Po cijenu entuzijazma
Petra Jelača
Nastanak i desetogodišnje postojanje festivala scenskih umjetnosti Karantena u Dubrovniku u organizaciji Art radionice Lazareti (ARL) važna je pojava na hrvatskoj neovisnoj sceni, ne samo na dubrovačkoj. Hrvatska neovisna scena tada je bila u nastajanju, kao i festival scenskih umjetnosti Karantena, pa su zajedno rasli i sazrijevali – danas već etablirana imena koja su devedesetih tek stasala, ali i ARL kao generator i platforma za razvoj suvremene umjetnosti.
Nastavljajući se na osnivanje ARL-a 1989. kao mjesta za alternativni likovni izričaj, jedan od osnivača i pokretača Slaven Tolj umrežio je 1997. godine svoje kontakte i izvan onih likovnih te okupio razna propulzivna imena u nastajanju na izvedbenoj sceni. Slaven Tolj tada je djelovao, kao i danas, kao vizualni konceptualni umjetnik i kustos.
Te prve sezone festivala, 1997. na Karanteni su nastupili primjerice Gregor Kamnikar i Nina Meško s plesnim predstavama, Suzana Koncut i Teatar Gromki s plesno-kazališnim predstavama te Anja Medved, Teatar Lero i Kazališna družina Pinklec s kazališnim predstavama. Na svakoj Karanteni osim središnjeg izvedbenog, plesnog i kazališnog programa bilo je i izložbi i koncerata te ostalih popratnih sadržaja.
Iz sezone u sezonu Karantena je rasla. Festival je to koji se odvijao svake godine deset puta za redom potkraj ili sredinom ljetne sezone. Prva Karantena trajala je tjedan dana u jeku srpnja. Deseta, ujedno završna Karantena održala se od 25. kolovoza do 5. rujna i potvrdila najbolje termine takvog festivala scenskih umjetnosti u Dubrovniku: kraj tradicionalne ljetne kazališne sezone obilježen datumom 25. kolovoza, službenim završetkom Dubrovačkih ljetnih Igara, označava početak njihovu estetskom oponentu, ali i nužnoj nadopuni.
Proglas autora Slavena Tolja “Propustili ste devet Karantena, propustite i desetu” označava prijelaz u drugi oblik jedne velike i entuzijastične, ideje koja se donekle zamorila u festivalskom nastojanju, ali je nastavila postojati i djelovati putem scene Karantena unutar ARL-a sve do danas.
Pregledni odabir naslova po festivalskim sezonama nužan je da bi se oslikalo i dokumentiralo njegovo nastajanje i desetogodišnje trajanje, osobito kontekst nastanka.
Razdoblje je to formiranja neovisne izvedbene scene u Hrvatskoj, kada je alternativa bila mlada. Sva sada etablirana imena tek su počinjala i više su se nego rado umrežila sa Slavenom Toljem i festivalom u nastajanju.
U drugoj sezoni na Karanteni su gostovale primjerice predstave Hodač Magdalene Lupi i Trafika te Usporavanja Bobe Jelčića i Nataše Rajković, u trećoj na programu nalazimo njihovu Nesigurnu priču, predstavu Lajka Kugla glumišta iz Zagreba, performans Vlaste Delimar i akciju Vlade Marteka na Stradunu. Četvrta Karantena stavila je naglasak na međunarodna gostovanja poput Begat théâtrea iz Marseillea s predstavom Le jardin aveugle i Wax Factoryja iz New Yorka s predstavom Lulu. Od domaćih imena tu je opet Kugla glumište s predstavom Žestoka vožnja ili o duši, zatim Schmrtz teatar iz Zagreba, predstava 7 tableta za spavanje te Goran Sergej Pristaš s predstavom Ispovijedi u produkciji Teatra &TD.
