Neobično lutkarstvo na nimalo običnom festivalu
Katarina Kolega
Lutkarstvo za odrasle desetljećima se s velikim naporima, često i bezuspješno, probija do repertoarnih krojača koji osmišljavaju program na velikim (a i malim) kazališnim pozornicama i godinama pokušavam proniknuti koji su tome razlozi. Povijesno gledajući, upravo je ono bilo najviše sklono eksperimentima, nudilo je nešto novo, svježe, uzbudljivo, pomicalo je granice režijskog, dramaturškog i izvedbenog promišljanja. Lutkarski znalci s nostalgijom će spominjati antologijske predstave Luke Paljetka, Zlatka Boureka, Marina Carića i mnogih drugih čije su predstave sedamdesetih i osamdesetih godina 20. stoljeća bile zapažene. Makar su upisane u povijest, nisu uspjele zasijati sjeme koje će nam danas dati zrele plodove, pa lutkarstvo za odrasle i dalje postoji zahvaljujući rijetkim pojedincima i njihovim povremenim upuštanjima u tu riskantnu avanturu. U današnje vrijeme kada bi hibridne forme trebale biti pravilo, a ne eksces, začuđuje me koliko je naš kazališni kontekst čvrsto ukotvljen u primjenu klasičnih postupaka, metoda i struktura.
U potrazi za razlozima, od ravnatelja dobivala sam najčešće odgovore da je na lutkarsku predstavu gotovo nemoguće pridobiti mladu i odraslu publiku, a lutkarima je pak teško pronaći zainteresiranu kazališnu kuću za takvu vrstu projekata. Rijetki primjeri, poput Kralja Edipa u riječkom HNK-u Ivana pl. Zajca, koji je privukao ciljanu gledateljsku skupinu, pokazuju da tomu ne treba biti tako. Međutim demantira me zadarski festival Mediteraneo, koji već šestu godinu publici želi pokazati koliko izvrsnih lutkarskih predstava za odrasle postoji u svijetu i kod nas. Zašto demantira? Naime, ulazak se ne plaća i očekivala bih da će zbog toga svako sjedalo biti popunjeno, da će publika u redu čekati kako bi preuzela besplatnu ulaznicu – ali to nije slučaj. Kazalište lutaka Zadar u vrijeme trajanja festivala uvijek je ugodno popunjeno, no, suprotno mojim očekivanja, ne do posljednjeg mjesta. To me osobito čudi i zato što često nudi sjajne obiteljske predstave pa je primjerice prošle godine zadarska publika mogla uživati u višenagrađivanom varaždinskom Šapatu duše i stranim biserima poput španjolskog Manuala ili francuske Priče od papira. Na programu su bile i predstave koje se isključivo obraćaju odraslima i o kojima će biti riječi u daljnjem tekstu – slovenski Harms je kriv! i francuska Apneja.
Lucidna dekonstrukcija Matije Solcea
Kazalište koje nije obiteljsko, nego isključivo za odraslu publiku, djeca ne mogu razumjeti jer narativom računa na određeno znanje i životno iskustvo, postavlja filozofska pitanja, nudi vizije i forme koje djeci ništa ne znače, a odraslima mogu ponuditi bogatstvo vlastitih interpretacija. Na šestom Mediteraneu, kao ni u prijašnjim festivalskim izdanjima, nije bilo mnogo takvih predstava jer lutkari uglavnom rade obiteljske projekte koji se mogu čitati na više različitih razina, samim time prikladni su za različite dobne skupine, što je svakako isplativije. Međutim festival je ljetos otvorio jedan od najinovativnijih slovenskih umjetnika, autentični Matija Solce beskompromisnom predstavom koju je napravio, čini mi se, za svoju dušu. Nazvao ju je Harms je kriv!, aludirajući na tragičan život velikog ruskog književnika koji je u brutalnim sovjetskim vremenima skončao u zatvoru, umrijevši od gladi, samo zato što nije djelovao i pisao prema besmislenoj volji vlasti pa je optužen za “antisovjetski aktivizam”. Apsurdne situacije nastavile su se nizati i nakon njegova života pa je nedavno, 2022., uklonjen mural s njegovim likom bez ikakva razloga, što je potaknulo Solcea na stvaranje predstave.
