Filozofija jezika u varaždinskom “Cyranou”
Dubravka Crnojević-Carić i Ivana Slunjski
Cyrano je uspješno zaživio na varaždinskoj pozornici. Predstava je uvijek dobro posjećena: publika je bila brojna, ulaznice rasprodane, a Cyrano je zatvorio i manifestaciju Dani otvorenih vrata Hrvatskog narodnog kazališta u Varaždinu. Ova produkcija HNK-a u Varaždinu potvrđuje da regionalna kazališta imaju kapacitet za ozbiljno, umjetnički dorađeno i intelektualno relevantno kazalište te da su iznimno aktivni sudionici kulturnog i moralnog dijaloga.
Cyrano u režiji Vita Taufera dramatična je adaptacija Rostandove drame (1897) u kojoj su redatelj i dramaturginja Vesna Đikanović izabrali da predstavu interpretiraju ne kao nostalgiju za romantičnim idealima 17. ili 19. stoljeća, nego kao refleksiju današnjeg društva, identiteta i udara na osnovne vrijednosti u turbulentnim vremenima.
Ovaj prikaz jednog od problema kojim se bavi predstava polazi od pretpostavke da Cyrano u Varaždinu nije samo “uobičajena ljubavna priča” nego kazališni čin što svjedoči o temama kojima se bavi filozofija jezika te tako dodiruje i istražuje fenomene moći riječi, pitanja identiteta, idealizma, doživljaja ljubavi, ali i društvene marginalizacije.
Pritom ćemo tek nakratko spomenuti pojmovne alate iz teorije jezika, semiotike, teorije performansa i filozofije kazališta: govor-kao-oružje, jezik-kao-identitet te čin govorenja kao čin potvrde sebe. Problematizirat ćemo režijske, idejne i kazališne elemente predstave, te razmotriti njezinu društvenu i kulturnu relevantnost u svijetu koji se sve više raspada u fragmentima identiteta, performativnih izjava i etičkih pitanja.
Jezik, identitet, kazalište
Kako bismo razumjeli značenje Cyranoa danas, vrijedi ukratko navesti teorijske točke: a) filozofiju jezika i identiteta: prisjetimo se Johna Austina i njegove teorije performativnih izjava; prema Austinovu razlikovanju konstativa i performatíva, govorenje može biti čin, ne samo izjava b) semiotiku kazališta: u trenutku kada glumac izgovori stih, riječ prestaje biti samo sadržaj – ona postaje znak, instrument identiteta, simbolički prostor c) performativnost i identitet: Judith Butler (i šira tradicija queer i rodnih teorija) tvrdi da je identitet izvedba. I u kazalištu je identitet izveden: izveden je putovanjem, tijelom, glasom, riječju, gestom.
Cyrano predstavlja oksimoronsku poziciju: on postaje figura izvedenog identiteta – nastoji ne pristati da ga definira tijelo (nos), nego riječ, pjesma, ideal. Cyranoova riječ nije deklaracija, nego čin. Njegova je riječ čin hrabrosti, čin ljubavi, čin obrane samog sebe. No istovremeno on nema dovoljno smjelosti spojiti vlastitu fizičku pojavnost i polet duha, odnosno riječi.
Nakon adaptacije – što ostaje?
Kazalište je uvijek, htjeli to ili ne htjeli, i dijalog s vremenom u kojem živi: klasični tekst susreće suvremeni kontekst. S tim polazištima prelazimo na analizu same predstave. Prema najavama premijere i osvrtima koji su slijedili, Cyrano u Varaždinu radikalno reinterpretira Rostandov tekst: i dramaturški (radikalno skraćivanje teksta i prilagodba), i vizualno (scenografija Urše Vidic, kostimografija Alana Hranitelja) i jezično-emotivno (redateljski potezi Vite Taufera).
Originalni tekst broji oko pedeset likova: Taufer i Đikanović odlučili su reducirati likove i fokusirati se na njih nekoliko: Cyrano, Roxana, Christian i osnovne figure dvora i dvorskih intriga. Jezik, emocije i odnosi svedeni su na osnovno: ideale, ponos, ljubav, izdaju, smrt. Kako najave i brojni osvrti ističu, kostimi i scenografija daju predstavi novi estetski izraz. Vizualni je jezik suvremen, dok su kostimi povijesni, ali obilježeni stilizacijama: time se stvara kontrast između univerzalne priče i današnjeg doba. Svjetlo, glazba (Mrle i Ivanka Mazurkijević) i ritam predstave dodatno naglašavaju emotivnu i simboličku dubinu.