Peta je Karantena 2001. godine bila zaista u punoj snazi što se tiče međunarodnih, ali i domaćih imena. Otvorena je gostovanjem Ellen Stewart i La Mama Theatrea iz New Yorka i to u ambijentalnom okruženju otoka Lokruma, gdje je u režiji Ellen Stewart uprizorena Eshilova drama Sedmorica protiv Tebe. Gostovala je skupina Ey de Nét iz Napulja s programom uličnog kazališta i radionicom pod nazivom Mjesto od oblaka, bio je tu i klaunska izvedba dueta Duo de dos iz Meksika Osmijeh u osmijehu i još ponešto, zatim ponovo Bégat théâtrea s uličnim teatrom pod nazivom Hotel Eden te paradom na štulama po gradskim ulicama pod nazivom Yorgui! Od domaće alternativne scene izvedbe te su pete sezone imali Damir Bartol Indoš i njegova House of Extreme Music s predstavom Rocking, Edvin Liverić s predstavom Eva Braun u produkciji Teatra Exit, BADco. s predstavom Diderotov nećak ili krv nije voda.
U petoj sezoni festival scenskih umjetnosti Karantena već se posve oblikovao i, što je još važnije, etablirao kako na dubrovačkoj tako i na nacionalnoj sceni, moglo bi se govoriti i o međunarodnim koordinatama s obzirom na broj stranih sudionika koji će nadalje, do desete Karantene, samo rasti. Istraživanjem arhive ARL-a vidi se upravo oko pete sezone, a već i u četvrtoj, da se o tom novom i za Dubrovnik tada začudno brzo nastalom i propulzivnom festivalu mnogo pisalo u najrazličitijim medijima, i to ne lokalnim. Festival scenskih umjetnosti Karantena te se pete sezone nametnuo i bivao prepoznat kao vrlo ozbiljan oponent i konkurencija tada pomalo zamrlim Dubrovačkim ljetnim igrama. U brojnim se člancima i intervjuima na tu temu 2001. javno pisalo i o ponudi tadašnjeg ravnatelja dramskog programa Igara Joška Juvančića Slavenu Tolju i ARL-u da Karantena postane dijelom Igara kao njihov off-program. Slaven Tolj je odbio tu “nemoralnu ponudu”, kako je sam naziva, pa je Karantena nastavila samostalno djelovati još punih pet sezona.
Svakako je posrijedi festival koji je naglo uzletio i bio nedvojbeno kvalitetan, mnogo kvalitetniji od ondašnjeg dramskog programa Igara. Imala je Karantena tada u naponu snage, na polovici svojeg desetogodišnjeg života, već mnogo odlika nekadašnje ponoćne scene Igara, njihova off-programa, te smotre koja je živjela samo tri sezone, od 1980. do 1982, Dana mladog teatra. Upravo zato je Slaven Tolj donio dobru odluku, jer je iskustvo te manifestacije pokazalo koliko je teško u krilu institucije održavati svježinu, slobodu i propulzivnost izvedbenog izričaja koji po svojoj naravi nije podložan institucionalnim zakonitostima. Teško je do te mjere da se na kraju ugasi.
Linija idejnog i estetskog nastavka nikad prežaljenih, i po pisanju mnogih autora, namjerno ugušenih Dana mladog teatra u okviru Dubrovačkih ljetnih igara, pratila je i Slavena Tolja, ne na namjernoj, programskoj, čak ni na svjesnoj razini. U razgovoru s njim u povodu tribine u saznali smo da i danas misli kako je Karantena zapravo nastavila taj trag u kulturnom dubrovačkom obzoru. Veoma deficitaran, s obzirom na inače rigidne parametre tradicionalne, konzervativne sredine. I tim je više važna njezina pojava te aspekt dodirnih, ali i oponirajućih odnosa rubnog i glavnog u kontekstu dubrovačke izvedbene scene.