U Harmsu Solce je pronašao idealnog partnera, sugovornika, umjetničkog i političkog istomišljenika. Kao što je prije sto godina Harms svojim avangardnim pismom iskakao iz svoje ondašnje sredine, u Sloveniji danas to čini Solce, kojeg stručnjaci poput Tjaše Bertoncelj i Uroša Trefalta smatraju ključnom figurom u preporodu slovenskog lutkarstva (Bertoncelj, 2022: 53). Harmsove kratke priče idealno su tkivo za Solceovu fragmentarnu dramaturgiju. Besmisao koji izvire iz svake od njih Solce savršeno razumije i majstorski zna pretočiti u izvedbeni jezik jer je vičan dekonstrukciji kanonskih tekstova i asocijativnim dosjetkama. Obojica su pritom multitalentirani umjetnici – Solce je vrhunski lutkar i redatelj, ali i virtuozni glazbenik, posebice na harmonici, a Harms nije samo savršeno pisao, već je i crtao te svirao rog i harmonijum. Iako sam više puta gledala različite inscenacije njegovih priča, mislim da je upravo Matija Solce u predstavi Harms je kriv! pogodio bit. Harmsovi Pomalo neobični slučajevi i Sasvim obične besmislice upravo su tako prikazani – neobično običnima i slučajno besmislenima.
Harms lomi tekst na crtice i komadiće koji se međusobno isprepleću tvoreći cjelinu u kojoj je sadržana tragika ljudskog postojanja. Solce doslovno lomi svoj omiljeni instrument – harmoniku i od njezinih dijelova stvara neobičan izvedbeni konstrukt koji uspješno prenosi Harmsove ideje. Rasklapanjem dviju harmonika stvara simbolima bogatu scenografiju, prizorište za lutkarske minijature, metaforu opresivnog državnog aparata, objekte nalik nadrealnim slikama sklopljene od dijelova lutaka, satova, sitnih vijaka, opruga, slikarskih kistova i instrumenta. Tu fascinantnu instalaciju koja se pokreće, svira, stvara različite zvukove naziva Harmsovim nelogičnim strojem. On je mjesto života, ali i egzekucije likova koji su također razlomljeni, svedeni samo na noge, ruke ili glavu lutke. Solce pokušava pripovijedati, no i njegov je govor isprekidan, uvjetovan iznenadnim pokretima čudesnog glazbeno-izvedbenog mehanizma kojim on manipulira savršeno precizno, ponekad vidljivo, a ponekad i ne. Dolazeći na pozornicu s kovčegom u ruci, Solce utjelovljava sebe i Harmsa, Umjetnika koji stvara čudesne nelogične svjetove, a čudi se i zgraža nad stvarnim svijetom i njegovom logikom. Zaigranog i neshvaćenog umjetnika koji se riječju, kistovima, instrumentima, lutkama, objektima bori protiv nevidljivih, no osjetno prisutnih vjetrenjača.
U toj borbi iznimno je važna duhovitost koja izvire iz crnog humora, sarkazma, groteske kojim obiluju Harmsova djela i Solceova izvedba. Harms (kao i mnogi drugi) zbog toga je nastradao. Solce je, srećom, tu da u naizgled normalnijim vremenima nastavi njegov put. U njegovu kolopletu vrlo važnu ulogu ima glazba – Solce svira i stvara nevjerojatne melodije na dekonstruiranim harmonikama, a uz to i sjajno pjeva. Makar glazba ima ravnopravnu ulogu u svim njegovim komadima, ovu predstavu posebno voli nazivati koncertnom izvedbom. Ona je ujedno i instalacija jer je nakon izvedbe publika pozvana razgledati taj neobičan i nevjerojatan Harmsov nelogičan stroj, pokretati ga i na njemu zasvirati. Solce voli u svakoj svojoj predstavi aktivirati gledatelje – u Sretnim kostima ulazi u prostor gledališta, u Bomboniera Variete! odabrani gledatelji vrte slatko kolo priča, a ovdje razgovaraju s umjetnikom i razgledavaju njegovih ruku djelo, na koje je vrlo ponosan.
Harms je kriv! fascinantan je solo filigranski precizne izvedbe, naizgled razbarušene i luckaste, a zapravo u svim detaljima vrlo lucidne i promišljene. Otvara prostore za upisivanje mnogih značenja koja nam neprestano izmiču. Solce je jedinstven u svojem izričaju, a u isto vrijeme vjeran Harmsovoj poetici. Teško ju je svrstati u određeni kazališni žanr jer ima svega pomalo, što je karakteristično za Solceovu estetiku u kojoj su slovenski teoretičari odavno prepoznali eklektičan stil kojim “prepliće tradiciju i suvremenost, kako u značenjskom, tako i u izvedbenom smislu” (Bertoncelj, isto).
Slikovnica za odrasle – Apneja
Na Harmsovo stvaralaštvo utjecao je nadrealizam, a Matija Solce nadrealističkim objektima koji su sastavljeni od neobičnih spojeva raznih odbačenih predmeta kao da evocira razdoblje njegova stvaralaštva tijekom dvadesetih i tridesetih godina prošlog stoljeća.
