Oko koje vidi
Dubravka Crnojević-Carić
Amatersko kazalište, kao i svako kazalište, ne može postojati bez oka koje ga gleda. No oko što promatra i podupire kazališni čin treba znati gledati. U skorije se vrijeme održavaju brojne radionice u kojima se razvija kompetentnost gledatelja.
U ovom smo četverolistu okupili grupu gledateljica koje svojom ljubavlju i predanim angažmanom aktivno, svaka na svoj način, održavaju teatar živim. Ivana Posavec Krivec nježno ali odlučno njeguje i gradi amatersko kazalište u Križu. Daniela Nižić pak na brojne je načine velika potpora kazalištarcima Zadra, Vesna Vlašić iz znanstveno-teatrološke perspektive piše o povijesti kazališta u Požegi, otvarajući kovčege zaboravljenog a značajnog kazališnog života na sjeveru Hrvatske, dok je Ozana Iveković cijeli svoj radni angažman posvetila teatru, dramskoj pedagogiji, podupirući stručnim komentarima i kazališne amatere.
Kakvu poziciju imaju dramske forme, drama, igranje (uloga) u našim životima? Dramske forme i igra uloga imaju posebnu ulogu u našim životima – iako mi toga često nismo ni svjesni, omogućuju nam da istražimo emocije, perspektive i situacije koje možda sami nikada ne bismo doživjeli. Kazalište daje prostor za empatiju, razumijevanje drugih i izražavanje vlastitih osjećaja. U našem amaterskom kazalištu želimo tu mogućnost otvoriti svima i pokazati da igra i drama nisu rezervirani samo za profesionalce – dostupni su onima koji su se spremni igri prepustiti, onima koji žele učiti i dijeliti iskustva. Volontiranjem, zajedničkim radom i kontaktom s publikom, naši članovi i gledatelji otkrivaju vrijednosti kreativnosti, suradnje i zajedništva. Igranje uloga i dramske forme nisu samo umjetnost, to je način da razumijemo život, povežemo se s drugima i rastemo kao zajednica. Suodnos kazališnog amaterizma i društvenih zbivanja? Kazališni amaterizam i društvena zbivanja uvijek su usko povezani, što posebno dolazi do izražaja u manjim, ruralnim sredinama. Tako igra kazališnih volontera nije samo umjetnički izraz već i ogledalo društva u kojem djeluje. Naši članovi reflektiraju lokalne teme, običaje i vrijednosti, ali i šire društvene trendove i izazove. Tijekom više od pola stoljeća postojanja, naši dobrovoljci sudjelovali su u izgradnji kulturnog identiteta zajednice – od lokalnih priredbi do gostovanja po cijeloj Hrvatskoj, čak i u zatvorima. Svaka izvedba pruža priliku publici da s pomoću humora, emocije i drame razmisli o životu i zajedničkim vrijednostima. Amatersko kazalište povezuje ljude, potiče dijalog, gradi vrijednosti i aktivno uključuje čovjeka u društvo. Značenje kazališnog amaterizma u zajednici? Kazališni amaterizam u zajednici okuplja ljude različitih profila, karaktera, profesija, generacija i iskustava, koji zajedno ulažu vrijeme i talent za dobrobit zajednice. U Križu naši dobrovoljci ne igraju samo za sebe, oni daruju ljubav prema glumi cijeloj sredini i zapravo rastu, ili se gase kako sredina na njih reagira. Predstave, smotre i gostovanja povezuju ljude, njeguju lokalnu tradiciju i stvaraju osjećaj zajedništva. Svaka izvedba, od dječjih predstava, pučkih komedija do ozbiljnih dramskih komada za odrasle, pruža priliku publici da doživi kulturu, osjeti pripadnost i razvije empatiju. Kazališni amaterizam nije samo hobi, on