Pravo na ljubav
Kim Cuculić
Danas sve traženiji redatelj Ivan Plazibat (Split, 1979.) dosad je u Hrvatskom narodnom kazalištu Ivana pl. Zajca u Rijeci režirao predstavu Slučaj vlastite pogibelji prema istoimenom romanu Kristiana Novaka, nastalu u koprodukciji s Hrvatskim narodnim kazalištem u Varaždinu. Sada se Plazibat vratio u riječki HNK, u Hrvatsku dramu, autorskim projektom naslovljenim Kad se zaljubljujemo. Zanimljivost je tog projekta što nije nastao na temelju nekog zadanog tekstnog predloška, već je dramski tekst nastajao na samim probama. Uz Plazibata i dramaturginju Petru Pleše sukreirali su ga sami glumci i glumice: Olivera Baljak, Deni Sanković, Ana Marija Brđanović, Aleksandra Stojaković Olenjuk, Jelena Lopatić i Romina Tonković. Iz takvog kazališnog procesa i glumačkih improvizacija nastao je materijal koji u dramaturškom smislu djeluje kao kompaktna i zaokružena cjelina.
Metateatarska nota
Predstava se izvodi u orkestralnoj dvorani riječkog kazališta, koja inače služi za probe. Taj manji prostor odabran je upravo zbog svoje komornosti, intimnijeg ozračja, stvaranja neposrednijeg kontakta između izvođača i publike. Komorna predstava Kad se zaljubljujemo vodi nas u stan jedne obitelji u doba večere. Scenografkinja Paola Lugarić Benzia naznačila je prostor zbivanja velikim stolom u blagovaonici, dvama naslonjačima i koncertnim klavirom u bočnim dijelovima, perzijskim sagom, lusterom te s nekoliko stajaćih lampi. Scenografski je to okvir za to skoro pa hiperrealistično uprizorenje, gotovo dokumentarističko. Realistični su i kostimi Manuele Paladin Šabanović, kojima su likovi socijalno diferencirani, a među njima izdvaja se središnji lik majke koja je odjevena u svečanu haljinu.
Usprkos izraženom realizmu, kojemu pridonosi i spominjanje stvarnih riječkih lokaliteta, riječ je o fikcionalnoj dramskoj situaciji s jednako takvim likovima u čije interpretacije glumci unose i ponešto autoreferencijalnosti. Autorski projekt Kad se zaljubljujemo ima i snažnu metateatarsku notu vezanu za kazalište i osobito dramu Ujak Vanja Antona Pavloviča Čehova, koja je na nekoliko razina prisutna u Plazibatovoj predstavi. Glavna junakinja Lara, majka koju je utjelovila Olivera Baljak, glumica je, nacionalna prvakinja, koja je u svojem narodnom kazalištu tijekom karijere ostvarila gotovo sve uloge upravo u Ujaku Vanji.
Sa svojom djecom – sinom i dvjema kćerima, ona se susreće nakon što je prethodne večeri u kazalištu odigrala još jednu predstavu. Kao što u Ujaku Vanji jednog dana profesor Serebrjakov objavi da namjerava prodati imanje, a uznemireni ujak Vanja puca prema njemu, jednako tako će majčina iznenadna konstatacija kojom obznani svojoj već odrasloj djeci da se zaljubila izazvati tektonske poremećaje u odnosu majke i djece. Još jedna poveznica s Ujakom Vanjom mogla bi biti i to što je Serebrjakov umirovljeni sveučilišni profesor, a njegova žena Jelena Andrejevna ima 27 godina. Tako se i Lara, koja već nekoliko godina najavljuje konačno umirovljenje, zaljubljuje u muškarca dosta mlađeg od sebe.
Ujak Vanja i kazalište
A tko je u Plazibatovoj predstavi ujak Vanja? U ovom kazališnom paralelizmu to je Larina kći Zrinka, koja kao i Vanja ima 47 godina, usidjelica je koja živi s majkom i koja je na neki način podredila svoj život majci i njezinoj kazališnoj karijeri. U trenutku kad Lara objavljuje da se zaljubila i da odlazi živjeti u Egipat, iz Zrinke će, koju je iznimno dojmljivo utjelovila Jelena Lopatić, izbiti sve godinama gomilane i potiskivane frustracije zbog osjećaja vlastita promašenog života, što će kulminirati njezinim fingiranim pucnjem iz pištolja, baš kao što je to učinio i ujak Vanja.
U interpretaciju Larina lika Olivera Baljak, u fino iznijansiranoj glumi u rasponu od komičnoga do tragičnoga, unijela je i neke autoreferencijalne momente. Glumica Lara, sumirajući svoj život, dolazi do zaključka da je čitav život zapravo podredila kazalištu i da je došlo vrijeme da ljubav prema teatru zamijeni za onu prema čovjeku u kojega se u svojoj poznijoj dobi jednostavno zaljubila. Njezinu djecu iznenadit će već i sama ta mogućnost, a lavinu negativnih reakcija pokrenut će to što je novu ljubav upoznala putem interneta, da je riječ o strancu, profesoru koji živi u Kairu i pripada drugom podneblju. Osim što postavlja pitanje kad se zaljubljujemo, odnosno postoji li za ljubav vrijeme i dobna granica, ova predstava postaje i svojevrsni lakmus-papir za testiranje raznih društvenih predrasuda – od toga imaju li ljudi iznad 60 godina pravo na ljubav do odnosa prema onima koji su u našim očima drukčiji.
