Pohvala otoku – Hvar

Objavljeno: 18.11.2025.19.11.2025.

Dubravka Crnojević-Carić

 

Otok je uvijek simbol izdvojenosti, ali i upornosti. Kao što se otok pozicionira usred mora, tako se i kazališni amaterizam pozicionira usred svakodnevice: oslanja se na zajednicu, na bliskost i na osjećaj da se ono vrijedno čuva vlastitim snagama. Na Hvaru, otoku s najstarijom kazališnom zgradom u Hrvatskoj i Europi, kazališni amaterizam nije tek kulturna aktivnost, nego način kako zajednica diše, okuplja se i traje. U zajednici koja je stoljećima stvarala, čuvala i obnavljala kazališni duh, amaterske družine postale su okosnica kulturnog identiteta. Otočani su stvarali scenu koja je jednako žilava i postojana kao i sam otok. U ovom setu razgovaramo s ljudima koji, svaki na svoj način, stvaraju, vode i podupiru hvarski amaterizam i društveni život otoka. Intervjui otkrivaju izazove, vizije i snagu zajednice koja kazalište ne doživljava samo kao umjetnost nego kao svoje nasljeđe i svoju budućnost.

 

Suodnos kazališnog amaterizma i društvenih zbivanja? 
Budući da su kazališne amaterske družine često središta okupljanja građana različitih dobnih skupina, zanimanja i obrazovnih profila, osobito u manjim zajednicama, zajedničkim radom na predstavama članovi razvijaju osjećaj pripadnosti i zajedničkog identiteta. One imaju i međugeneracijski značaj: stariji prenose lokalne priče, govor i običaje te su jedan od oblika očuvanja lokalnog kulturnog izraza, ali i društvenog povezivanja. Mislim da je to prilično važno u vremenu u kojem nas tehnologija drži aktivnima u virtualnoj dimenziji, dok istovremeno gubimo povezanost i prisutnost u stvarnom životu. Kazalište nas čini živima, povezanima i prisutnima, bez obzira na to jesmo li u ulozi izvođača, publike ili organizatora.

Značenje kazališnog djelovanja: profesionalnog i amaterskog u "otočkoj" zajednici? 
Profesionalne kazališne skupine (u hvarskom slučaju gostujuće, s obzirom na to da nemamo rezidencijski profesionalni ansambl) donose na otok visoke standarde i estetsku raznolikost, čime potiču razvoj lokalne publike i šire kulturne pismenosti. S druge strane, amaterske skupine koje djeluju iz same zajednice izražavaju identitet i emocije otoka, utemeljene na lokalnim iskustvima, dijalektu i otočkoj baštini.

Kakav je, prema Vašem osjećaju, suodnos kazališnog amaterizma i tzv. profesionalnog kazališta? 
Povezivanje profesionalnih i amaterskih družina u različitim projektima, radionicama, koprodukciji ili festivalima, u kojima profesionalci podižu kvalitetu izvedbi, a amateri daju autentičnost i lokalnu energiju, mogu biti odlična kulturna sinergija i povezivanje tradicije i suvremenosti. Primjer takve suradnje u Hvaru zajednički su projekti Javne ustanove u kulturi HVAR 1612, Dramskog studija mladih Hvar i Umjetničke organizacije Connect4 te vjerujem da nas na tom polju čekaju brojne uspješne suradnje.