je snažan pokretač društvene i kulturne energije koji obogaćuje život zajednice. Tvoje iskustvo u radu u kazališnom/dramskom amaterizmu? Moj doživljaj kazališnog amaterizma vezan je ponajprije uz organizaciju, potporu i promicanje svega što naši glumci i redatelji rade ili osmisle. Već gotovo dvadeset godina kao predsjednica Amaterskog kazališta Josip Badalić, vrlo respektabilne udruge, imam privilegij biti dio tog svijeta iz druge perspektive – vidim trud, kreativnost i nesebičnost naših članova i koliko to znači zajednici. Nikada nisam glumila ni režirala, ali u svojem radu učim i rastem zajedno s kazalištem. Svaka priprema, svaka izvedba i svaki trenutak koji naši dobrovoljci posvete kazalištu meni je izvor inspiracije. Biti potpora toj strasti i entuzijazmu jedna je od najvećih nagrada koje mogu imati. Meni je najveća radost ispuniti njihova tehnička, scenografska ili marketinška očekivanja, održati postignutu razinu odgovornosti prema ansamblu i cijelom kazalištu i uvijek otići makar korak dalje! Suodnos kazališnog amaterizma i profesionalnog kazališta? Kazališni amaterizam i profesionalno kazalište nisu suprotstavljeni, već se nadopunjuju. Profesionalno kazalište životni je poziv, posao od kojeg se živi, dok amatersko okuplja ljude koji glumu vole i žele se njome baviti iz strasti. U našem amaterskom kazalištu vidim predanost i ozbiljnost poput profesionalaca, samo što motivacija dolazi iz ljubavi prema igri i zajednici. Amateri ulažu svoje vrijeme, energiju i kreativnost, često žrtvujući slobodne trenutke, obitelj i druge obaveze, kako bi kultura živjela u njihovoj sredini. Profesionalno kazalište pokazuje standarde struke, dok amatersko nosi život, zajedništvo i dopušta umjetnosti svima. Trenutačna situacija u Križu, čega se rado sjetiš i što Te nadahnjuje? Trenutna situacija u Križu vrlo je živa i inspirativna. Imamo sjajan tim dobrovoljaca i mladih ljudi koji rade na predstavama, smotrama i drugim kulturnim aktivnostima, kao što je bilo snimanje milenijske fotografije, promocija knjige ili projekcija filma u našoj organizaciji. Trenutačno pripremamo tri predstave istodobno – dva autorska teksta napisali su naši glumci, koji ih i sami režiraju, a jedna naša mlada glumica okušava se u režiji predstave za djecu koristeći se za nas nekim novim i dosad nepoznatim metodama. Sve to nailazi na vrlo pozitivnu reakciju publike i stručne javnosti, a uspjesi predstava poput Tajne Milke Trnine 2023./24. i Kolača 2025. daju poticaj za daljnji rad i okupljanje novih glumaca, što me posebno veseli. Rado se sjećam trenutaka kada smo bili domaćini smotri – druženja, otvorenih razgovora, upoznavanja novih ljudi i razmjene iskustava. Posebno me nadahnjuje sreća gostujućih ansambala kada osjete toplu potporu naše publike. Kolega Velimir Kokot, iskusni predsjednik i glumac Jaskanskog gradskog kazališta, bio je oduševljen reakcijom pune dvorane djece u Križu što, kako kaže, nije doživio dugo godina na smotrama– upravo takvi trenutci pokazuju pravi smisao rada za amatersko kazalište. Najveći izazovi u djelovanju kazališnih amatera? Najveći izazovi leže u vremenskim i organizacijskim ograničenjima. Naši su članovi volonteri, svaki ulaže svoje slobodno vrijeme, energiju i često žrtvuje obitelj ili osobne obveze. Planiranje, koordinacija