Nježno, snažno i neodoljivo o prijateljstvu (ne)prijatelja
Tihana Pavoković
Slikovnica Mišek Julijan, dobitnica nagrade Waterstones Children’s Book Prize, u središte stavlja lik samotnjaka, miša Julijana, koji se svjesno i s veseljem izolira od ostatka životinjskog društva u šumi. No taj se životni ritam naglo mijenja kada se u njegov život ušulja nepozvana gošća lisica. Time započinje tihi emocionalni obrat koji u srži propituje granice osobnog prostora, straha, predrasuda i konačno prijateljstva.
Režiju ove lutkarske predstave potpisuje Asja Kahrimanović, dugogodišnja animatorica Lutkovnog gledališča Ljubljana, kojoj je ovo redateljski debi. Premda debitantski, režijski pristup svjedoči o sigurnoj ruci, dubokom razumijevanju medija lutkarstva i izrazitoj pažnji prema emocionalnoj suptilnosti. Asja Kahrimanović uspijeva pretočiti tišinu, tjeskobu i zatvorenost jednog malog svijeta u bogatu, razigranu i istovremeno duboko intimnu kazališnu formu.
Posebnu snagu predstave čini odnos između dvaju glavnih likova, mišeka Julijana i lisice. U prirodi, oni su neprijatelji, što publika instinktivno prepoznaje i iščekuje opasnost. No umjesto sukoba, razvija se tiha bliskost, koja raste tijekom zajedničke večere, razgovora i emocionalnog otvaranja. Redateljica i dramaturg Benjamin Zajc vješto razlažu kako strah i povlačenje često nisu znak neprijateljstva, nego samo odraz ranjivosti. U toj ranjivosti, čudnom slučajnošću, događa se prepoznavanje i novo prijateljstvo.
Jedan od najdojmljivijih aspekata predstave svakako su lutke koje je oblikovao multimedijski umjetnik Jure Engelsberger Engels (tehnolog lutaka je Žiga Lebar). Izrađene su s izrazitom pozornošću usmjerenom na pokret, proporcije i izražajnost. Njihova vizualna estetika vjerna je originalnim ilustracijama iz slikovnice, no dodatno obogaćena dimenzijama scenskog izraza. Pokreti su toliko precizni i fluidni da u pojedinim trenucima zaboravljamo da gledamo predmete vođene rukom. Pred nama stoje likovi koji dišu, boje se, srame, opiru, prihvaćaju. Osobito se ističe realistično oblikovanje kretanja životinja: lisica (Zala Ana Štiglic) s opreznim, gracioznim pokretima, zečevi s naglašenom energičnošću i mišek (Gašper Malnar) s krhkom, ali odlučnom gestom. Engelsberger i animatori (uz spomenute, tu je i Ajda Toman, koja animira ostale životinjice) time ne stvaraju samo lutke, oni oblikuju bića s psihologijom i emocijama.
Dodatnu dimenziju doživljaju pruža scenografija Katarine Planinc, koja se odlikuje iznimnom vizualnom raskoši i bogatstvom detalja. Na sceni se izmjenjuju različiti prostori – mišekov dom, šumski krajolici, susjedstva – no nikada nisu statični. Scena se neprestano pomiče: Domen Nagode polako rotira kružnu pokretnu platformu, čime se ne samo dinamički mijenja perspektiva gledatelja već se ističe osjećaj protjecanja vremena, unutarnje promjene i nepredvidljivosti života. Ta vizualna strategija posebno je dojmljiva ne samo zbog tehničke inovativnosti već i zbog emocionalne i simboličke funkcije koju ima. Predstava zahvaljujući tome postaje protočna, ritmična i nenametljivo poetična.
Glazba, također u Engelsbergerovoj obradi, pozorno prati promjene atmosfere od napetosti i nesigurnosti u početnim susretima likova, do topline i smirenosti koje nastupaju kako se razvija njihovo povjerenje. Glazbeni ugođaj dodatno omekšava prijelaze i podržava osjećaj intimnosti. Zvuk u predstavi nije tu da bude dominantan, on je suputnik, disanje likova, šaptanje unutarnjih stanja.
U cjelini, Mišek Julijan nudi kazališno iskustvo koje je istovremeno vrlo introspektivno i iznimno pristupačno. Djeca su tijekom izvedbe bila potpuno uronjena, smijala su se, suosjećala, s napetošću iščekivala razvoj odnosa. Odrasli gledatelji pokazali su tiho, ali duboko emocionalno uključivanje te na kraju predstave mnogi su pustili suzu. Takva iskrena i spontana reakcija publike potvrđuje da je riječ o predstavi koja govori univerzalnim jezikom emocija, bez potrebe za velikim riječima ili teatralnim gestama.
Teme koje predstava otvara, poput usamljenosti, prihvaćanja različitosti te transformacije straha u bliskost, iznimno su važne u suvremenom društvenom kontekstu. U svijetu u kojem se sve više naglašava potreba za empatijom, interkulturnim razumijevanjem i mentalnim zdravljem, predstava poput Mišeka Julijana dolazi kao dragocjen alat za emocionalno obrazovanje najmlađih i kao blagi podsjetnik odraslima da otvaranje prema drugome ne znači slabost, već snagu.
Na formalnoj razini, predstava uspješno balansira sve elemente: dramaturgiju, lutkarstvo, glazbu, pokret, scenografiju i ritam. Sve funkcionira kao zaokružena cjelina, bez suvišnih intervencija ili didaktičkih viškova. Umjetnička jednostavnost i tehnička preciznost spojeni su u vrhunski kazališni doživljaj koji se ne zaboravlja.
Zaključno, Mišek Julijan je predstava koja nadilazi svoju ciljanost prema djeci, ona je nježan, emocionalno snažan i umjetnički zaokružen kazališni komad koji nas podsjeća da svi, čak i najpovučeniji među nama, u nekom trenutku trebaju lisicu koja će im, možda nepozvana, ali s razlogom, pokucati na vrata.
Izvedba 24. travnja 2025. u Kazalištu Virovitica. Tekst je rezultat radionice kazališne kritike organizirane 24. i 25. travnja 2025. na 15. Lutkokazu, suradnjom Hrvatskog društva kazališnih kritičara i teatrologa i Akademije za umjetnost i kulturu u Osijeku. Usmjeravajući polaznike u analizi predstava i procesu pisanja, Igor Tretinjak mentorski je pratio njihov rad te ih poticao na razvijanje vlastitog kritičkog izraza i oblikovanje prvih kazališnih osvrta.