Kako tumačite visoki značaj i kvalitetu kazališnog amaterizma u životu na Otoku? Kakva su Vaša iskustva? 
O važnosti, ulozi i značaju Hvarskog pučkog kazališta, jedne od najstarijih amaterskih skupina u Hrvatskoj koju je prije više od pedeset godina osnovao naš veliki redatelj Hvaranin Marin Carić, a koja je slavu baštinskih djela desetljećima prenosila daleko preko granica naše zemlje, ne trebamo trošiti riječi. Profesionalno ih na različite načine pratim više od petnaest godina, ali mi je kao rođenoj Splićanki koja je prije više od dvadeset godina doselila u Hvar, i dalje u posebnom sjećanju njihova izvedba Lucićeve Robinje 2003. u najstarijem javnom kazalištu Europe, tada pred zatvaranjem zbog derutnog stanja. Teško se može opisati i prvi doživljaj njihova Prikazanja života sv. Lovrinca mučenika na skalinama Franjevačkog samostana. Hvarsko pučko kazalište pod vodstvom Marina Carića jedan je od najboljih primjera povezivanja kazališnog profesionalizma, u ovom slučaju redatelja, s amaterima koji žive tu lokalnu priču u svakom pogledu. 
S druge strane, raduje me entuzijazam Dramskog studija mladih, koji nakon gotovo tri desetljeća pod vodstvom uspješne i nagrađivane dramske pedagoginje Dolores Kolumbić, danas proživljava drugu mladost zahvaljujući novom vodstvu, nekadašnjim članovima, a sada perspektivnim mladim ljudima koji su nepovratno "zaraženi" kazališnom igrom i tu ljubav prenose novim generacijama. I njihov rad obilježen je uspješnom suradnjom s gostujućim profesionalcima. 
Slične primjere suradnje imali smo i u Starome Gradu i na otoku Visu, što potvrđuje važnost djelovanja takvih društava u lokalnim zajednicama. 
Ipak, odnos Hvarana prema kazališnom amaterizmu, uz činjenicu da žive u gradu s najstarijim javnim teatrom Europe, desetljećima je bio obilježen posebnom vrstom ponosa. Mislim da sam se i sama zarazila tim osjećajem.

Koji su najveći izazovi, gledajući iz Vašeg očišta, u djelovanju kazališnih amatera? 
U otočnim sredinama kakva je naša jedan je od velikih izazova u većini kulturno-umjetničkih društava osipanje članstva zbog preseljenja mladih na kopno, ponajprije zbog studija nakon kojega se malobrojni vraćaju. U nekim konzervativnijim sredinama teže se otvaraju vrata suvremenom i eksperimentalnom kazališnom izričaju, što može biti prepreka kritičkom promišljanju društvenih zbivanja, a to je bitna uloga umjetnosti i kazališta. Smatram da je iznimno važna institucionalna potpora, i u financijskom i u logističkom smislu, jer ograničeni resursi i nedovoljna financijska podrška, baš kao i zatvorenost pojedinih skupina, u malim sredinama često vode gašenju amaterskih družina.

Živite i djelujete na Hvaru, u gradu u kojem je naše i europsko najstarije komunalno kazalište, članica ste organizacijskog odbora uime domaćina, Grada Hvara i logistička potpora međunarodnog znanstvenog teatrološkog skupa Dani Hvarskog kazališta. Kakvi su Vaši dojmovi? 
S obzirom na zamah koji je hvarska kultura dobila ponovnim otvaranjem obnovljenog povijesnog kazališta 2019. godine te osnivanjem gradske Javne ustanove u kulturi HVAR 1612, vrlo sam optimistična kad je kazališni život u pitanju. 
Glumcima smo vratili prostor za živu igru, izvedbe i probe, baština nam je bogato vrelo inspiracije, sustavno radimo na razvoju publike kojoj je kazalište nedostajalo dvadeset godina, otvorimo se još i kritičkom promišljanju aktualne društvene zbilje i Hvar će se na kulturnoj sceni opet vratiti na mjesto koje mu odavno pripada.

Kako vidite isprepletenost i značaj kazališnog amaterizma koji spaja iskustva raznih generacija te znanstveno-teatroloških uvida teatrologa koji pišu o kazalištu? 
Značaj i potencijal suradnje veliki su, ali mislim da nisu dovoljno iskorišteni. U ovom trenutku kao da kazališni amateri grada Hvara i naši istaknuti teatrolozi, koji se više od pola stoljeća okupljaju na znanstvenom skupu Dani Hvarskog kazališta, egzistiraju u dvjema paralelnim stvarnostima koje se jedva dotiču. Vjerujem da bi bolje povezivanje teatrologa i amatera rezultiralo sinergijom živog kazališta i znanstvenog promišljanja, osobito u kontekstu malih otočnih zajednica. Zajednički projekti mogu rezultirati ne samo publikacijama nego i predstavama nastalima iz zajedničkog rada, za što u Hrvatskoj već imamo uspješnih primjera.


KATIJA VUČETIĆ diplomirana je novinarka, voditeljica je Odsjeka za kulturu i odnose s javnošću Grada Hvara, turistička vodičica, nekadašnja glavna urednica lokalnog radija Free For. Rođena i odrasla u Splitu, Forka po jubavi, infišona u For, njegov teatar, priče i baštinu. I dalje vjeruje da će urbano, kulturno i kozmopolitsko u Hvaru prevagnuti nad sveopćim naletom primitivizma, neukosti i bahatosti.