i pronalazak dovoljno angažiranih ljudi za sve zadatke, od glume i režije do scenografije i kostima, zahtijeva strpljenje i timski rad. Uz to, važno je sačuvati dobar duh tima i omogućiti ljudima da uživaju u igranju na sceni, održati predstavu i stvoriti preduvjete za daljnji razvoj i gostovanja. Kontinuirana edukacija, mentorstvo i bolje umrežavanje kazališta pomažu amaterizmu da raste i razvija se. Iako je izazovno, upravo balans između organizacije i kreativne slobode čini rad u amaterskom kazalištu posebnim i iznimno nagrađujućim. Rekla bih da je kazališni amaterizam više od hobija, on s vremenom postaje način života. Završni komentar? Amatersko kazalište u Križu postoji zbog ljudi i za ljude, zbog njihove ljubavi prema glumi, zajedništva i želje da kultura živi u našoj sredini. Svaka izvedba, svaki osmijeh djece i reakcija publike potvrđuju da trud, volja i kreativnost naših članova imaju neprocjenjivu vrijednost. Bavljenje amaterskom glumom donosi i dodatnu radost – putem gostovanja, putovanja, druženja i zabave, što je i nagrada za predani rad naših članova. Istovremeno, kontinuirana edukacija, mentorstvo i bolje umrežavanje kazališta omogućuju da amaterizam raste, razvija se i snažno djeluje u zajednici. I na kraju, želim zahvaliti svima koji podupiru rad amaterskih kazališta i kazališnih dobrovoljaca, u svoj njihovoj nesavršenosti i greškama. Hvala stručnjacima, profesionalnim glumcima, dramaturzima, teatrolozima, režiserima i kostimografima – od kojih krademo i učimo. Hvala institucijama koje nam omogućuju postojanje, a ponajviše hvala vjernoj i zadovoljnoj publici, zbog koje amatersko kazalište opstaje svih ovih godina. IVANA POSAVEC KRIVEC diplomatkinja je u Ministarstvu vanjskih i europskih poslova, aktivna članica više organizacija civilnog društva iz područja ruralnog razvoja, brige za djecu i mlade, kulturnog amaterizma i ljudskih prava. Inicijatorica je i voditeljica projekata za poboljšanje kvalitete života u lokalnoj zajednici i predsjednica Amaterskog kazališta Josip Badalić u Križu. Objavila je publikacije Otok Ivanich u sistemu Vojne Krajine i Kontinuitet hrvatske državnosti, povijesni pregled te studiju o Milki Trnini u istoimenoj monografiji o toj umjetnici (ur. Zdenka Weber).
Kakvu poziciju imaju dramske forme, drame, igranje (uloga) u našim životima? Cijeli život i jest igranje uloga. Neke igramo svjesno, a neke, nazovimo to, automatski, neosviješteno. Možemo li to naše igranje svesti na neke dramske forme, vjerojatno možemo, no to zaista ovisi o svakom pojedinačnom slučaju. Suodnos kazališnog amaterizma i društvenih zbivanja? S obzirom na to da su kazališni amateri danas dio tzv. civilnog društva, prostor slobode je za njih sigurno veći od onoga koji imaju kazališta koja su na državnim, gradskim ili županijskim "jaslama". Stoga u svojim predstavama mogu znatno jednostavnije kritizirati, ili makar samo komentirati, društvena zbivanja. Naravno, potpuna sloboda ne postoji jer u konačnici i oni svoj rad najčešće financiraju prijavljujući se na javne pozive koje objavljuju državne, regionalne ili lokalne institucije. Značenje kazališnog amaterizma u užoj i široj zajednici? Kada razmišljam o sredini u kojoj živim, mislim da kazališni amaterizam ima iznimno važnu ulogu u zajednici. U