Način produkcije, nabavljanja sredstava, dogovora kako sa stranim tako i domaćim umjetnicima bio je posve drugačije naravi nego što je to danas. Temeljio se na golemom entuzijazmu u prvome redu Slavena Tolja i njegovih najbližih suradnika, na gotovo gerilskim akcijama izvođenja na otvorenim prostorima, organizacije proba, smještaja i cjelokupne logistike festivala.
Primjerice, Ellen Stewart i njezin legendarni La Mama Theatre iz New Yorka, boravili su i imali probe u prostorijama Interuniverzitetskog centra u Dubrovniku, gdje su radili intenzivno do te mjere da su neki završavali i na hitnoj pomoći. Nije se znalo za hijerarhiju ili za bilo kakvu podjelu radnih uloga – Ellen Stewart sudjelovala je kako u probama tako i u organizaciji, jednako kao i svi ostali sudionici procesa, od ljudi zaduženih za kuhanje do vozača i organizatora.
Na takvim je osnovama počivalo nastajanje Karantene od samih početaka sve do kraja. Takvim su privatnim poznanstvima, entuzijastičnim nastojanjima, dovedeni mnogobrojni renomirani strani umjetnici, koji su dijelili jednaki entuzijazam Slavena Tolja – želju da se festival održi, dok je, za razliku od današnjih prilika, organizacijsko-produkcijska struktura bila u drugome planu, ona se stvarala “po putu”.
Do te pete sezone broj članaka u arhivi samo raste, važnija kritičarska imena pišu o izvedbama, poput Dubravke Vrgoč, Hrvoja Ivankovića, Tajane Gašparović, a članci, osvrti i intervjui niču u važnim kulturnim rubrikama Vjesnika, Večernjeg lista, Zareza, Dubrovačkog vjesnika.
U šestoj su sezoni od stranih gostovanja na programu bili Wax Factory s predstavom Quartet V2.0 Heinera Müllera u režiji Ivana Talijančića te predstava Schneewittchen After Party Roberta Walsera u režiji Ivice Buljana i produkciji Mini teatra i Cankarjevog doma iz Ljubljane. Prevladavali su domaći autori: plesna predstava (Hard to) dig it u koreografiji Barbare Matijević i Željke Sančanin, zatim Solo Me BADco., Conversation with Children Damira Bartola Indoša u produkciji ARL-a i House of Extreme Music Theatrea te preformansi Vlaste Žanić, Pavela Braila i Ivana Bure.
Sedma je Karantena bila obilata i trajanjem i programom, i to prvome redu domaćim imenima. Od stranih gostovanja nalazimo tek jedno, predstavu Rives-rêves / Obale-snovi Isabelle Lasserre, ako ne računamo susjednu Sloveniju s već udomaćenim imenima poput Mini teatra i Ivice Buljana. Oni su i na sedmoj Karanteni bili prisutni s nekoliko naslova: Sretni Kraljević Oscara Wildea, Schneewittchen After Party u režiji Ivice Buljana te Medeja materijal po motivima Heinera Müllera, također u režiji Ivice Buljana te u izvedbi Senke Bulić. Od zanimljivijih naslova svakako treba spomenuti Radionicu kulturalne konfrontacije koju su vodili Vili Matula i Nataša Govedić, Dijalog o ljepoti dubrovačkog studentskog teatra Lero u režiji Davora Mojaša, Transsubjektivitete-varijacije medijacija Théâtrea des femmes u režiji Anice Tomić, Jutro Marija Kovača po motivima Psihoze 4.48 Sarah Kane u produkciji Kufera iz Zagreba. Gostovao je ponovno i BADco. s predstavom Ivane Sajko Rebro kao zeleni zidovi.
Osma i deveta sezona bile su nešto programski manje obilate pa tako na objema imamo naslove Parainstituta Indoš, Mini teatra iz Ljubljane te nekoliko plesnih predstava u produkciji Bitef teatra iz Beograda.
