Obiteljskim nemirima u zahvalu
Dubravka Crnojević-Carić
Ovo je proljeće za mene bilo putujuće. Krenuli smo naime na ekskurziju. Teatrolozi i kazališni kritičari. U istom kombiju, s istim zadatkom i sličnim ciljevima. Vidjeti što se to oko nas i u nama zbiva. I što je od toga procurilo i na sceni. O čemu mislimo? Što nas boli i kakvim se putovima krećemo?
* * *
Ako prihvatimo da je kazalište zrcalo stvarnosti, zacijelo ćemo se dobro u njemu pogledati. S raznih strana, sa sjevera i juga, s istoka i sa zapada.
Ako pak prihvatimo da kazalište pred nas stavlja naša sjećanja, ona svjesna i ona koja smo maknuli iz područja svijesti, ona samo naša i ona kolektivna, onda ćemo se mnogo toga sjetiti. Memorija zabilježena u našim tijelima bit će, ako imamo sreće, dotaknuta memorijom kolektiva, pa tako (i) tzv. klasicima. Porazgovarat ćemo s vlastitim tijelom: s onim dijelovima koji nas stežu, s uklještenjima, ožiljcima, krastama, jednako kao i sa svježim ranama. Otkrit će nam naš smijeh što je ono što nas muči, što želimo iz zone „svetog“ preseliti u „svakodnevno“ ili „karnevaleskno“. Dotaknut ćemo transgeneracijsko emocionalno i osjetilno pamćenje, otvorit će se ladice u koje smo stavljali i ono što se zove socijalnim i ono što se zove personalnim/osobnim sistemom. Pred nama će se ponovo pokazati davno prohujale društveno dominantne paradigme. Prohujalo s vihorom, vratit će se, poput bumeranga.
No postoji i uvjerenje kako je kazalište i svojevrsno iscijelilište. Bolnica možda. U svakom slučaju, art-terapija jako je na cijeni, pa ćemo se i mi, suigrači (kako bi rekao Gavella), dobrano oporaviti.
Još jedna je funkcija teatra važna. Čuvam je za konac ovog nabrajanja, baš zato što mi je do nje trenutačno najviše stalo, najviše mi treba. Čuvam ju za konac ovog nabrajanja i zbog toga što je ta funkcija na najvišem rangu zazornog: odreći će je se svaki zdravim razumom vođeni čovjek. Da ne duljim – riječ je o tome da kazalište, uloge koje igramo (a dogovorili smo se da igramo i one uloge koje gledamo), priče koje pišemo i gradimo – priziva u naš život upravo takve fenomene. Dakle, teatar ima gotovo pa proročansku ali i „dozivalačku“ moć.
* * *
Što smo dakle, prema mojem osjećaju, dozvali ove godine? Što dozivamo?
Kao prvo, ostala sam poprilično iznenađena činjenicom kako je veliki dio sezone pokriven američkom obiteljskom dramom.
Drugi zajednički nazivnik predstava što sam ih gledala može biti – obitelj. Sezona je, gle čuda!, posvećena obitelji i obiteljskim odnosima.
Obitelj se na sceni prelama kroz tisuće slojeva – od sjećanja, trauma i nedovršenih dijaloga, do komičnih eskapada i gotovo apsurdističkih situacija. Povremeno mi se činilo kao da gledam jedan veliki zajednički komad, podijeljen na činove prema gradovima i kazalištima koja smo posjetili. Taj kontinuitet posebno je bio zanimljiv – kao da svaki redatelj, svaka glumačka ekipa, gradi na prethodnoj postavci, proširuje jednu te istu priču.
Obitelj kao temelj društva, ali i izvor konflikta, tragedije i apsurda, razotkriva se na sceni sa svim svojim pukotinama. Primijetila sam kako su ti odnosi često iscrtani sa svojevrsnim cinizmom, ali i iskrom nade. Smijeh se izmjenjuje s tišinom, riječ zamire u pokretu, a pokret ponovno progovara tamo gdje riječi nisu dovoljne.
Posebno dojmljivi bili su oni trenuci kada se predstave nisu bojale ući u zonu neizgovorenoga. Praznina između dijaloga, neizrečene rečenice i pogledi preplavljeni značenjem – to su bile scene koje su me najviše potresle. Prepoznavala sam u njima vlastite misli, vlastite tišine, možda i vlastite nedorečenosti.