U središtu brojnih osvrta apostrofiran je Karlo Mrkša, kao onaj koji igra ulogu Cyranoa: njegov način govorenja stihova i monologa čine, po mnogima, jezgru predstave. Kritike hvale njegovu sposobnost da prenese razapetost lika.
Rađanje govora
U društvu u kojem je identitet fragmentiran Cyrano podsjeća do koje mjere jezik može biti temelj identiteta. On bira riječ, stih, gestu. To je njegov akt autonomije. No on nije mogao odabrati vlastitu vanjštinu, fizičke atribute te se u njima osjeća zaključan, zatvoren, utamničen. Cyrano je u osnovi lik razapet između tijela i riječi. Njegov je fizički nos maska, tijelo je objektivizirano.
Taj paradoks ilustrira jednu od temeljnih ideja kazališta: kazalište nije imitacija stvarnosti, nego stvaranje nove stvarnosti, znakom, riječju, glumcem.
Taufer kaže da je birao Cyranoa upravo zato što drži kako su spomenute teme “kao stvorene za naše vrijeme”. Autorski postupak pokazuje svjesno korištenje jezikom i performativnošću, ne samo kao narativnim sredstvom nego kao filozofskim alatom: jezik postaje manifest, jezik je čin egzistencije.
Potrošački mentalitet i herojstvo riječi
U vremenu relativizma, potrošačkog identiteta i utilitarne etike, Cyranoova beskompromisnost, idealizam i integritet zvuče gotovo pa uznemirujuće.
Cyranou je ključna ideja, u Cyranou su ključne ideje i ideali, pa kazalište postaje prostor idealizma i svojevrsnog moralnog preispitivanja. Taj idealizam, ispisan stihovima, postaje antiteza pragmatizmu i kompromisu suvremenog društva. Cyrano nije heroj moći, nego heroj riječi. U tom smislu predstava je i kritika društva koje podcjenjuje složenost fenomena govora, baš kao i važnost riječi, kritika vremena koji se jezikom bavi tek površno.
S jedne strane način govorenja iznimno je važan za naše vrijeme.
Danas je na visokoj cijeni govor kao “izvedba”. Naglašava se važnost “javnog govora”, kao i “uvjeravanja” – ne zna se kada je bilo ovoliko organiziranih i oglašenih tečajeva za dobar i uvjerljiv javni nastup kao što je to u današnje vrijeme.
No sve navedeno daleko je od etike, kao i od proučavanja složenosti filozofije jezika.
Kritička refleksija?
Naravno, nijedna adaptacija nije savršena. Postoji nekoliko mogućih kritičkih točaka: kraćenje teksta, “štrihanje” likova i zapleta može ukloniti slojeve društvene satire, politike, kompleksnosti intriga, a time i dio ambivalentnosti Rostandove drame. Original nudi snažnu političku satiru, dok se adaptacija fokusirala na emocionalnu dramu i pitanja identiteta. To jednako tako može donijeti i gubitak šire društvene kritike.
Osim toga, u vremenu relativizma i skepticizma, idealizam se može pričiniti naivnim. Postoji opasnost da publika vidi Cyranoa kao nostalgični komentar stvarnosti, a ne kao kritiku vlastitog vremena. Za dio publike naviknute na modernije, radikalnije kazališne forme ili političku satiru, takav emocionalni pristup može djelovati nezanimljivim. Pokazuje se i potencijalna diskrepancija između poruke i društvene stvarnosti: dok Cyrano priča o idealima, u stvarnosti kazalište, publika i društvo funkcioniraju logikom kompromisa, konformizma, tržišne logike. Postavlja se pitanje: koliko takva predstava može promijeniti svijest, a koliko je to samo estetizirana tirada?
No unatoč svemu navedenom, Cyrano u Varaždinu mnogo je više od pukog “kostimiranog starog komada”. To je kazališni čin koji se bavi danas iznimno važnim pitanjima: filozofijom jezika. U svijetu fragmentiranih identiteta, brzih kompromisa i moralne relativizacije, Cyrano podsjeća da je moguće boriti se: ne mačem, nego stihom; ne nasiljem, nego riječju; ne pragmatizmom, nego idealom. Kazalište tu postaje prostor humanizma: prostor u kojem se podsjećamo da je (i) govor naše oruđe, da je identitet izvedba, no i da je dostojanstvo izbor. I da je – unatoč svemu što vlada današnjim vremenom – moguće iskazati svoje najtananije misli i osjećaje. Tako Cyrano ne prestaje biti komad iz prošlosti, ali postaje i refleksija, pa možda i kritika, sadašnjice.