Posljednja, deseta Karantena označena već spomenutim letkom Slavena Tolja “Propustili ste devet Karantena, propustite i desetu” donijela je na program ponovno Mini teater iz Ljubljane s omiljenim Heinerom Müllerom i njegovim Kvartetom u režiji Ivice Buljana, zatim koprodukciju Zadra snova i Teatra &TD iz Zagreba Kako stvoriti blok Jorisa Lacostea u režiji Ivice Buljana, Teatra Exit iz Zagreba i predstavu Nataše Lušetić Egomanija. Od stranih gostovanja tu je bio kabaret Maria Bakker – The Legend Goncala Ferreire de Almeida iz Lisabona i ponovno njujorški Wax Factory s predstavom She Said u režiji Ivana Talijančića. Uvrštena je i predstava Saše Božića Sramota prema Coetzeu i Bergmanu u koprodukciji Akademije dramske umjetnosti i Eurokaza.
Šetnjom po odabiru naslova i datuma trajanja deset festivalskih sezona Karantene, kao i po odabiru zaista raznovrsnih otvorenih i zatvorenih lokacija izvođenja, od klupskih do suvremeno ambijentalnih (primjerice, ACI marina u Komolcu, hotel Libertas, Boškovićeva poljana, Sorkočevićev ljetnikovac u Komolcu, Kazalište Marina Držića, gradska kavana, hotel Croatia u Cavtatu) vidimo da je čitav festival zaista ogledalo vrlo entuzijastične, gotovo gerilske i ne odviše planske koncepcije, no kontinuiteta i kvalitetnog predstavljanja ponajboljih autora na domaćoj i međunarodnoj suvremenoj izvedbenoj sceni.
Pojava, nastanak, razvoj i trideset petogodišnje trajanje i rast Art radionice Lazareti u sredini poput dubrovačke iznimno je važan, jer je nizu dubrovačkih kulturnih institucija i organizacija dodana vrijednost koja nadrasta lokalne okvire. Entuzijazam iz kojega je nastala, “luđačka” Slavenova energija, kako su nam rekli mnogi sugovornici, svjedoci toga vremena, ista je energija koja je pokrenula i festival scenskih umjetnosti Karantena, a najzanimljivije je u svemu tome odnos ipak glavne dubrovačke festivalske produkcije, javne ustanove u kulturi Dubrovačke ljetne igre i malog festivala, tada u nastajanju i razvoju, Karantena. Premda estetski i idejni oponenti, oni su se međusobno nadopunjavali, prožimali, a Igre su kao tehnički opremljenija producentska kuća često pomagale kako tehnikom tako i logistikom. Zanimljiv je detalj da su se nekoliko sezona za Karantenu ulaznice prodavale u zgradi i na prodajnim punktovima Igara. Ako nastavimo usporedbu s Danima mladog teatra početkom osamdesetih godina dvadesetog stoljeća, važno je naglasiti da su se svega tri sezone održavali u okviru Igara. Time su Igre, da citiram Hrvoja Ivankovića, “proizvodile jednog vrlo jakog i radikalnog estetskog oponenta i same sebi stvarale konkurenciju pa se ta, hrabro smišljena manifestacija inkoporirana u instituciju na kraju ipak pokazala nesretnim rješenjem”.
Neprihvaćanje Slavena Tolja da ponovi tu grešku početkom dvijetisućitih godina, Karantenu je održalo na životu ipak punih deset godina, a tri sezone Dana mladog teatra, premda nisu potrajali, u širem su vremenskom kontekstu od velike važnosti za sredinu koja je ipak omeđena i određena glavnostrujaškim državnim kazališnim festivalom te institucionalnim, repertoarnim kazalištem tijekom godine.
Tim više je postojanje Art radionice Lazareti u Dubrovniku i u Hrvatskoj važno – na nacionalnoj razini jedna je od najvažnijih organizacija za produkciju i promociju suvremene umjetnosti, a u lokalnim okvirima predstavlja još i važniju kariku nadopunjavanja i kritičkog odmaka od zadanosti i lapidarnosti svega što tvori dubrovački kulturni identitet.