 

Respektiram teoretičare i rado ih slušam, čitam što govore oni koji se bave time, no mogu govoriti samo o svojem iskustvu. Da nije bilo iskustva rada s mladima, u prvom redu mladima srednjoškolskog uzrasta, ne bih mogla govoriti o svojim razmišljanjima. Doduše, u naše su predstave bili uključeni mališani od najranijeg vrtićkog uzrasta pa do starijih koji su se rado odazivali na moje pozive. Sva moja razmišljanja i osjećanja, sve bi to bilo besplodno da se nije očitovalo u praksi. Prva misao koja mi pada na pamet kad me netko pita što bih kratko rekla o amaterizmu, kazališnom, rekla bih da je to način kako da svoju ljubav, želju, žar za uprizorenjima života na "daskama koje život znače" te određene vještine prenesem onima koji to žele. Željela sam one koji su skromni i imaju malo samopouzdanja i povjerenja u sebe dovesti do toga da vide da su i oni za to sposobni. Sposobni su glumiti, recitirati, pjevati, onako kako to osjete u sebi. Pozivala sam i one koji se nisu nikad bavili time, jer smo mi pozvani da to nešto važno i dragocjeno izvučemo iz njih, da im omogućimo da daju svoj doprinos, da otvore svoje talente koji su bili ili skriveni ili malo razvijeni. Kod nekih su se pak talenti očitovali tijekom osnovnoškolskog uzrasta ili vremena prije nego što su došli u moju, odnosno našu grupu. Zašto sam rekla najprije moju – inače nikad ne ističem sebe, ali u ovom slučaju to sam rekla zato što je moja inspiracija i moj žar i moj osjećaj da moram nastaviti u granicama svojih i naših mogućnosti, da moram nešto tako plemenito kao što je bio rad Marina Carića s hvarskim amaterima prenijeti na novu generaciju, barem nešto od toga. To je bila moja inspiracija, i to su znali oni koje sam okupljala, a bio ih je velik broj. Bilo je u našem radu četrdesetak-pedesetak sudionika. Čovjek uvijek posjeduje inspiraciju, samo što se treba u nju i posegnuti, znati je i imenovati. Morala sam to tako imenovati, zato što su poslije moje suradnice to prihvatile. Ne samo da su prihvatile, bile su sudionice, suradnice. Jedna od njih je dugo surađivala s Marinom u Hvarskom pučkom kazalištu. Inspiracija i poticaj mora doći od nekoga tko se time već bavio i čiji rad nadahnjuje. Mislim da nisam to prenaglasila jer se to mora reći u ime istine. Taj žar, ljubav i određene vještine za uprizorenjima života u svim segmentima, u širem smislu, jer uvijek mora postojati poruka, možda ponekad i pouka, a za to čovjek treba biti formiran, a da bi bio formiran, treba raditi na sebi. Znači, treba nužno imati neke uzore. Sa zadovoljstvom mogu reći da su mladi to osjetili, mnogi od njih nisu poznavali život starih, niti po pričama. Ljudi jednostavno više nemaju vremena pripovijedati,  iako se ono što sam prenosila, a to je bio Marinov rad s amaterima, odnosilo na nas sve, a trajalo je punih dvadeset pet godina. Petnaest dana nakon Marinova ispraćaja mi smo postavili prve njegove drame. Do prije osam godina, svake su godine u prosincu bili održavani Marinovi dani.  Trajali su tri dana, ponekad zaredom, a ponekad s prekidima, ovisno o blagdanima koji su se trebali uvažavati zbog lokalnog značaja. U ta bi tri dana bila krcata dvorana franjevačkog samostana. To je bilo vrijeme kad se obnavljalo kazalište, kad ništa takvo nismo imali, pa ni prostor za rad. Uglavnom smo imali za probe i izvedbe, pogotovo u zimskim danima, dvoranu Franjevačkog samostana, a ponekad, kad je bilo toplije, lokacije ispred crkava, blizu Križa ili na nekoj drugoj lokaciji. To je bio čisti amaterizam u najplemenitijem smislu riječi. Radili smo znajući unaprijed da nikad ništa neće biti plaćeno, ni nadoknađeno, da smo se za sve morali sami brinuti, da nikad nikakve logistike nismo imali. Ne zato što nas nisu voljeli, dapače, tu su ljubav naši sugrađani i otočani očitovali dolascima. Navikli su se na to da mi radimo iz čiste ljubavi. Ma koliko kod nekih to bila otrcana riječ, "čista ljubav", kod nas to nije slučaj.