U uvodnom dijelu predstave likove upoznajemo u njihovim svakodnevnim razgovorima, u kojima do izražaja dolazi i tema sukoba među generacijama. Dok majka, Lara, pripada generaciji koja je još kuhala, njezin sin Toni hrani se u studentskoj menzi, a kći Lea u restoranu. Jedino Zrinka, kako bi udovoljila majci, pokušava kuhati, barem donekle prema njezinim receptima. No njihovo obiteljsko okupljanje, bez oca od kojega se majka davno razvela, postupno će – nakon majčina priznanja o zaljubljivanju i skorom odlasku – eskalirati u otvorenu pobunu djece zbog odluke njihove majke. Slično kao i kod Čehova, dojam se postiže suptilnom analizom promjena u osjećajima, dijalozima i događajima iz svakidašnjega života koji dobivaju sudbinsko značenje za život aktera. U tom smislu čehovljanski djeluju i lirski monolozi i zvučne kulise koje stvaraju ugođaje, kao i stanke, odnosno prostori tišine koji govore mnogo jače od bučne obiteljske svađe.
Emocionalni ton pojedinih prizora kreira i oblikovanje svjetla Predraga Potočnjaka. Ugođaje različitih intenziteta stvara i glazba Sandija Bratonje, a zvučnu kulisu čini i sviranje na klaviru za koji sjeda nekoliko likova, očitujući glazbom njihova emotivna stanja – od sjete i čežnje do očaja. Zato, kao ni Čehovljevi komadi, Kad se zaljubljujemo nije ni komedija ni tragedija, a ima elemente i jednoga i drugoga.
Obiteljske konstelacije
Prepoznatljiva je to životna priča o roditeljima i djeci, koja putem neke vrste psihološkog realizma analizira i prati dinamiku tih odnosa. Dok je Zrinka možda i najtragičniji lik predstave, njezina sestra Lea koju tumači Aleksandra Stojaković Olenjuk naizgled vodi svoj život, ali je svjesna i pritiska majke koja od nje priželjkuje unuče. Na majčinu objavu o zaljubljivanju Lea neće dobro reagirati, ponajviše zabrinuta za majčinu imovinu i zapravo sebično uplašena za sebe. Burno će reagirati i sin Toni, kojega igra Deni Sanković. Isprva mirno okupljanje oko obiteljskog stola na kraju će se pretvoriti u uznemirenu, bučnu jurnjavu povrijeđene djece od jednih do drugih vrata orkestralne dvorane i snažno lupanje vratima.
U takve obiteljske konstelacije ubačena su i dva lika izvan obitelji: Leina prijateljica, odvjetnica Karolina koju tumači Ana Marija Brđanović, te Tonijeva djevojka Andrea u interpretaciji Romine Tonković – ona je također glumica, ali u lutkarskom kazalištu. Ana Marija Brđanović uvjerljiva je u ulozi empatične odvjetnice koja će Lari, bez znanja njezine djece, pomoći oko njezina odlaska u Egipat. Andrejin lik pak otvara u predstavi otvoreno pitanje kazališta, posebno njegova statusa u Hrvatskoj, pa iskusnija Lara u jednom trenutku savjetuje mladoj kolegici lutkarici da se prijavi za radno mjesto u nacionalnoj kazališnoj kući, jer je to kod nas očekivani put razvoja glumačke karijere.
U posljednjem prizoru Zrinka ostaje sama za stolom i izgovara monolog ili imaginarno pismo upućeno majci, koja je već u Egiptu, a u međuvremenu su se promijenili i životi njezine djece. Fikcija ili stvarnost, ostaje na samim gledateljima da dokuče. A takvim završetkom uprizorenje je zaokruženo i dosljedno na tragu isprepletanja fiktivnog i realnog.
Predstava Kad se zaljubljujemo pokazala je da su trenutačno komornija uprizorenja bolji dio repertoara Hrvatske drame HNK-a Ivana pl. Zajca, u kojima do većeg izražaja dolazi glumačko umijeće glumaca i glumica riječkog dramskog ansambla. U ovom slučaju oni su i punopravni kreatori samoga teksta te predstave u cjelini, dok je glumačka podjela dobitna kombinacija u kojoj su se sretno spojili glumačko iskustvo Olivere Baljak i njezini mlađi kolege. S obzirom na njegovu dosadašnju kazališnu poetiku, predstava je i svojevrsni redateljski iskorak za Ivana Plazibata.
Hrvatsko narodno kazalište Ivana pl. Zajca Rijeka, premijera 23. studenoga 2024. Redatelj Ivan Plazibat, dramaturginja Petra Pleše, autorice i autori teksta Ivan Plazibat, Petra Pleše, Olivera Baljak, Deni Sanković, Ana Marija Brđanović, Aleksandra Stojaković Olenjuk, Jelena Lopatić i Romina Tonković, scenografkinja Paola Lugarić Benzia, kostimografkinja Manuela Paladin Šabanović, skladatelj Sandi Bratonja, dizajner svjetla Predrag Potočnjak. Lara: Olivera Baljak, Zrinka: Jelena Lopatić, Lea: Aleksandra Stojaković Olenjuk, Toni: Deni Sanković, Andrea: Romina Tonković, Karolina: Ana Marija Brđanović. Fotograf: Dražen Šokčević. Fotograf: Dražen Šokčević