sredini koja ima samo dva profesionalna kazališta, od čega jedno lutkarsko, a drugo s ansamblom s troje glumaca, postojanje više kazališnih udruga ispunjava kazališni prostor i zadovoljava potrebe konzumenata tog oblika kulturne ponude. Također, osobito u manjim mjestima, postojanje tzv. kazališnih družina način je kvalitetnog provođenja slobodnog vremena, a što se osobito odnosi na djecu i mlade koji, nažalost, danas slobodno vrijeme provode uglavnom prikovani za ekrane. Govoreći o djeci i mladima, upravo su udruge koje se bave prikazivačkim umjetnostima, glumom i plesom, ispunile prazan prostor izvannastavnih aktivnosti koji je desetljećima postojao. Naime, djeca i mladi koji nisu bili talentirani, ili jednostavno nisu bili zainteresirani, za bavljenje sportom, nisu imali nikakvu alternativu. Danas na području Zadarske županije postoji zaista jako veliki broj plesnih i dramskih udruga, a i kazališta su pokrenula radionice za djecu i mlade. Neke od njih rade toliko kvalitetne predstave da mogu bez imalo skromnosti stati uz bok profesionalnim kazalištima, a polaznici nerijetko upisuju Akademiju dramske umjetnosti. Kakav je suodnos kazališnog amaterizma i tzv. profesionalnog kazališta, art-terapije i artivizma? Ne mogu o tome mnogo reći, no mogu navesti konkretan primjer iz Zadra, osobe koja je počela kao kazališni amater da bi danas bila angažirana u profesionalnim kazalištima kao iznimno zanimljiv i kvalitetan redatelj. Riječ je o Vinku Radovčiću, osnivaču udruge Drama plus, koji je pokrenuo Festival monodrame u Zadru (u suradnji s Kazalištem lutaka Zadar) te režirao nekoliko profesionalnih predstava kako u Zadru tako i u drugim hrvatskim gradovima. Na temelju njegova primjera, ali i činjenice da kazališne kuće organiziranju radionice za djecu, rekla bih da se granice između amaterizma i profesionalizma možda ne brišu, ali svakako prilično zamućuju. Tvoje iskustvo u radu u kazališnom/dramskom amaterizmu? Kako sam vezana za kazalište i prije no što sam rođena, tijekom života glumila sam u osnovnoj školi u lutkarskoj pa u dramskoj skupini, a u srednjoj školi u Dramskom studiju Oganj, koji je djelovao u tadašnjem Omladinskom domu ovdje u Zadru. Kao profesorica hrvatskoga jezika u jednoj zagrebačkoj osnovnoj školi vodila sam dramsku skupinu nekoliko godina pripremajući učenike za sudjelovanje na LIDRANO-u. Učenica koja je igrala moj tekst tada kao osnovnoškolka Iskra Jirsak danas je profesionalna glumica. Posljednjih dvadesetak godina vrlo aktivno pratim produkcije gotovo svih dramskih udruga na području Zadra, a sudjelovala sam i u dramskoj radionici koju je organizirala jedna od spomenutih udruga. Trenutačna situacija – kako vidiš stanje u kazališnom amaterizmu? Čega se rado sjetiš? Što/tko Te najviše nadahnjuje? Kada govorimo o sjećanju, ona sežu u rano djetinjstvo kada sam gledala predstave Filodramske grupe Filozofskog fakulteta u Zadru, koju je vodio moj otac. Odlazila sam s tatom i na smotre dramskih amatera i gledala predstave koje tada nisam razumjela, no začaranost kazalištem se upravo tada ukorijenila u dušu i ostala zauvijek. Kada govorimo o trenutačnom stanju u kazališnom amaterizmu, mogu govoriti samo o svojoj sredini. Mislim da je stanje jako dobro jer je vrlo plodno. Činjenica je da je amaterizam prije svega