Društvena očekivanja i veliki nos
Za dublje razumijevanje varaždinskog Cyranoa nužno je u analizu uključiti i teoriju glume te poziciju scenskog tijela i glasa. Cyrano nije samo tekstni ili jezični artefakt; on je tijelom, glasom i prisutnošću izveden identitet. Gluma je “proces stalnoga identitetskog pregovaranja”, glumac na sceni ne “posuđuje” lik, nego izvodi moguću verziju sebe. U Cyranou Karlo Mrkša kao Cyrano utjelovljuje upravo tu ideju: njegova izvedba nije imitacija povijesnog lika, nego stvaranje identitetske pozicije izražene tijelom i jezikom. Cyrano je “glumljen identitet”, ali istodobno i “identitet prepoznat u izvedbi”. Tijelo glumca ne skriva sebe iza lika: tijelo postaje središnji semantički instrument. Cyranoov nos – tradicionalni komični rekvizit – u ovoj predstavi funkcionira kao semiotički višak, tj. mjesto u kojem se prelamaju društvena očekivanja, vlastiti osjećaj neadekvatnosti i potreba za nadoknadom putem jezika.
Kazalište je prostor u kojem ono što je prešutno nerijetko nosi veću dramsku težinu od onoga što je izgovoreno. U Cyranou odnos izrečenoga i prešućenoga posebno se ističe u nekoliko dimenzija. Neizgovoreno je zapravo najglasniji znak izvedbe: tišina na kraju ljubavnog prizora postaje snažnija od svih prethodnih monologa. Najveći paradoks je što može izgovoriti najsavršenije stihove, ali ne može stajati iza vlastitog tijela: ne može biti njegovim odvjetnikom. Cyrano odvaja tijelo i duh, progovara kako društveni imperativi okrutno učine da sami sebe ne možemo voljeti.
Rascjep identiteta
U trenutku kada Christian govori Roxani, a Cyrano šapuće njegove riječi, preklapanje različitih “govornih izvora” pretvara se u vizualni znak o podijeljenosti identiteta.
U Cyranou Cyranoov glas nadomješta Christianovo tijelo, što proizvodi dvostruko značenje: Christian posuđuje Cyranoov identitet, dok Cyrano posuđuje Christianovo tijelo. Taj fenomen može se čitati s pomoću teorije glume kao transpozicija glasovnog identiteta, ali i putem teze da gluma ukazuje na rascjep identiteta.
Gluma nosi i dimenziju etičke odgovornosti: glumac preuzima rizik izlaganja i ranjivosti. U Cyranou to je posebno vidljivo: Cyrano odbija prikriti neadekvatnost ili slabost. On pokazuje ranjivost, ironiju, tugu i ponos, i to nerijetko čini istovremeno. Predstava propituje i etiku govora: iskrenost riječi i iskrenost izvedbe postaju isti čin. Ovo je temeljno kazališno pitanje: u kojem trenutku i komu gluma postaje pitanje organske iskrenosti (što nije isto što i “istina”), a ne imitacije?
Na to kompleksno pitanje nećemo ni pokušavati u ovom kratkom tekstu odgovarati.
***
Glumac ne “gubi svoj identitet”, nego uloga postaje perspektiva kroz koju glumac reinterpretira vlastitu tjelesnost i glas. Gluma je otvaranje prostora mogućih identiteta.
Glumački identitet nije stabilna kategorija, nego performativna: glumački se identitet “stvara u svakom trenutku izvedbe”, u napetosti između osobnog iskustva i strukture uloge. Glumac upravlja razinama distance i uronjenosti u ulogu, što je ključna ideja za analizu Cyranoa u kojem je identitet razlomljen između izrečene i neizrečene istine, između vlastita lica i glasovne zamjene (u uobičajenoj preciznoj interpretaciji Cyranoa i Christiana).
Tijelo glumca je također tekst koji ispisuje značenja koja nisu sadržana u Rostandovim rečenicama.
Semiotički kod isključenosti
Kazališni je znak uvijek dvoslojan: on je somatski (tjelesni, fizički) i semantički (značenjski, simbolički). Glumčevo tijelo nositelj je poetskog i narativnog sloja teksta, a scenska tjelesnost nerijetko proizvodi “prošireni identitet” u kojem se fizički čin i dramaturško značenje preklapaju. U Cyranou ta teorijska postavka otvara jasan analitički okvir: Cyranoova fizička različitost (nos) postaje tjelesni znak koji određuje njegovu poziciju u društvu i njegovu samopercepciju. Time se fizička karakteristika pretvara u semiotički kod isključenosti.
Glas je tjelesni izraz, semantički sloj i emocionalni nositelj u jednom.
