Nije to moj Antuntun
Olga Vujović
U sjećanja odraslih ljudi nerijetko “svrate” pjesmice iz djetinjstva koje možda više ne znaju naizust, ali im poneki stih odlično posluži kao ilustracija ili poštapalica. Među takve se može ubrojiti vesela pjesmica Kako živi Antuntun Grigora Viteza (1911. – 1966.), koju zbog šaljivosti i ritma djeca rado recitiraju. Čudno ime i neobično ponašanje (uvijek sam se pitala je li riječ o odraslom čudaku ili zaigranom dječaku) imaju dva (nepotvrđena) izvora : iz pjesnikovih školskih dana i iz razdoblja nakon Drugog svjetskog rata. Školski izvor spominje dječaka Antuna koji se svima činio “nekako smiješan” pa su učenici njegovo “ozbiljno” ime preobrazili u Antuntun, dok kasniji izvor (češće citiran) govori o Vitezovu ovlaštenom prikupljanju žita iz seljačkih zaliha, što je nagnalo jednog seljaka (navodno baš tog imena) da ga izvrijeđa, ali umjesto da ga prijavi vlastima, pjesnik mu se “odužio” rugalicom. Neovisno o tome što je potaklo Viteza da napiše ovakvu pjesmu, ona je oduvijek pripadala u sam vrh pjesništva za djecu i zato ne iznenađuje potreba kazališta koja njeguju repertoar za djecu da im ova pjesma posluži kao poticaj za predstavu.
Bezvremenska pjesmica za dva glumca
Na Sceni Rogoz Hrvatskog narodnog kazališta u Varaždinu postavljena je “igra za dva glumca” Kako živi Antuntun Ivane Đula i Milice Sinkauz “prema pjesmi Grigora Viteza” u režiji Hrvoja Korbara (osvrćem se na izvedbu 17. veljače 2026.). Scenografkinja Paola Lugarić Benzia vrlo je efektno stvorila seoski ugođaj zatvorivši stražnji dio pozornicu “zastorom” od slame kroz koji se može prolaziti pa on predstavlja završnu plohu prostora u kojem obitavaju glumci i naznaku onoga što se nalazi vani (oblikovanje svjetla Tomislav Maglečić). Pozornica je nakrcana predmetima (od kojih će svaki kad-tad zatrebati), a dominira stol (koji se lako preobražava u školsku ploču) za kojim sjede Antuntun (Nikša Eldan) i njegov tata (Filip Eldan). Osim oca kao ključne figure, javljaju se likovi koji opažanjima (pripovjedač, stručnjak) ili razgovorom (učitelj) nastoje opisati, pa i rastumačiti karakter i ponašanje Antuntuna, no oni sami prikazani su bez čvrste dramaturške ili režijske identifikacije pa usprkos trudu odličnog Filipa Eldana (koji s minimalnim vizualnim zahvatima utjelovljuje svu četvoricu) nije svaki put “otprve” jasno o kome je riječ (posebno ne vrtićkom uzrastu s kojim sam gledala predstavu; ni školski problemi ni trajanje predstave nisu bili na njihovoj razini koncentracije). Kostimografkinja Ana Fucijaš dopadljivoj je sceni pridružila primjerene kostime, smiješan za Antuntuna i “ozbiljan” za njegova partnera, a uklopilo se i pjevanje uz gitaru (glazba Luka Vrbanić).