djelatnost koju motivira ljubav prema nekoj djelatnosti. Stoga je divno vidjeti da u Zadru sigurno dvjestotinjak djece i mladih voli kazalište jer ih je najmanje toliko uključeno u rad kazališnih udruga ili radionica. Koliko su predstave koje nastaju kvalitetne, tema je o kojoj bi se moglo raspravljati, no u konačnici to možda i nije najvažnije. Dvije osobe želim istaknuti. Kolegica po struci, koja je ujedno dramska pedagoginja, Matija Šango već godinama vodi udrugu Igrajmo se. Njezin rad osobito je kvalitetan s mlađom djecom, a predstave iznimno tematski primjerene uzrastu malih glumaca te s odgojno-obrazovnim učinkom. Prije nekoliko godina uspostavila je suradnju sa srodnim kazalištima iz Tuzle te iz Bjelovara pa jednom godišnje organizira kazališni vikend kada se igraju i gostujuće predstave, a polaznici se druže na radionicama. Njezin rad prepoznale su i institucije jer je 2024. godine dobila i nagradu Grada Zadra. Druga je osoba već spomenuti Vinko Radovčić, osnivač Drame plus, koji također već godinama radi s djecom i mladima. Za razliku od Matije Šango, koja je prije svega pedagog, Radovčić je umjetnik i veliki perfekcionist. Njegove predstave mala su remek-djela u kojima je sve dovedeno do savršenstva, od teksta, glume, kostima, glazbe, scenografije, mizanscena do samog poklona, koji je uvijek režiran. On se ne boji biti kritičan prema društvenim zbivanjima, progovara o mnogim problemima, a osobito uspješno radi s vrlo nezahvalnom dobnom skupinom – srednjoškolcima. Fascinira da jako puno dječaka glumi u Drami plus, a povezanost koja se stvori među ansamblom na svakoj predstavi gotovo je dirljiva. U posljednjih nekoliko godina mnogo i njegovih i polaznika Matije Šango upisalo je (i završilo) Akademiju dramske umjetnosti (Luka Knez, Mia Bujan, Silvio Mumleaš, Nika Radetić, Lara Nekić itd.). Koji su najveći izazovi u djelovanju kazališnih amatera? Bez dvojbe, dva su najveća izazova – prostor za rad i financiranje. Prikladnih je prostora malo i njihovo korištenje potrebno je platiti. Financiranje kulture, osobito one neinstitucionalne, uvijek je skromno. Najčešće ono ide na temelju javnih poziva jedinica lokalne i područne samouprave i resornog ministarstva. Ti iznosi nisu veliki tako da se udruge snalaze i donacijama iz realnog sektora, no u konačnici najviše je tu novaca od članarina te osobnih sredstava entuzijastičnih voditelja. Kako vidiš isprepletenost i značaj praktičnog kazališnog djelovanja, osobito tzv. kazališnog amaterizma i teorijsko postavljenih znanstveno-teatroloških uvida teatrologa koji pišu i/ili govore o teatru? Žao mi je što o tome ne mogu mnogo reći jer, zbog posla koji već 23 godine radim, a koji je miljama udaljen od kazališta, nemam vremena čitati tekstove o kazalištu, osobito ne stručno-znanstvene. Nisam sigurna koliko se teatrolozi uopće bave kazališnim amaterizmom. Kao što i ne mislim da itko od voditelja kazališnih družina čita išta vezano za teoriju. DANIELA NIŽIĆ voditeljica je Odsjeka za protokol, administrativne i pomoćne poslove u Zadarskoj županiji. Više je godina bila zadužena za protokol otvaranja Glazbenih večeri u Sv. Donatu. U slobodno vrijeme gleda kazališne predstave, i profesionalnih kazališta i one kazališnih amatera, te povremeno sudjeluje u kazališnim radionicama.