Ali kazalište nije stalo samo na introspekciji. Neke su predstave otvoreno kritizirale društvene norme i strukture, upućujući na to kako obitelj često postaje mjesto reprodukcije tih istih struktura. Vidjela sam na sceni razne obitelji – konzervativne, liberalne, razorene, ponovno spojene, ali sve su one bile tek preslike šireg društva. Koliko smo daleko spremni otići u propitivanju vlastite uloge unutar tih odnosa? Kazalište je odvažno, ponekad brutalno u tom suočavanju.
Na povratku s ekskurzije nosila sam osjećaj da smo i mi, poput tih obitelji na sceni, prošli kroz vlastitu priču. Naš kombi postao je mikrokozmos, prostor u kojem su se reflektirale sve teme o kojima smo raspravljali. Kazalište nas nije samo promatralo – ono nas je i mijenjalo. U tim razgovorima, u kritikama i analizama, počeli smo otkrivati slojeve vlastitih “predstava”. Možda smo, na kraju, baš zbog te moći kazališta, dozvali promjenu.
Na povratku, dok su mi se slike izmjenjivale u mislima, nisam mogla ne osjetiti kako smo, svjesno ili nesvjesno, postali sudionici nečega što bismo mogli nazvati velikim zajedničkim ritualom. Taj ritual nije bio samo proces gledanja kazališta – on je uključivao i naše rasprave, šutnje, neizrečene nesuglasice i povremene trenutke slaganja. Poput kakvog kolektivnog organizma, postajali smo svjesni međusobnih utjecaja. Kao što je kazalište na sceni razotkrivalo odnose među likovima, tako je i naš mali krug, u tijesnom prostoru kombija, postao ogledalom vlastitih dinamika.
Pitala sam se – kakav trag ostavljaju te predstave u nama? Govorimo o njima riječima i analizama, no prave promjene događaju se negdje u tijelu, negdje gdje ne stiže razum. Postoje trenuci kad tišina nakon pogledane predstave govori više od riječi, kada se osjećamo nečime dotaknuti, premda ne znamo jasno imenovati što je to. To je onaj trenutak kada kazalište prestaje biti “samo predstava” i postaje prostor osobnog otkrivanja.
Jedna od predstava, osobito mi se urezala, bavila se pitanjem oprosta unutar obitelji. Redatelj je, začudo, izbjegao patetiku, a glumci su nosili suzdržanost, daleko snažniju od eksplicitnog emocionalnog izljeva. O roditeljima i djeci, o granicama ljubavi i odgovornosti. Ta predstava bila je poput ogledala koje reflektira ono što inače pažljivo sklanjamo s vidika.
Nije li upravo to ono što kazalište čini najbolje? Ono ne daje odgovore; ono postavlja pitanja. Ono ne pruža utjehu; ono nas razdražuje, budi i provocira. Razmišljajući o tome, došla sam do još jednog zajedničkog nazivnika svih predstava koje smo gledali – hrabrosti da se suoče s istinom. Kao da nas kazalište gura prema onim granicama koje sami ne bismo prešli.
Zanimljivo je kako su se neki motivi ponavljali, gotovo opsesivno, poput refrena pjesme. Usamljenost, krivnja, nostalgija za nečim što nismo ni imali. U tim motivima, kao da sve te priče, svi ti likovi, nose djeliće nas samih.
Na kraju, shvatila sam da je svaka predstava bila i svojevrsni dijalog između nas i svijeta. Kazalište je imalo funkciju zrcala, ali i prozora – kroz njega smo gledali stvarnost, ali i dozivali ono što bi stvarnost mogla postati. Sada, kada se jesen bliži svom kraju, osjećam da je to putovanje bilo mnogo više od profesionalne ekskurzije. Bilo je i istraživanje nas samih, naših odnosa, naših uloga.
Kazalište nas nije samo promatralo. Ono nas je mijenjalo. I koliko god smo mi gledali scenu, scena je gledala nas, stvarajući u nama nova pitanja, nove čežnje i možda, samo možda, neke nove odgovore.
