Potreba da nešto kažem glasno i tiho istodobno
Razgovor s glumicom, lutkaricom i redateljicom Tamarom Kučinović
Olga Vujović
Bez stručne analize, posve ovlaš, mogla bih podijeliti autore (najčešće redatelje) u hrvatskom kazalištu na one koji “teže” koncepciji fokusirajući se na pojedino “mikropodručje” i na one koji se bave “širokim spektrom”, ali više radi “zanimljivih” okolnosti nego zbog potrebe da progovore o nekom problemu. Ni jedni ni drugi često nemaju ni strpljenja ni vremena, a kojiput ni znanja, da dosegnu zadani cilj, pa zato gledamo što gledamo. Ipak, postoje autori koji u predstave utkaju cijelog sebe, ne samo svoje znanje i svoj rad nego i potrebu da “ispričaju priču”, a ti se autori , usput, ne stide svojih emocija i tada gledamo nešto drugo i drugačije. Takvima doživljavam kazališne predstave Tamare Kučinović (1984), glumice, lutkarice i redateljice: nakon što je od “malih nogu” boravila u dramskom studiju Zagrebačkog kazališta mladih i grupi Tirena, godine 2004. upisala je Odsjek glume i lutkarstva na Umjetničkoj akademiji Osijek (danas AUKOS), da bi nakon diplome otišla na Državnu akademiju kazališne umjetnosti u Sankt Peterburgu, gdje je diplomirala lutkarsku kazališnu režiju (u klasi Nikolaja P. Naumova, 2012). Našem, često skučenom, poimanju profesije sve ovo djeluje malo previše i zato pitanje: zašto glumica, lutkarica i redateljica?
Za mene je kazalište mjesto na kojem se mogu slobodno izraziti, na kojem mogu reći nešto o sebi, o svijetu, o poimanju čovjeka, o ljudima, o njihovim pričama, o svojim pričama. Kazalište je za mene gladna potreba da nešto kažem. Da kažem to glasno i tiho u isto vrijeme. Onako kako to razumijem u tom trenutku. Uvijek su me zanimali ljudi, njihova nutrina i bit. Oduvijek sam tragala za odgovorima na pitanja. Kazalište me na stanovit način na to tjera. Da tragam i da nalazim. Da čeprkam. Isto tako kazalište je za mene susret svih umjetnosti, zato valjda kombinacija i glume i lutkarstva i neverbalnog i verbalnog i vizualnog i kakvog god. A režija sve to spaja. Valjda.
Ponekad radite kazališnu predstavu prema tuđem tekstu, ponekad prema vlastitom: koje su poteškoće, a koje dobrobiti takvog odabira? Koliko tuđi tekst prilagođavate željenom cilju – “kazalište je mjesto u kojem netko nešto želi reći”; “radim kako osjećam da trebam”?
Opet, sve ovisi o tome što u tom trenutku moram reći, makar progovorila i na lakat. Ponekad je to u meni samoj, pa mogu to oblikovati u tekst, a ponekad to vidim u nekom drugom. Poteškoće i dobrobiti su s obiju strana. Kad radim autorski tekst, kopam više po sebi, to je teško na svoj način, jer se treba otključati, ali je uvijek nekako intimnije, moje. A kada radim prema predlošku, kopam po autoru, što je teško na drugi način. Većinu autora ne poznajem i ne znam što su htjeli reći, ali mi je upravo to i uzbudljivo, da pokušam iščitati ono oku nevidljivo, tamo negdje iza svega napisanog i da tamo ponovno pronađem sebe.
Adaptiranje na odnose i atmosferu
Većina gledatelja očekuje da ćete raditi lutkarsku predstavu, no neke su predstave dramske, iako je prepoznatljiv redateljski rukopis: o čemu ovisi vaš pristup?
Pristup ovisi o temi, o području istraživanja, kopanja, propitkivanja. Ne odgovara svaka forma svakom sadržaju. Formu biram prema osjećaju za materijal koji istražujem. Ne može nježnost biti napravljena od čelika. Prirodno se iskristaliziralo da se bavim kazalištem, a ne lutkarstvom, ili glumom, ili fizičkim teatrom, ili vizualnim, ili… ili… ili… Za mene je kazalište mjesto susreta svih formi.
S umjetničkom organizacijom GLLUGL iz Varaždina ostvarili ste neke dojmljive predstave, ali isto tako surađujete i s kazališnim institucijama u Hrvatskoj – predstava Šapat duše nastala je u nacionalnoj kući, u HNK-u u Varaždinu – ali i izvan Hrvatske, prilično često u Mostaru, pa me zanimaju usporedbe uvjeta rada, financijskih mogućnosti i fleksibilnost glumaca i uprave, uspoređujući nezavisnu scenu i institucije.
