Normalno je da žena poludi
Olga Vujović
Junake antičkih tragedija najčešće spominjemo po nekom činu koji ih je trajno obilježio bez obzira na njihova ostala djelovanja, pa se muškarac privržen majci (ili sklon starijim ženama) uspoređuje s Edipom (koji je bio bez krivice kriv), Antigonu resi pobuna protiv vlasti dok se Medejom naziva (svaka) žena koja je umorila svoju djecu. Euripidova tragedija (431. pr. n. e.) o kćeri kolhidskog kralja, čarobnici Medeji, bavi se razdobljem kada je sa suprugom Jasonom i dvojicom sinova doplovila u Korint u kojem se on, umjesto da zajedno žive mirnim obiteljskim životom, odlučuje oženiti tamošnjom princezom. Iako Jason taj čin pravda nuždom da svojoj obitelji osigura mir i blagostanje, očita je njegova namjera da u novoj sredini učvrsti društveni status i počne drugačiji, “kvalitetniji” život. Pretpovijest spomenutoj epizodi dolazak je Jasona s grupom Argonauta na Kolhidu u namjeri da ukrade zlatno runo, što i uspijeva, ali isključivo zahvaljujući pomoći u njega zaljubljene Medeje, koja izdaje oca i ubija brata i odlazi s Jasonom.
Otimačina zlatnog runa bila je uvjet da Jason povrati vlastodržačko pravo, ali kako do toga nije došlo, njih dvoje odlaze u Korint. Kada se Jason tamo odlučuje oženiti princezom, Medeju podjednako boli Jasonova nezahvalnost (bez nje nikada ne bi dobio zlatno runo) i gubitak njegove ljubavi. U međuvremenu saznaje da će je kralj izgnati iz Korinta pa se odlučuje osvetiti: na dar šalje otrovanu haljinu Jasonovoj odabranici i tako ubija i nju i njezina oca, a potom svojim rukama ubija svoju (također i Jasonovu) djecu (prethodno si osiguravši sklonište). Budući da se ubojstvo djece oduvijek i svuda ubrajalo među najstrašnije ljudske opačine, Medeja (Euripidova “loša žena”) pripada među najozloglašenije dramske likove i iako smrt njezinih sinova teatrolozi pripisuju osveti prevarene supruge, u nekim se analizama govori o Medejinu milosrđu jer je, ubivši djecu, spriječila neprijateljsku sredinu da im naudi s obzirom na to da su njih dvojica nehotice sudjelovali u princezinoj smrti, a osim toga nisu bili pravi Grci (rodila ih je barbarka).
Zašto se Medeja vraća?
Preljubnici žive oko nas, ali većina ostavljenih žena (ipak) ne reagira poput Medeje, pa je njezino ponašanje izazov i poticaj suvremenim autorima da potaknuti njezinom sudbinom pišu nove dramske tekstove (posebno ako u susjedstvu uoče sličan primjer). Australski redatelj, glumac i pisac Simon Stone, koji je poznat po pisanju djela preoblikovanih prema klasičnim tekstovima, saznao je za slučaj liječnice Debore Green (1951.), koja je zahtjev supruga za razvodom braka (1995.) “kaznila” trovanjem njegove hrane (zbog čega je stalno pobolijevao) i podmetanjem požara u kojem je poginulo njihovo dvoje (od troje) djece, što je Stonea potaknulo da napiše svoju verziju drame Medeja. Njegova inačica antičke drame dopunjena je monolozima njemačkog književnika Heinera Müllera (prevoditeljica i dramaturginja predstave je Vesna Đikanović) i taj je tekst postao predložak za predstavu Medeja u režiji Martina Kušeja i koprodukciji Dubrovačkih ljetnih igara, Slovenskog narodnog gledališča Maribor i Hrvatskog narodnog kazališta u Varaždinu.
Odnosi među likovima i dalje su na tragu antičke drame, no likovi se sada zovu Ana (Helena Minić) i Luka (Uliks Fehmiu), oboje su znanstvenici (ona malo bolja od njega) zaposleni u Kristijanovoj (Vladimir Vlaškalić) farmaceutskoj industriji. Imaju sinove Edija (Tvrtko Kolar) i Leona (Jan Rendić), ali Luka često izbiva iz kuće jer se upustio u vezu s Kristijanovom kćeri Klarom (Julija Klavžar), na što Ana reagira pokušajem Lukina trovanja. Njezin čin odvodi je u odgovarajuću instituciju, Luka zahtijeva razvod jer se planira vjenčati s Klarom, a Kristijan je otpušta s posla: Ana je očajna i ne pomaže joj ni Borutova (Aleš Valič) otkvačenost (koji u program reintegracije uzima “čudne” ljude; izvrsno zvuči kada joj prepričava kako je žena mužu odrezala penis jer se jako naljutila što nikada nije spuštao dasku na zahodskoj školjci) ni bilo čija utjeha (Maša Žilavec nastupa u ulogama psihoterapeutkinje, pripovjedačice i dadilje).
Iako Ana očito nije “sva svoja”, Luka donekle osjeća grižnju savjesti i svojom prisutnošću “pomaže” joj da ponovo “pronađe” svoj život, ne shvaćajući da je za nju to nemoguće jer ju je on napustio… Uz sve što ju je snašlo, Luka joj oduzima skrbništvo nad sinovima tvrdeći da ona potpuno gubi vezu sa stvarnošću (dječaci kamerom dokumentiraju obiteljski život). Dijalozima Ane i Luke pratimo njihove odnose otkad su počeli skupa raditi i kada mu je (sposobnija) pomagala, ali je on potom odskočio (uobičajeno u dominantno muškim sredinama, jer ženin profesionalni rast ne usporavaju samo društveni odnosi već i “samorazumljive” obiteljske obveze), a uz njegov poslovni uspjeh pojavljuje se i statusno važnija žena (šefova/kraljeva kći). Sudbine Medeje i Debore isprepleću se i sve djeluje užasno i to ponajviše zato jer znamo da se, iako se to sve nekoć zbilo, može i opet dogoditi. Čak i u onom što izgleda najbolesnije, naslućujemo šapat: “Nikad ne reci nikad.”