MARGITA JURIĆ, diplomirana pravnica, umirovljena je tajnica Srednje škole Hvar. Bila je tajnica Kulturno-umjetničkog društva Dr. Orest Žunković, osnivačica i voditeljica glazbeno-scenske grupe Nastanjeno srce te osnivačica i voditeljica Marinovih dana od 2000. do 2020. Sudjeluje u brojnim humanitarnim akcijama te uspješno i aktivno djeluje u kulturnom životu grada Hvara, osobito od 1993. do 2015. godine.

 

Puno puta smo čuli, a i sami prigodno citirali one istrošene, ali ne manje istinite izreke "Teatar je život" i "Život je teatar" i da jedan bez drugog ne mogu nikako drugačije nego da se prožimlju. Bit ću slobodan i nastaviti na govoru grada koji se ponosi najstarijim komunalnim kazalištem u Europi, od samog početka otvorenim za sav puk hvarski. I pokušati objasniti moju osobnu vezu s njim. 
Jo son Marinko Jurić, rodi son se u For, na Pjacu, u kamaru di ponistra gledo razo terace od Trotra. Tradicjun je da sin ćapo ime po didetu. Meni je somo žol ca su mi žuntali ota dvo bloženo slova kad se on zvo propja Marin. Jušto tako se zove moj parvi zermon, sin moje tete Marije odone u fameju Carić. Puno judih iz moje fameje su u svoje doba glumili u forski teotar, recena teta Marija, još teta Katica, otac Drago i borba Frano. Ako ne falijen, oto je bilo u doba cijadina koji se zvo Julije Kolumbić, oni svi bili mlodi, a još se ni znalo da će arivat rat. Judi iz Fora su volili poć u teotar, jedva su cekoli kad će bit cagodera novega. Jedino je bilo važno doznat "koja vorst predstave će bit, hoće bit za se smijat oli za plakot"! Hoću reć da je je Foranima uvik bi važan teotar, da bi ga od gušta pohodili neka je iza većine njih bi trudni don sa puno lavura. Ni njima bilo za zamirit kad bi ni škure pale i malo ubili oko, je tako? Pok se jedonput dogodilo da se dide Marin u nika doba razveljo, (bit će bi koji šušur, igrala se Smrt Zrinjskoga, a barba Frano glumi glavnu ulogu!) i iz glavne lože vidi sina u kadene i poce vikat na vas glos: "Zvizdu vam vašu, pustite mi sina Franu...!" Moga bi još puno obo takovima govorojkima ma ostavmo za niki drugi put. 
Kad je rat fini, judi su se epeta uputili cinit predstave, a kako se borba Frano rekuperovo doma dosta vrimena, teotar se epeta ormo. On je uglavnom vodi, glumi, a i piso tekstove. Kvarat vika, barž i veće posli, jednu od tih predstavih Mandina hoće zeta iz Kalifornije je njegov neput Marin režiro za svoju forsku ekipu pod imenom Zet za dišpet. Barba Frano je još dosta tega napiso, da spomenem somo Oprosti nam duge naše koje je emitirona na televiziju, monodramu I dajem ti do znanja. Marin je u oto vrime cini predstavu sa imotskima amaterima, priporuci da je do Iliji Zovkotu. On je nju meštarski odigro svudera po svitu i dokozo da merito bit ono ca je posli posto. Ni ovo ni moglo pasat bez mojega zemona, kako ni puno tega drugega. Dokle je bi na studij u Zagreb, iskupi je Forske studente i osnovali su Hvarsko pučko kazalište koje ni potriba posebno pristavijot, pari mi se. Parva predstava koju je režiro je bila Prikazanje života i muke svetega Lovrinca, a praizvedena je u For, na skaline samostana od fotrih, 1970. i sa gušton ću se pofolit da son bi Felicisim, učenik pape Siksta u otu predstavu, a Milan Lakoš je bi Valerijan. On je na Valerijana osto do don danas i nijedna se ni bez njega odigrala, a bilo hi je bozno koliko. Kako son jo navigovo niko vrime, pok lavuro vonka i Fora i daržave dosta