Preko distopije do shvaćanja
Lun Žic Paskuči
Često razmišljam o konceptu distopije. Stanja svijeta i društva u kojem čovječanstvo živi u iznimnim, iz nekog razloga izvrnutim uvjetima. Također se pitam, i mislim da u tome nisam jedini, idemo li k distopiji ili je već neprimjetno stigla? Odgovor na to sam dobio u predstavi Godzilla Tribute Band mariborskog Momenta.
Dana okolnost koja pokreće radnju i time postavlja ovo pitanje dolazak je Godzille na svijet. Što bi čovječanstvo napravilo kada bi to čudovište pop-kulture zapravo postojalo? Predstava je oblikovana od nekoliko cjelina između kojih je utkan punk-koncert. Sve vrijeme pratimo priču o Godzilli, koja je napala svijet, i čovječanstvu koje se nosi s njom. Godzilla je oblikovana zvukom, za što je zaslužan Zoran Petrovič, koji predstavi ujedno daje živu glazbenu kulisu. Maja Poljanec Nemec i Miha Bezeljak u epizodama prolaze stadije dolaska Godzille i ljudsku pobjedu nad njom. Na početku gledamo napad Godzille u kojemu s pomoću Lego-likova prikazuju uništavanje svijeta. Sljedeća epizoda temelji se na dvoje ljudi zatočenih u skloništu koji nemaju ništa osim kukuruznih pahuljica. Ona počinje in medias res, što je iznimno važno kao dramaturški postupak jer time dodatno podcrtava misao “ovo bi mogao biti ti”. Putem svjećica u kugli pahuljica i rođendanskoj torti pratimo tijek godina. Jednom u godini izvođači otvore prozor prema publici da provjere Godzillu. Tada, zajedno s promjenom svjetla, Zoran Petrovič mikrofonom daje zvuk Godzilli, koja i dalje napada. U toj epizodi posebno, ali i u predstavi u cjelini, potvrđuje se odličan izbor zvuka kao scenskog predstavnika Godzille, jer se ljudi više boje onoga što ne vide, a ova predstava nam dopušta da to sami izmaštamo.
Rezultat je dobre režije, koju potpisuje autorski i izvođački trio, da nas se sve epizode jako tiču jer promatramo svijet izjednačen s čovječanstvom, a time i s glumcima. U posljednjoj epizodi izvođači nam putem vijesti na TV programu govore da smo pobijedili Godzillu. U tom trenutku ruše scenu i počnu se svađati kako je Godzilla umrla. To počne kao duhovito nadmetanje, ali ono u sebi nosi kritiku društva danas. Pokazivanjem što je sve moglo ubiti to čudovište, s dosta humora dobivamo svojevrsnu realizaciju. Jedan od načina na koji smo ubili Godzillu, onaj je s polaznom točkom “ovo je kod čovjeka toliko grozno da bi čak i Godzillu ubilo”. Gotovo cijeli tijek predstave gledatelja stavlja u poziciju borbe s problemom i onda mu, dok gleda predstavu u tome kadru, pokaže problem u društvu. To im genijalno uspijeva zato što smo Godzillu sami zamislili i time nam je ona vrjednija od običnog problema u kazališnoj predstavi. To je odličan primjer političke predstave. I sam punk u sebi nosi političku poruku, pa je logično da je on jedan od glavnih dijelova koji ju čine.
Zahvalan sam ovoj predstavi što mi je dala odgovor na pitanje distopijskog društva. Mi u njemu već živimo, ali toga nismo svjesni. Volim promatrati napredak kazališta i mislim da ova predstava njemu pridodaje. Ispunila je svoju svrhu i mislim da ovom trojcu, kao izvođačima i autorskom timu, ne mogu ništa zamjeriti. Inače nisam obožavatelj prekomjerno pozitivnih kritika, ali kada ti predstava pruži svojevrsnu katarzu, možeš reći da si te večeri osjetio umjetnost.
Izvedba 25. travnja 2025. u Kazalištu Virovitica. Tekst je rezultat radionice kazališne kritike organizirane 24. i 25. travnja 2025. na 15. Lutkokazu, suradnjom Hrvatskog društva kazališnih kritičara i teatrologa i Akademije za umjetnost i kulturu u Osijeku. Usmjeravajući polaznike u analizi predstava i procesu pisanja, Igor Tretinjak mentorski je pratio njihov rad te ih poticao na razvijanje vlastitog kritičkog izraza i oblikovanje prvih kazališnih osvrta.