Snažna scenografska imaginacija
Budući da je ova suvremena Medeja imala tri premijere u trima različitim scenskim prostorima, scenografkinja Annette Murschetz svaki se put morala iznova “ogledati” s pozornicom, no meni je bila dostupna samo varaždinska (vjerojatno je slično bila opremljena pozornica u mariborskoj Dvorani Frana Žižka, ali sigurno je drugačija bila ona u dubrovačkoj utvrdi Lovrjenac), pa kako u HNK-u u Varaždinu nije bilo nikakvih zadanih elemenata (poput bunara u Dubrovniku), na sceni se kočila olupina broda kojoj su se pridružile sugestivne projekcije Tobiasa Jonasa, čime se stvorio zanimljiv i neobičan ambijent, istovremeno lijep i zastrašujući.
Predstavu je počela projekcija moćnih morskih valova koji su, uobličeni u dimne valova, hrlili duž cijele scene i napokon se spustili u gledalište do prvih redova (eto mi kada želim tamo sjediti): ta naglašeno vizualizirana prirodna snaga istovremeno straši (iznimno sugestivna iluzija) i nagovještava tragediju koja će pogoditi krhku ženu koja stoji negdje daleko u pozadini. Odavno nisam susrela tako snažnu scenografsku imaginaciju i iako sam bila pomalo nezadovoljna režijskom koncepcijom u kojoj su scene prekidane pukim gašenjem svjetla (oblikovanje svjetla Vesna Kolarec), ipak mi je moćna glazba Akija Traara pomogla da prihvatim taj i takav pristup, tim više što je izvedbena dinamika bila besprijekorna. Medejina mi odjeća nije posve “legla” (kostimografkinja Ana Savić Gecan) ni bojom ni dizajnom, ali kako se glumica Helena Minić u njoj dobro osjećala, onda sam šutjela i mrštila se.
Lica suvremene Medeje
Mariborske glumce Vlaškalića i Valiča oduvijek sam gledala s velikim zadovoljstvom i tu se ništa nije promijenilo, jer su i ovdje obojica glumom (i urednim hrvatskim jezikom) svojim likovima dali pretpostavljenu težinu. Klari Julije Klavžar može se “zamjeriti” da je pomalo blijeda, ali ona mora biti takva jer njezina fragilnost i suzdržanost (iako Medeji opisuje ljubavni odnošaj s Lukom) pokazuje da se Luka vjenčava sa statusom, a ne sa ženom (iako Jason tvrdi da ga Klara uzbuđuje, više ga, vjerojatno, uzbuđuje pozicija njegova braka na ljestvici moći i utjecaja). Iako sam poznavala filmske uloge Bekima Fehmiua (1936. – 2010.), njegov sin Uliks Fehmiu (1968.) za mene je bio glumačka terra incognita i zato me je vrlo ugodno iznenadila prirodnost njegove glume u prikazu samouvjerenog Luke (kao da su prikazane ljubavne scene dio njegove vlastite intime).
I napokon Helena Minić u ulozi pametne i samodostatne žene koja se dala zavesti od jednog (meni najdraža i najpreciznija definicija površnog muškarca) “dobro skrojenog sakoa” jer se u njezinoj Medeji pohranjuju zloća i razumijevanje, sarkastičan i ljubazan smiješak, iskrena ljubav i duboka mržnja, sklonost razaranju i strah od posljedica… njezini su osjećaji neprestano podijeljeni, ali ne zato što je mentalno nestabilna (luda), već zato što se ne snalazi u licemjernom svijetu u kojem nitko iskreno ne govori o svojim namjerama: ona ne laže čak ni kada je to po nju pogubno. Teško je snaći se i preživjeti u tako osmišljenom svijetu i zato je logično pitanje: nije li u takvom svijetu smrt usluga djeci?
Suvremena Medeja (Simon Stone / Heiner Müller / Martin Kušej) pokazuje da se mijenjaju životni ambijenti, ali ne i prostranstva duše: osveta može varirati u načinu izvršenja, ali osvetniku ona nikada nije dovoljno snažna. Ali jest promatračima. Možda?!
Dubrovačke ljetne igre, Hrvatsko narodno kazalište u Varaždinu i Slovensko narodno gledališče Maribor, varaždinska premijera 26. studenoga 2025. Redatelj Martin Kušej, prevoditeljica i dramaturginja Vesna Đikanović, prevoditeljica Medeje materijala Heinera Müllera Snježana Rodek, scenografkinja Annette Murschetz, kostimografkinja Ana Savić Gecan, skladatelj Aki Traar, oblikovateljica svjetla Vesna Kolarec, autor videomaterijala Tobias Jonas, suradnica za scenografiju Hana Ramujkić, asistent redatelja Herbert Stöger, druga asistentica redatelja Katarina Julija Pipan, asistentica kostimografkinje Tjaša Frumen, lektorica hrvatskog jezika Ines Carović. Ana (Medeja): Helena Minić Matanić, Luka (Jazon): Uliks Fehmiu, Klara: Julija Klavžar, Socijalna radnica/Pripovjedačica: Maša Žilavec, Kristijan: Vladimir Vlaškalić, Borut: Aleš Valič, Edi: Tvrtko Kolar, Leon: Jan Rendić. Foto: Marko Ercegović.