Na nezavisnoj sceni nema novca. Točka. Nema uvjeta. Točka. Od čistačice do direktora, to je nezavisno kazalište. Sami pišemo projekte, sami ih smišljamo, sami bušimo šipke u zidu, tovarimo kombi tim istim željeznim šipkama, vodimo svjetlo, ton, čistimo WC, prodajemo karte i još mnogo toga, i sve to za male novce, gotovo nikakve. Stoga su glumci u nezavisnim kazalištima primorani raditi mnogo više projekata da bi preživjeli, pa se ponekad radi i noću, jer se ne možemo uskladiti. Sve se to čini teško, ali u nezavisnim kazalištima postoji jedan sastojak koji u institucijama ponekad izostaje, a to su entuzijazam i povjerenje. U nezavisnim kazalištima uvijek je prisutan osjećaj zajedništva i potpore, fleksibilnosti i velike kreativnosti. Bez toga ni jedno nezavisno kazalište ne bi preživjelo. U institucijama je pomalo drugačije. Pojedini sastojci ponekad nedostaju. Svako kazalište diše drugačije i ima svoju problematiku unutar kuće. A ta kuća nije moja. Moram joj se prilagoditi. Uvijek mi treba nekoliko dana da se adaptiram kad uđem u instituciju da shvatim međuljudske odnose i atmosferu. Ali ne mogu reći da to ne volim. Volim, volim nova iskustva, nove obitelji. Volim nepoznato. To me odgaja na drugi način. Na nezavisnoj sceni imam sigurnost. Ovdje ju moram steći. I naravno, institucije imaju novaca, kako koja, ali u odnosu na nezavisnu scenu, to su ruski oligarsi. Olakšavajuća okolnost u instituciji je, naravno, organizacija. Netko drugi organizira, netko drugi čisti WC, netko drugi trga karte, netko drugi radi raspored, netko drugi kupuje željezne šipke i tovari ih u kombi i tako dalje.
Neke su predstave bile likovno nadnaravno lijepe (Zamrznute pjesme, Gradsko kazalište lutaka Rijeka, 2018), na nekima smo svi jecali (Dindim, o nježnosti, Gllugl, 2017), nekima smo bili osupnuti (Duga, ispitna predstava UAOS, 2016), a nekima smo bili zatečeni silinom emocija (Ne idi daleko, Dječje kazalište Subotica 2023, Šapat duše, HNK u Varaždinu, 2024) – slutite li kako će predstava djelovati na publiku? Poklapaju li se emocije odnosno reakcije publike s onim kako se osjećaju izvođači?
Ne razmišljam toliko o publici kad radim, iako bih možda trebala. Emotivni aspekt glumca, ako je istinit i otvoren, u većini slučajeva prebacuje rampu. No to nije uvijek pravilo. Nemoguće je znati kako će publika reagirati na predstavu. Jedino je moguće znati kako se glumci osjećaju, što nose i što daju, ili što skrivaju. U publici ima mnogo različitih energija i karaktera. I svatko od njih ima izbor da na svoj način uzme ono što mu glumci ponude. Često se to poklapa s onim što glumci nose, a isto tako se često i ne poklapa. Na to ne možemo utjecati. To ovisi o tome tko je s čim ušao u gledalište, što mu se tog dana dogodilo, što je donio sa sobom i što želi. Ne žele svi da ih se raščetvori na tisuće komadića. I to je u redu. Uvijek imam strah, ili bolje rečeno strahopoštovanje prema djeci. Uvijek se bojim hoće li im biti previše, odveć emotivno, preteško itd., ali dosad sam od djece uvijek dobivala divne povratne informacije. Djeca vole da ih se tiče, da osjećaju i proživljavaju s glumcima.
Djeci o mračnim temama
Djeca u pravilu nemaju mogućnost birati predstave, nego to za njih čine roditelji, učiteljice i odgajateljice u vrtićima i sjećam se kada su splitske odgajateljice odbile dovesti djecu na predstavu Ukradeno sunce (Gradsko kazalište lutaka Split, 2016) jer je previše “mračna”. No izgleda da se nešto otada promijenilo (možda ne u Splitu?!), jer se sve više kazališta odlučuje na predstave o “mračnim” temama kako bi djecu pripremila na neugodne ili žalosne situacije (smrt, bolest, odlazak), pa me zanima kako ste tada doživjeli takvu, radikalnu reakciju? Jer, koliko znam, niste odustali od “mračnih” tema.
Nisam odustala jer nisam bila spremna odustati. Nisam htjela. Imala sam dovoljno mozga da shvatim kako nije svaka sredina otvorena za takav način komunikacije. Ili dio te sredine. Vjerujem u to da djecu treba pripremiti za život, govoriti s njima o teškim, životnim temama, koje su često i neugodne. Ali isto tako vjerujem i u to da ih treba poslati doma s nekim rješenjem ili barem nadom.
I napokon komentar na predstavu Šapat duše – je li publika reagirala kako ste željeli? I što ste htjeli uprizorenjem Hesseova Stepskog vuka (HNK Mostar i Lutkarsko kazalište Mostar, 2024).
Rekla bih da je reakcija bila pozitivna. A što sam htjela uprizorenjem Hessea, to je teško pitanje. To je Hesse. U njemu ima tisuće slojeva. Intrigantan je taj roman, htjela sam ga prokopati detaljno. Pa sam si zadala glavobolju. Ahahahah. Šalim se. Bio je to izazov. Nekako sam iskonski rezonirala s temom identiteta, u širem smislu. Nametnutim, nepotrebnim, urođenim, usađenim, potrebnim, mojim, tuđim, našim… onim koji nam treba, koji treba odbaciti da bismo bili slobodni, da bismo disali, voljeli, s kojim se treba suočiti i tako dalje. To sam htjela. Jer mi je Hesse to ponudio.