Kakvu poziciju imaju dramske forme, drama, igranje (uloga) u našim životima? Svi mi u životu, u različitim fazama igramo uloge, nosimo maske, one su dio naše svakodnevice. Često se ne snalazimo, pogubimo se i tu nam pomaže iskustvo dramskog teksta kako bismo lakše razumjeli osobne strahove i dvojbe. Svatko od nas na javnoj pozornici gradi sliku želeći se više svidjeti drugima (i sebi samima), biti netko drugi, a iza pozornice, u intimnom prostoru, skidamo maske. Drama i dramske forme kao ogledalo stvarnosti imaju značajnu ulogu, posebice u obrazovanju mladih jer su važan dio socijalne komunikacije te otvaraju kreativan prostor u kojemu se lakše razumijevaju drugi te se razvija empatija i samospoznaja. Suodnos kazališnog amaterizma i društvenih zbivanja? Kazališni amaterizam i društvena zbivanja su u dvosmjernom odnosu, društvo oblikuje kazalište, a kazalište utječe na društvo. Kazališni amaterizam, posebice u manjim mjestima, usmjeren je na teme kojima reagira na društvene promjene koje tište zajednicu, progovara o nepravdama, ekološkim temama, humoru u svakodnevici, tradiciji, odraz je duha vremena i na neki način postaje glas zajednice (društva). Značajno je istaći kako svaki član društvene zajednice bez obzira na stupanj obrazovanja može postati član amaterskog kazališta. Time se potiče demokratičniji odnos prema društvenim zbivanjima te kritičko mišljenje među ljudima različitih stavova. Suodnos između kazališnog amaterizma i društvenih zbivanja iznimno je dinamičan, kazalište brzo reagira na društvene promjene kroz prizmu kritike, satire i humora. Značenje kazališnog amaterizma u zajednici? Kazališni amaterizam značajan je, posebice u sredinama u kojima publika nema prilike često gledati predstave profesionalnih kazališta jer se gostovanja svode uglavnom na jednom mjesečno. Usmjeren je na društvenu povezanost i zajedništvo, a stvarajući buduću publiku, kazališno odgaja i "slatko zaluđuje" veliki broj djece i mladih. Glumci amateri žrtvuju slobodno vrijeme, daju predstavama svoj entuzijazam odnoseći se prema amaterskom kazalištu gotovo profesionalno. Predstave su obilježene amaterskim zanosom i energijom koja se razlikuje od profesionalnih krugova. U amaterskom kazalištu radi se s ljubavlju koju publika prepoznaje te ono postaje dominantno kulturno događanje u svakodnevici malih sredina. Amaterizam treba njegovati jer je oduvijek nukleus glumišta te izvor potencijalnih novih snaga za buduće kazališno oblikovanje. Gradsko kazalište Požega prije dvadesetak godina, težeći profesionalizmu te istražujući naklonost građana, provelo je anketu koja je obuhvatila 370 ispitanika. Na pitanje pravite li razliku između profesionalnih i amaterskih predstava, 28% radije gleda profesionalne glumce, dok 72% ne pravi razliku između amatera i profesionalaca, ovaj podatak mnogo govori o značenju amaterizma u zajednici. Suodnos kazališnog amaterizma i tzv. profesionalnog kazališta? Razmišljajući o suodnosu kazališnog amaterizma i profesionalnog kazališta, uvijek se nameće pitanje jesu li amaterske predstave nužno lošije i nekvalitetnije od profesionalnih? Odgovori su, dakako, različiti, kvalitetnih i loših predstava, naravno, ima i s jedne i druge strane. Amatersko kazalište može si za razliku od profesionalnog kazališta priuštiti više eksperimenata, traženja bez straha od neuspjeha, bez komercijalnog zahtjeva tržišta i bez društvenih pritisaka. Amaterizmu i profesionalnom kazalištu zajedničko je oblikovanje ljudskog iskustva igrom i emocijom u kojoj jedni teže umjetničkoj izvrsnosti, a