Neobičan spoj riječi prisutan je pak u nazivu francuske skupine Le poisson soluble (u prijevodu topiva riba), što također podsjeća na jednog književnog velikana – glavnog teoretičara nadrealizma Andréa Bretona, koji je prije točno sto godina (1924.) napisao istoimenu zbirku poezije u prozi s “Manifestom nadrealizma” u predgovoru. Povodeći se za Freudeovom teorijom prema kojoj čovjek ima svjesnu i podsvjesnu narav, budnu i ona koja se oslobađa u snovima, nadrealisti su osobitu pozornost usmjeravali snovima, što čini i predstava Apneja redatelja Jeana Cagnarda u izvedbi Catherine Brocard i Yoann Rousseau. Na pozornici vidimo dvodimenzionalni krevet od papira i dva časopisa koja drže muške i ženske ruke, čime se naznačuje da su protagonisti predstave muž i žena. Scenografija Delphine Lancelle te dvodimenzionalni rekviziti koje su izradili spomenuti izvođači i ovdje su, kao i kod Solcea, iznimno važni i djelatni elementi sveukupnog scenskog zbivanja.
Okretanjem stranica pokazuju se nacrtana lica koja svakom novom stranicom mijenjaju položaj, što se savršeno poklapa s pokretom izvođačkih ruku. Predstava je neverbalna, komunicira slikom i glazbom, a likovi nam postaju svakom stranicom bliži i draži. Listanjem časopisa ulazimo sve dublje u njihove snove u kojima se primjećuje njihova različitost, a samim time i potisnute želje, misli, osjećaji. Ona sanja džunglu, on more, snene slike izmjenjuju se s naglim buđenjima kada vidimo njihova pospana, a poslije i sve bjesnija lica jer se nesanica ne događa istovremeno, nego izmjenično. U tome je duhovito prikazana i dinamika bračnog odnosa koja ipak najbolje dolazi do izražaja u snovima. Oni ih vode na prekrasna egzotična mjesta, ali i na olujna mora, u predjele gdje se skrivaju strahovi i neizgovorene misli. Dok svatko u tišini leži na svojoj strani kreveta, snovi su iznimno dinamični i bučni, u njima ima zamjeranja i međusobne ljutnje, ali i seksualne žudnje. Krevet na kojemu provedemo trećinu života, kažu umjetnici, ponekad je naše utočište, a ponekad zatvor, što su sjajno prikazali u toj doslovnoj izvedbenoj slikovnici za odrasle koja obiluje humorom i žarkim bojama.
Ugledni francuski teatrolog Patrice Pavice u knjizi Suvremena režija zapisao je da je “scenografija u Francuskoj postala jednim od najljepših cvjetova kazališnog stvaralaštva, kraljevski put kojim valja kročiti želi li se razumjeti scenski projekt, na nov način osvijetliti ulogu glumca i, posljedično, vrednovati mijene režijskih koncepcija. (…) Veselimo se dakle bogatstvu likovnog stvaralaštva i njegovoj vezi s umjetnošću pozornice” (Pavis, 2022: 118, 134).
Apneja je zasigurno jedan od cvjetova koji pridonose tom bogatstvu. To je šarmantna, svima razumljiva i prepoznatljiva predstava koja na najbolji mogući način zabavlja i zavodi, a samim time odgovara većini gledatelja. Za razliku od nje, uvjerila sam se da Solceov nastup nije odgovarao svakom ukusu.
Iz prošlogodišnjeg festivala Mediteraneo izdvojila sam navedene dvije predstave jer nude vrlo zanimljiv, svjež i drukčiji pristup izvedbenoj umjetnosti, pravi kazališni užitak koji pobuđuje maštu i pokazuje pomake toliko potrebne našem kazališnom prostoru. Riječima velikog Patricea Pavisa, “kazalište mora neprekidno iznova promišljati i iznalaziti nove forme i arhitektonska rješenja” (Pavis, 2022: 135). One to upravo čine neobičnim lutkarskim rješenjima. Nije čudno da su se našle na programu Mediteranea, koji također nije običan festival jer je posvećen rijetkoj kazališnoj pojavi, isključivo lutkarstvu za odrasle, po čemu se razlikuje od ostalih domaćih lutkarskih festivala i susreta. U tome je njegova vrijednost i zbog toga se nadam da njegovi pokretači i organizatori iz Kazališta lutaka Zadar neće pokleknuti pred izazovnim, rizicima nesklonim vremenima i od njega odustati. Taj bi biser trebala konačno otkriti i zadarska publika jer godinama ju se kvalitetnim programom uvjerava da lutkarstvo nije samo za djecu, nego i za odrasle.
Literatura
Bertoncelj, Tjaša (2022), “Sloboda stvaranja, suvremeno lutkarstvo u Sloveniji”, u: Igor Tretinjak, ur., Suvremeno lutkarstvo i kritika, Akademija za umjetnost i kulturu, Osijek.
Pavis, Patrice (2022), Suvremena režija, Hrvatski centar ITI, Zagreb.
Šesti Mediteranski lutkarski festival Mediteraneo, Kazalište lutaka Zadar, 29. lipnja 2024. – 3. srpnja 2024. Fotografija: Kazalište lutaka Zadar
