Ponekad se samo treba prepustiti
Antonija Kero
Prema naslovu predstave, jasno je da bismo mogli pretpostaviti da će biti riječi o Divljem zapadu, kaubojskim dvobojima i country glazbi. Sve navedeno ne zvuči obećavajuće, no ima nešto primamljivo u ideji da se ponekad samo treba prepustiti i da nakon toga moguće slijedi velika nagrada. Koketiranje sa žanrom vesterna tako je poslužilo kao medij za pričanje tople priče o usamljenosti i priželjkivanom, a nikad ostvarenom odnosu oca i sina. O ocu koji ili kasni ili uopće ne dolazi.
Naslovni Jimmy Ćorak (Matija Čigir) već u svojem imenu nosi simboliku – Ćorak kao sinonim za uzaludno ispaljen metak, promašaj, ono što je potrošeno, potraćeno, ni u što bačeno. Ono što nije bitno. Upravo takav doživljaj sebe, svojeg identiteta i emocionalne praznine prikazao je središnji lik, kauboj koji je i sebi i svijetu odlučio pokazati uzaludnu, ironičnu i apsurdnu potragu za ocem. Tijekom te potrage, Jimmy veoma obazrivo komunicira s publikom na dvjema razinama. Na prvoj nam se razini izravno s pozornice obraća u maniri stand-up komičara te preispituje našu koncentraciju, komentira događaje u dvorani, pa i nazdravlja kihanju iz gledališta. S druge strane, publika je imala priliku koristiti se slušalicom na uhu kako bi mogla uroniti u njegove intimne misli, ono neizrečeno i nesvjesno što se odvija ispod površine. Ta kombinacija izravne i unutarnje komunikacije stvara dojam istinske povezanosti – interakcija glumca s publikom je u svakom trenutku prisna, ali s mjerom i ugodna te izrazito humoristična. Odluka o izbjegavanju spektakla kao izražajnog sredstva Čigiru otvara prostor da pokaže zavidnu glumačku širinu, što je opravdao u svakom segmentu.
Danima nakon predstave pokušavam sebi odgovoriti na pitanje postoji li nešto što Čigir ne može odglumiti? Na minimalističkoj sceni (Petra Pavičić), on upotrebljava tek nekoliko pažljivo odabranih elemenata – drvenu dasku, uže, glazbeni instrument, stolicu. No čak i u trenucima kada se ne koristi rekvizitima, Čigir ih nadomješta vlastitim tijelom i pokretom (Pravdan Devlahović), pa tako svira zamišljenu usnu harmoniku, otvara nepostojeća vrata i pred našim očima stvara čitav imaginarni svijet – toliko uvjerljivo da zaboravljamo kako ti predmeti i ljudi uopće ne postoje. Jasno je svakomu iz publike u tom trenutku – gledamo glumca koji je i glazbenik i fizički performer i emocionalni pripovjedač. Jimmy nas je osvojio iznimnom vještinom, trudom, fizičkom spremnošću, ali i emocijom, pa smo mu se svi pridružili u pljesku imaginarnom ocu koji dolazi na izvedbu. Dogodio se u tom trenutku kolektivnog čina empatije magični prijelaz kazališta iz fikcije u stvarnost.
Uz Čigira, autori predstave su redatelj Ivan Plazibat i dramaturginja Ivana Vuković. Valja istaknuti njihov lucidni odnos prema osjetljivoj tematici odnosa sina i oca zbog koje su lako mogli upasti u zamku patetike, no izbjegli su je bez ikakve namjere podilaženja publici. Stoga je sretna okolnost da su se autori odlučili za suptilniji pristup – onaj koji zahtijeva angažman i aktivno promišljanje publike. Iako je riječ o emotivnoj priči usamljenog dječaka kojega muči vlastita nebitnost, pa luta labirintom konfuznih psiholoških stanja, u trenucima otvaranja Jimmy ipak nije patetično ogoljen do sentimentalnosti kako bi jedan dio publike mogao očekivati. Budući da i u stvarnom životu takva emocionalna ogoljenost rijetko dolazi bez zadrške, inzistiranje na tome u predstavi djelovalo bi neuvjerljivo i klišeizirano. Iako otvara svoju intimnu priču, Jimmy to ne čini na predvidljiv način, ispovijedajući se, te ne baca publici sve karte na stol kako bi je dirnuo pod svaku cijenu. Upravo ta suzdržanost, odnosno odsutnost eksplicitnog emocionalnog rasterećenja, čini predstavu snažnijom i uvjerljivijom.
Zaključno, rekla bih da smo imali priliku biti prisutni u maloj školi, kako režije tako i glume, iako ništa u ovoj predstavi nije bilo malo. Od sveobuhvatnog osjećaja usamljenosti malog dječačkog života, preko omamljujućih intervencija apsurdnim minijaturama, pa sve do iznimnog glumačkog umijeća. Jimmy Ćorak pokazao je da su najteže priče često ispričane bez mnogo rekvizita, bez velikih riječi i bez suza – ali s mnogo istine. Bez pojednostavnjivanja, bez vodiča za razumijevanje, ova predstava poštuje svoju publiku i nudi joj prostor za vlastitu interpretaciju. Time se ona sama uzdiže iznad prosjeka te zadovoljava i najzahtjevnije gledatelje.
Jimmy Ćorak, izvedba 1. rujna 2025. u Kazalištu lutaka Zadar. Tekst je nastao u sklopu radionice kazališne kritike organizirane od 1. do 3. rujna 2025. na 3. Zadarskom festivalu monodrame, suradnjom Hrvatskog društva kazališnih kritičara i teatrologa i Sveučilišta u Zadru, koju je vodila Kristina Tešija. Pod njezinim mentorstvom polaznici su usvajali analitičke alate te razvijali vlastite kritičke vještine u promišljanju izvedbenih umjetnosti.
