Pisati o kazalištu, pisati s margine
Kristina Tešija
Znate, kada djeca pričaju što bi željela biti u životu, onda kažu: “volio bih biti kapetan, dimnjačar, glumac, arhitekt, kuhar…”, ali nikada ne kažu – kritičar. Ima u tome nešto – zar ne? Neostvareni ljudi ne bi trebali biti kritičari. Osim sami sebi.
Zdravka Krstulović, “Otvoreno pismo Anatoliju Kudrjavcevu”, Slobodna Dalmacija, 7. prosinca 1985.
Prošle se godine navršila deseta godišnjica otkako sam počela s pisanjem kazališnih kritika. Ne znam kada sam se prvi put – i jesam li ikad – osjetila kazališnom kritičarkom; nakon dvadesetog, pedesetog ili stotog napisanog teksta? Nakon prvog zarađenog (simboličnog) honorara? Možda nakon prve suradnje s kvalitetnim urednikom? Prvom tiskanom, ukoričenom ili javno čitanom kritikom? Bilo kako bilo, ono što je ostalo nepromijenjeno svih ovih godina, tijekom svih mojih faza kritičarskog rada, jest spoznaja koje sam bila svjesna već od prvog napisanog osvrta – pisati kazališnu kritiku za mene nužno znači pisati s margine.
U društvu koje na kulturu gleda kao na razonodu (u najboljem) ili nezasitnog i nezahvalnog posinka majke države (u najgorem slučaju), kazalište sâmo višestruko je marginalizirano. Kazališna se publika osipa i stari, a izvedbe su u mainstream medijima zastupljene tek u rijetkim kritikama i sve škrtijim osvrtima i izvještajima. Tako ćemo i autorsko novinarstvo (a kritiku posebice), to neželjeno dijete suvremenih medija, pronaći uglavnom upravo negdje na margini – u kvalitetnim, specijaliziranim medijima koji teme obrađuju temeljito i za suvremene pojmove iznimno sporo.
I moje je pisanje o kazalištu krenulo s margine kao amatersko, volontersko pisanje osvrta za lokalne portale, da bi se potom nekoliko godina razvijalo u formatu bloga na kojem sam tražila vlastiti glas i vježbala ne samo autorsko pero već i uredničko oko. Proširilo se moje pisanje i na druge i drugačije medije, a uspjela sam jednom i odustati od kritike, samo da bih joj se ubrzo vratila kao staroj ovisnosti. Dovela me ta kritika s margine do zgodnih prilika i neuobičajenih susreta, ali i izazovnih i ispunjujućih suradnji. Pokazala da je pozicija na margini nešto čemu se mazohistički vraćam unatoč svim preprekama koje nosi sa sobom.
Birati pisati o kazalištu u Splitu danas zaista djeluje kao uzaludna rabota, i to ne samo zbog očekivanih faktora sadržanih u vječno istim pitanjima: zašto i kome pisati o kazalištu danas, kojim se kanalima koristiti, kako progovarati o onome što gledamo, o čemu želimo komunicirati? Ipak, pogled unatrag pruža mi priliku da odaberem drugačiji smjer. Da, rijetko tko čita kritike. Ne, od pisanja kritika nećete se obogatiti. Ne, vaša kritika neće promijeniti kazališne mehanizme ni svijet. Možda je važnije u ovom trenutku zapitati se kako ipak ne odustati od kritike, kako pronaći onaj ushit zbog koje smo napisale prvi sramežljivi osvrt na pogledano?
