novi je prijevod Elvisa Bošnjaka i Nenni Delmestre korišten u osječkoj izvedbi, no uvriježen je naslov iz starog prijevoda Koste Spaića ostao isti. Vješticama iz Salema prethodila je drama Giles Corey of the Salem Farms američkog pjesnika Henryja Wadswortha Longfellowa iz 1868. godine. Millerove Vještice igrale su od 1954. pa sve do danas u Dubrovniku, Splitu, Zagrebu i Osijeku. U njima su i odjeci velikanki hrvatskog glumišta Zoje Odak i Milke Podrug Kokotović. Recepcija ni samu dramu ni Millera nije pretjerano mazila, što zbog krivog tajminga, što zbog statične režije, što zbog potpuno različitih kazališnih tradicija. Između ostalog, nerijetko su ga karakterizirali kao hladnog, visoko intelektualnog pisca, onog kojeg prije svega zanima dublja prosudba. Postavljao si je uvijek isto pitanje, koje se često kao uputa spominje budućim glumcima, što si sam sebi i koja je tvoja uloga. U vremenu brzog protoka informacija, visokih strasti i malo zdravog razuma, osječke Vještice iz Salema u klasičnoj režiji Ivana Plazibata kao da su zatvorile krug i iščitale Millera u fino ugođenom registru. Posvećeno, s poštovanjem, kolektivno, vrijedno, čak i u pogreškama.
Hrvatsko narodno kazalište u Osijeku, premijera 23. svibnja 2025.
Autor Arthur Miller, prevoditelji Elvis Bošnjak i Nenni Delmestre, redatelj Ivan Plazibat, scenograf Davor Molnar, kostimografkinja Petra Pavičić, autorica glazbe Nevena Glušica, suradnica za scenski pokret Maja Huber, oblikovatelj svjetla Tomislav Kobia, asistentica scenografa Kaya Obrol-Pedišić, asistent kostimografa Bruno Osmanagić, izrađivačica rekvizita Marta Mršić.
John Proctor: Aljoša Čepl, Abigail Williams: Mateja Tustanovski, Elizabeth Proctor: Selma Sauerborn, Pastor Parris: Duško Modrinić, Mary Warren: Antonia Mrkonjić, Sudac Danforth: Miroslav Čabraja, Thomas Putnam: Armin Ćatić, Ann Putnam: Petra Bernarda Blašković, Pastor John Halle: Antonio Jakupčević, Giles Corey: Mario Rade, Ezekiel Cheever: Matija Kačan, Rebecca Nurse: Anita Schmidt, Tituba: Ljiljana Krička Mitrović, Herrick: Mirko Ilibašić, Betty Parris: Ana Lanšćak, Susanna Walcott: Gabriela Redžić, Mercy Lewis: Tea Mandarić.
Foto: Kristijan Cimer