drugi zajedništvu i očuvanju kulturnog identiteta. Jednima i drugima zajedničko je širenje kazališne kulture te se tako i nadopunjavaju. No nikada ne treba zaboraviti značajan izvor talenata koji je prisutan u amaterskim kazališnim sredinama. Tvoje iskustvo rada u kazališnom/dramskom amaterizmu? Kao zaljubljenica u kazališnu čaroliju bila sam četiri godine (gimnazijske) članica Amaterskog kazališta Požega i osobno iskusila kazališni amaterizam. Vodio nas je Franjo Alvađ, koji je bio glumac, redatelj, scenograf, šminker, sve po potrebi. Ansambl su činili predstavnici svih generacija od srednjoškolaca do umirovljenika. Kostimirane predstave bile su problem jer nije bilo novca, no sve se rješavalo donacijama odjevnih predmeta sugrađana koji su se onda prekrajali. Bez obzira na neadekvatan prostor te mnoštvo problema, bili smo skupina entuzijasta koja je hrlila u kazalište. Mnogo godina poslije počela sam se baviti istraživanjem kulturne povijesti Požege, pa tako i povijesti požeškog kazališta. U djelokrugu mojeg znanstvenog interesa bili su počeci kazališne djelatnosti u Požegi davne 1715. godine, zatim razdoblje profesionalnog kazališta u Požegi te alternativne kazališne scene. Kako vidiš isprepletenost i značaj praktičnog kazališnog djelovanja, osobito tzv. kazališnog amaterizma i teorijsko postavljenih znanstveno-teatroloških uvida teatrologa koji pišu i/ili govore o teatru? Kazališna umjetnost kao i svaka umjetnost ima dvije strane, teorijsku i praktičnu. Kazališni amaterizam praktično je vrelo iz kojeg teoretičari mogu crpiti informacije i konkretna iskustava kazališta u zajednici. Posebno je zanimljiv teatrolozima jer mu je ishodište spontanost i autentičnost. Kazališni amaterizam i teatrologija nedvojbeno se isprepleću kao dvije strane istog procesa. VESNA VLAŠIĆ doktorica je humanističkih znanosti, autorica brojnih teatroloških radova, istraživačica povijesti požeškog kazališta.
Kakvu poziciju imaju dramske forme, drama, igranje (uloga) u našim životima? Mislim da sama činjenica da smo samosvjesna bića čini naš život kazalištem. Budući da sam ja Ja prema nekome Ti, mogu zamisliti da budem i netko drugi. Mogu zamisliti kako je nekomu drugom, odnosno uskočiti u tuđe cipele, što je zapravo bitna karakteristika čovjeka – empatija. Naše Ja je dramsko pa zato i imamo tzv. dramsku sposobnost koja se očituje u simboličkoj igri – igri s ulogama od malih nogu, kao i u igranju uloga u životu prema nekom scenariju. Ti scenariji određeni su obrasci ponašanja u društvu, kao i moralne zasade koje neka uloga podrazumijeva. Tako jedna žena može biti supruga, majka, kći, prijateljica, spisateljica, znanstvenica, planinarka. To zapravo nije ništa novo. Mnogi znanstvenici i teatrolozi već su uočili obilježja ljudske samosvijesti, da navedem Ervinga Goffmana, začetnika dramaturške analize u istraživanju društvene interakcije, do naših teatrologa Vlade Krušića i Darka Lukića. Naravno, čovjek može doći u sukob s ulogama koje mora sam igrati ili ih pak drugi igraju na njegovu štetu na primjer. Što se tiče kazališta, ono je samo vrh ledene sante koju omogućuje čovjekova sposobnost da igra uloge. To je uporaba dramske sposobnosti u stvaranju umjetnosti. Zato smatram da je igranje uloga izrazito važno za čovjeka jer čini njegov život. Igranje uloga bitna je sastavnica ljudske egzistencije uopće. Suodnos kazališnog amaterizma i društvenih zbivanja? Kazališni amaterizam u užoj i široj društvenoj zajednici? Kazališni amaterizam, ovisno o tipu kojemu pripada, itekako reagira na situaciju u