Kalup za prosječnost
Velika je šteta da se u predstavu, uz iznimku kratke epizode s ručnim lutkama (miš, kokoš), nije uključilo više lutkarskih elemenata (pa i cijele scene) jer zbog sadržaja i odlika glavnog lika (koji je neobuzdane mašte) izvedba upravo “vrišti za lutkama” (riječi iskusne gledateljice). Napisani dijalozi prate originalne stihove i tako se formiraju scene koje su posebno uspjele između tate i Antuntuna, jer je otac pun strpljenja i razumijevanja za svog znatiželjnog sina (s njegovih neumornih milijun “zašto”). No i najboljem tati zna prekipjeti: Antuntun je donio loše ocjene (ni učitelju nije lako s njim), a za ručkom se i dalje nepristojno ponašao (sjedi podbočen, jede rukama, briše usta rukavom) pa je tata odlučio nešto poduzeti! I pojavio se stručnjak koji smatra da “dijete treba staviti u kalup” i zato: “Budi isti, budi prosječan, / nimalo poseban, svima sličan. / Ne kompliciraj, ne uzburkavaj, / ne diži prašinu, smanji doživljaj.” Dok pripovjedač opisuje promjene koje prolazi Antuntun (“Počeo je slijediti pravila i prestao postavljati pitanja. Od toga dana Antun je radio samo ono što su mu rekli da je najbolje za njega. Za stolom je sjedio mirno, jeo je isključivo vilicom, za brisanje je koristio salvetu, a laktove je držao podalje od stola.”) pred našim se očima živahan i znatiželjan dječak pretvarao u sjenu samoga sebe. Gotovo je bolno bilo gledati Nikšu Eldana kako prestaje biti Antuntun i postaje Antun, dječak kojeg ništa više ne zanima i koji samo uči (jer je to za njegovo dobro) i donosi kući odlične ocjene (jer će tako razveseliti tatu).
Nepristojno ponašanje nije maštovitost
Tata shvaća da će stavljanjem u kalup prosječnosti izgubiti dijete i da mu je draži maštovit sin koji razgovara s biciklom nego ovaj koji ima same petice, ali ne mari istinski ni za što. Ljut na sebe što je sina pokušao učiniti prosječnim, tata “ukida” pristojno ponašanje za stolom, ali mislim da je to faux pas jer ponovno usvajanje nepristojnog ponašanja ne znači samo po sebi povratak mašte, nego ono što je oduvijek bilo – prostačko ponašanje. Danas kada nitko nema vremena, vještine ili znanja podučiti djecu uljudnom ophođenju (ilustrativan su primjer bili mališani koje su doveli na neodgovarajuću predstavu i pritom su im dali bombone u papirićima koje su oni odmatali uz puno šuštanja) kazalište bi moglo biti krucijalna točka odgoja i prilično je neodgovorno poistovjetiti maštu s nepristojnim ponašanjem. Čak i kod osnovnoškolaca, a kamoli kod trogodišnjaka za koje sam skoro sasvim sigurna da ne znaju što je metafora! Zaigrani tekst kakav je proizašao iz “otkvačene” pjesmice zahtijevao bi aktivno “razbarušenu” režiju, a ne praktički konvencionalno redanje dijaloga, jer poneki krug na biciklu, trčanje kroza zid od slame i stavljanje staklene kugle na glavu kako bi se prikazala riba u akvariju (“a ribu da pjeva, naučiti kuša”) ne narušava cjelokupnu urednost izvedbe. Cijela se priča vrti oko maštovitog dječaka, ali kada bi se ta ista mašta trebala primijeniti na predstavu, onda nje nema – otela se i nekamo utekla. Predstava koja je, zahvaljujući zabavnom sadržaju, lijepoj likovnosti i predanim glumcima, mogla biti urnebesna nije se popela na tu razinu. Antuntun je postao Antun. Ili možda samo Tun?
Hrvatsko narodno kazalište u Varaždinu, premijera 7. veljače 2026. Autor Grigor Vitez, redatelj Hrvoje Korbar, dramatizatorice Ivana Đula i Milica Sinkauz, scenografkinja Paola Lugarić Benzia, kostimografkinja Ana Fucijaš, autor glazbe Luka Vrbanić, oblikovanje svjetla Tomislav Maglečić, asistentica scenografkinje Mateja Ozmec, asistentica kostimografkinje Žarka Krpan. Antuntun: Nikša Eldan, Pripovjedač, otac, učitelj, stručnjak: Filip Eldan. Foto: Marko Ercegović