vrimena, bome da nison moga stalno glumit. Ma kad bi se trefi doma uskoko bi u potribu u manje uloge zaminit koga ni bilo tako da son hi jo nojveće promini. Kad son se usidri u For i kad son moga radi posla, onda son se epeta ormo i glumi u Marinove predstave Ribanje i ribarsko prigovaranje, Šaku zemje. Glumi son i u Novelu od kapetana Feđe Šehovića, koji je bi pametan, i molo Milanu Lakošu da dubrovački govor prihiti u forski, prihvati našu ideju da butomo kanconete u predstavu (jerbo koja je oto predstava u tovirnu di se ne kanto?) tako da je barba Feđa uvik govori da je režiro on i HPK. Kako je naš drogi Marin prirano i noglo porti, ni uspi sa nami ucinit ono ca je naumi – Robinju našega Hanibala Lucića. Oto je šesno i po zanotu ucinila Ranka Mesarić i fola njoj za povjerenje ca son igro ulogu Derenčina. Vajo ovode spomenit pok. maestrota Tomislava Domančića koji je sklada melodiju za Htij prijat ovi dar, ca smo kroz predstavu stalno kantali kad je tukalo grupno, a i jo som svojoj Robinji. Spomeni son nikoliko putih ime Milan Lakoš i ni to dosta jerbo da ni bilo dvojice judih, kapota i režisera Marina Carića i sa njim Milana Lakoša koji je na svoje špale vaze sve osim režije – naše družine ne bi nanka bilo, a još manje bi se odaržala. Vrime cini svoje, sve je veće letratih na "wall of fame" naših pokojnih članovih, a sve manje novih, kako članovih tako i predstavih. Jednu predstavu je sa nami ucinila Dolores Jindra Kolumbić po libru Marina Carića Otok i fola njoj na temu. Još njoj veća fola ca je osnovala Dramski studio mladih, pustih godišća lavurala i odgojila generacije dice i sa njima pustih predstavih ucinila.
Sad bi kogodera reka i pito se: "Kad je oto sve tako bilo, a di ste sad i zoc se ne vidi ca cinite?" Vajalo bi poć puno i u dugo, a siguro bi i fali pok ću provat nagođat u malo ricih, veće kako sebi i drugima dat propensat: vrime cini svoje, godišća krešijedu, a force padodu, judi partijedu teško hi je zaminit i bit će sve to težje. U mista di je turizam "mono kultura" amaterizmu je sve to težje! Moga bi obo ovemu do sutra sa pozicije onega koji sviro u Hvarsku gradsku glazbu od svojega petnaestega godišća (ako nison vonka Fora), od istega doba kanto u Gradski zbor, po crikvi i u pučke kantadure... i da sve ne nebrojon. Većina mladosti je vezona za lavur u turizam, bili oto lokali, agencije, vožnja gliserih, autih itd. A njima lavur pocinje pocetkon četvortega miseca, a finije krajen desetega miseca ili kasnije i kad ćedu oni na prove i kako ćedu u gospodora ćapat libero za poć svirat, kantat, toncot i drugo ca je potriba. Tote uza sve drugo pati i teotar, govorin obo amaterskemu. Bogu fola, imomo Teotar di ne somo u zodnje vrime imomo priliku gledot predstave profesionalnih teotrih i svaka čast grodu Foru koji je oto omogući.
Je kazališni amaterizam u For pasono i finiveno vrime? Ufon se od sarca da ni, more bit da se somo malo umori pok da će uskarsnit co pri! I da ćedu nove generacije imat privilegiju i gušt bit dil tega i doživit sve ono lipo ca son i jo imo priliku doživit!


MARINKO JURIĆ inženjer je brodske elektronike i energetike, po životnoj vokaciji kuhar. Jedno je vrijeme plovio, a većinu radnog vijeka proveo u ugostiteljstvu. Dvadeset sedam godina vodio je kafić Marin u Hvaru. Član je Hvarske gradske glazbe i Pjevačkog društva Hvar, bratovštine svetog Nikole, Pučkih pjevača župe svetog Stjepana u Hvaru, DVD-a Hvar.