Moje se pisanje kritike danas svelo na svega četiri i pol tisuće znakova (s razmacima!) koje ispišem nakon premijernih izvedbi splitske nacionalne kazališne kuće. Taj mlaki angažman rezultat je jednostavne istine – pisanje o kazalištu i drami u Splitu posljednjih deset godina zapravo je svjedočenje rapidnom opadanju lokalne izvedbene raznolikosti. Nezavisna scena sve se teže nosi s nedostatnim financijskim sredstvima i izvedbenim prostorima (Kazalište PlayDrama) ili se pronalazi u drugačijim izvedbenim formama poput suvremenog cirkusa (Cirkus Kolektiv, Room100) i plesa (Tiramola, Koribant Lab). Dobra, stara drama polako se svela na veliku scenu HNK Split, lokaciju koja je u posljednjih deset godina ugostila više promašaja nego pogodaka lokalne produkcije. Pred očima su nam nestajali i mijenjali se i alternativni izvedbeni prostori: Scena 55, klub Quasimodo, Dom mladih koji uskoro postaje gradilište, gradske lokacije koje su svakom sezonom sve nedostupnije pod priljevom turista u sezoni koja je sve dulja…
Čini se da je negdje na margini završila i autorska vizija u dramskim produkcijama koje gledamo posljednjih godina – osjetno je vraćanje u režijske i izvedbene obrasce koji su odavno izgubili svježinu i originalnost kojima su zabljesnuli prije desetak godina. I glumci i glumice splitske Drame kao da izvedbeno nestaju pred očima publike jer su vječno smještani u iste uloge. I suvremeno dramsko pismo kao da je na lokalnoj sceni završilo na margini interesa pa sve češće gledamo dramaturški neprilagođene inscenacije suvremenih domaćih hit-romana. Drama je svedena na provjerene klasike koji se grandiozno i sve češće nenadahnuto postavljaju na scenu, umjesto da se njihova pozicija izazove i reinterpretira u suvremenom kontekstu. Naposljetku, na margini je završio i smisao samog kazališta – sve se manje priča i piše o predstavama, autorima i izvedbama, a sve više o zakulisnim igrama moći i prepucavanjima. U svemu tome, lik se kritičarke od aktivne komentatorice i svjedokinje duha vremena uporno pokušava svesti na kolegicu, prijateljicu, slijepu podržavateljicu, oduševljenu pojedinku u gledalištu, autoricu zgodnog PR-citata i zabavnih, neinspirativnih intervjua… Zašto onda nastaviti pisati suvereno i s margine o splitskoj kazališnoj sceni, u ovoj i godinama koje dolaze?
Kada s lokalne scene izblijede nekoć prisutni izvedbena raznolikost, autorska hrabrost i pluralizam vizija, sve ono što nas je kazalištu privuklo i zbog čega smo kazalištu opraštale banalnosti, e baš onda kazališna kritičarka s margine mora ipak progovoriti, čak i kada je kazalište natjera da pomisli o odustajanju, a premijerni aplauz da preispita vlastiti razum. Tada kazališna kritičarka mora shvatiti da pisanje s margine nosi slobodu koja joj dopušta da prokaže i lijenost i nenadahnutost onih kojima je kazalište siguran posao, a izvedbeni prostor zajamčeno pravo.
Jer, koliko god tihi bili, glasovi s margine glasovi su koji smetaju, glasovi koji ipak dopiru do više ušesa nego što bismo svi mi s margine očekivali. Uostalom, glasovi s margine možda su jedini glasovi koji će neku novu, buduću kritičarku uvjeriti da nije luda i da nisu baš sve izvedbe savršene. Stoga, nakon zatvorenog poglavlja prvih deset godina pisanja kritike, mogu mirno zaključiti kako margina više nije pozicija u koju sam smještena i kojoj sam prisiljena vraćati se, to je pozicija koju i dalje svjesno biram. Biti sputana količinom znakova, a dovoljno hrabra da se usprotivim glasnoj većini. Biti svjesna da ću iznova biti proglašavana ogorčenom, ljubomornom ili neostvarenom. Biti svjesna da “kritičarka” nije pozicija ni zanimanje koje bih odabrala kao dijete, ali svejedno osjećati da postoji prostor – ma koliko stiješnjen bio – u kojem će marginalizirani glasovi moći progovoriti i koji ću svjesno birati kao svoj put, čak i kada odustajanje djeluje kao jednostavnija i svakako ugodnija opcija. Biti svjesna kako će uvijek postojati glasovi koji će me uvjeravati da to što radim nije rad već pisanje o tuđem radu, parazitiranje na tuđoj viziji i hrabrosti, a svejedno znati da si pošteno, bez fige u džepu i kredita prijateljstva, sjela za papir i zadovoljila potrebu zbog koje je sve krenulo – potrebu za komunikacijom. Znati da to što činiš jest rad, sjetiti se Toljinih jednostavnih riječi i s njima završiti ovaj tekst, kao poziv glasovima s margine da ne odustaju. Neka uvijek smetaju!
Zašto pisanje kritike ne bi bio neki rad, ako se već radom smatra na primjer pisanje loših romana ili stvaranje slabih predstava?
Anatolij Kudrjavcev, Slobodna Dalmacija, 23. siječnja 1975.
Kristina Tešija dugogodišnja je nezavisna novinarka i urednica u kulturi. Trenutačno kazališne kritike objavljuje u Vijencu. Jedna je od rijetkih kritičarki s vlastitim blogom, Gledam.org.