Glas stvara relaciju između glumca i lika, konstituira emocionalni sadržaj, nosi društvenu poziciju i karakter lika, proširuje ili sužava identitetski prostor izvedbe. U Cyranou glas dobiva dramaturšku funkciju zamjene identiteta (Cyrano govori umjesto Christiana), što je izravno povezivo s tezom o glasu kao performativnom identitetu: onaj tko govori ujedno je onaj tko se predstavlja, tko preuzima ulogu i tko je „prepoznat“ u komunikacijskom činu. To je jedna od točaka spoja filozofije jezika i teorije glume.
Izrečeno i neizgovoreno: dijalektika tišine i govora
Gluma nije samo ono što je izgovoreno nego i ono što je “prepušteno tišini” i što tijelo “govori” mimo jezične artikulacije. Neizgovoreno je produkt ritma, stanki, tjelesne prisutnosti, napetosti između glumčeve intencije i scenskog govora.
U kazalištu identitet nije stabilan, nego pregovaran, konstruiran i izveden. To je bitno za Cyranoa u nekoliko slojeva.
Što govoriš, to postojiš
Cyranoova fizička različitost proizvodi društveni pritisak i osjećaj neadekvatnosti. Identitet se ovdje gradi jezikom: tko govori – taj postoji.
Cyranoovo tijelo stalno pregovara između želje i srama, između hrabrosti i ranjivosti, između ekstaze govora i tišine koja ga lomi. U ovoj produkciji tijelo djeluje kao primarni semiotički instrument, a riječ kao sekundarna artikulacija prostora koji tijelo otvara. Dok govor pokušava uspostaviti kontrolu, tijelo neprestano izdaje istinu: strah, ljubav, užitak, tjeskobu. Riječ i tijelo nikada nisu u potpunom skladu i upravo u tome leži dramski naboj.
Varaždinski (ali još naglašenije i snažnije zagrebački) Cyrano nije samo estetska adaptacija, nije samo filozofska meditacija o jeziku, nije ni tek emocionalna drama, već je i kazališno-filozofijski esej o identitetu, koje se p(r)okazuje kroz tijelo, glas i riječ.
***
Predstava pritom otkriva: odnos riječi i tišine, odnos tijela i identiteta, odnos glumca i lika, odnos glumačke prisutnosti i emocionalne istine. U tom smislu Cyrano postaje jedan od suvremenih kazališnih primjera u kojem se filozofija jezika i teorija glume organski stapaju u jedinstven izvedbeni čin.
U Cyranou cijela dramaturgija počiva upravo na tenziji između riječi i tijela, između osjećaja koje u nama budi nečija prisutnost tijelom te osjećaja koje u nama bude riječi nastale u nečijoj dubini: ljubavna izjava je izrečena, ali nije “priznata”; glas pripada Cyranou, ali identitet pripada Christianu.
Zamijenjeno, pa stoga neautentično, citirano, parafrazirano, tuđe, lažno – samo su neke od danas aktualnih tema kojima se predstava bavi.
Njih dvojica: Govornik koji izgovara tuđe, prisvojene ljubavne riječi voljenoj (Christian) te onaj koji ne prihvaća vlastito tijelo, a stvara, rađa riječi koje čine čuda (Cyrano), stvaraju nerazmrsivo klupko zamijenjenih identiteta, ali i otvaraju, tematiziraju probleme zapadne kulture koja i nadalje, dakle i danas, djeluje unutar dihotomija tijelo – um, tijelo – duša te stvaraju polje snažne emocionalne nabijenosti. I tuge.
Hrvatsko narodno kazalište u Varaždinu, premijera 22. svibnja 2025. Dramu adaptirali Vito Taufer i Vesna Đikanović prema prijevodu Ivana Kušana, redatelj Vito Tafuer, dramaturginja Vesna Đikanović, scenografkinja Urša Vidic, kostimograf Alan Hranitelj, autori glazbe Damir Martinović Mrle i Ivanka Mazurkijević, oblikovateljica svjetla Vesna Kolarec, učitelj mačevanja Lovro Buva, kiparske radove izveo Ivan Duić, asistentica kostimografa Žarka Krpan. Cyrano de Bergerac: Karlo Mrkša, Roksana: Helena Minić, Christian de Neuvillette: Marinko Leš, Grof de Guiche: Pavle Matuško, Le Bret: Lovro Rimac, Ragueneau: Filip Eldan, Kardinal: Robert Španić, Valvert, Vojnik, Markiz, Kadet-mušketir: Nikša Eldan, Kapucin za vjenčanje, Kadet-mušketir: Petar Burek, Kadeti-mušketiri, Markizi, Vojnici na frontu, Kapucini, Pekari: Benjamin Bencek (KSM), Borna Loborec (KSM), Nikša Premuž, Martin Gregurić, Vlaho Srijense / Željko Magić. Foto: Cyrano, arhiva HNK-a u Varaždinu.