društvu, bilo da je riječ o nekim općenitijim ili lokalnim pojavama. Kazališni amaterizam kao alternativno kazalište po tome se osobito ističe. Ono je uglavnom kritički nastrojeno i donosi novosti u formalnim i sadržajnim aspektima kazališne predstave. Alternativni teatar čak i utječe na profesionalno kazalište ako ništa, a ono zato jer njegovi protagonisti često postaju kazališni profesionalci. Pučko kazalište donosi na scenu život i probleme stanovnika nekog sela ili malog mjesta i za njegovu je lokalnu publiku baš zbog toga važno, ne samo kao umjetnost nego i kao slika društva kakvo bi moralo biti. To se osobito aktualizira prodorom modernih načina života i ponašanja koji mijenjaju tradicionalnu sredinu pa pučki teatar želi upozoriti kako oni nisu uvijek dobri za ljude i njihovu egzistenciju. Amaterizam građanske provenijencije koji nije ni alternativan ni avangardan stvara klasične predstave i obično je prisutan u manjim i srednje velikim gradovima, poznaje svoju publiku i postavlja na scenu ono što je se tiče. Pritom ne pokazuje žal za minulim i često je okrenut komediji hoteći zabaviti publiku i ukazati joj na neke njezine tipične "grijehe" poput provincijalnosti i malograđanštine. Kazališni amaterizam iznimno je važan i za ljude koji ga stvaraju jer im obogaćuje život i udaljava ih od svakodnevice i uobičajenih poslova. Omogućava im da provedu slobodno vrijeme izvan kuće te da budu kreativni. Za djecu i mlade kazališni je amaterizam posebno važan jer je za njih bavljenje kazalištem pomoć u odrastanju, prevladavanje nekih osobina koje nisu poželjne ni za njih osobno ni za društvo u kojemu žive te svakako druženje s vršnjacima i okupljanje oko umjetničkog procesa. Kako vidiš isprepletenost i značaj praktičnog kazališnog djelovanja, osobito tzv. kazališnog amaterizma i teorijski postavljenih znanstveno-teatroloških uvida teatrologa koji pišu i/ili govore o teatru? Držim da je kazališni amaterizam u teatrološkoj struci i drugim znanostima koje se za nj mogu zanimati dosta zanemarena tema. Vjerojatno zbog stava da je on manje vrijedan od profesionalnog teatra jer ga proizvode nevježe, neznalice i nestručnjaci. Kada se razmotre specifičnosti kazališnog amaterizma i njegova važnost u društvu i kulturi, postaje očito da ga se ne može mjeriti aršinima profesionalnog kazališta koje gleda samo na kvalitetu umjetničkog uratka. To je posebno važno za kazalište koje stvaraju djeca i mladi jer je kod njih proces rada možda čak i važniji od samog rezultata odnosno predstave koju će igrati. Prema mojim iskustvima i viđenjima, problem često nastaje kada se amateri nađu pred stručnim žirijem profesionalaca na nekoj smotri ili festivalu. Profesionalci često upućuju na sve ono što u predstavi nije valjalo, dakako iz vizure profesionalnog kazališta. Amateri pak takvim pristupom budu često obeshrabreni i povrijeđeni, pa u nekim slučajevima čak i odustaju od daljnjeg bavljenja kazalištem. Stoga mi je blizak stav Sanje Nikčević koja je u jednom svojem članku, zapravo otvorenom pismu kazališnim amaterima, poticala amatere da se nastave baviti kazalištem kakvo oni i njihova publika vole. Savjetuje ih da se ne dekuražiraju zbog komentara članova žirija (jer i oni imaju različite umjetničke ukuse), a pogotovo da ne odustanu od teatra. Svaki je čovjek teatar, pa i ne čudi zašto ga toliko volimo gledati, pisati o njemu i stvarati ga. OZANA IVEKOVIĆ teatrologinja je i stručna suradnica za arhivu – arhivarka u Zagrebačkom kazalištu mladih. Trenutačno radi na doktoratu o kazališnom amaterizmu.
