Prepunjeni prostor
Dubravka Crnojević-Carić
Opsjena sjenama – kolonijalizam percepcije
Veselilo me je opet vidjeti splitsko kazalište u punom pogonu. Premijerna večer, na ulazu u teatar nakrcalo se teatarskih znalaca. Lagano uzbuđenje u zraku, gledalište je puno. Vidjeh brojne poznate likovnjake, novinare, ljubitelje kazališta.
* * *
Na pozornici scenografija koja nikako nije od onih “minimalističkih”: pozornica je krcata, na dvije ravni, puna, prepuna detalja.
Dok se brod predstave nije uputio na plovidbu, sve je vodilo tomu da bi ovo moglo biti uzbudljiva večer, pa čak i ako je ili – možda baš zato – jer je “žanrovski određena”. Čeka nas, kako kažu, “psihološki horor”.
Pitam se: zašto se danas, 2024. godine igra psihološki horor? Kako to da se odabire staviti na repertoar predstava temeljena na novelama Edgara Alana Poea?
Naime, mišljenja sam kako (nam) se žanrovi sami nameću, dolijeću u naš kreativni vidokrug, zahvaljujući profilu i karakteristikama vremena u kojem živimo.
Mjuzikli se uglavnom igraju u vremenima krize koja kuca na vratima, primijetila sam. Kada se pak igraju horori? Gledajući predstavu, pokušat ću sama sebi odgovoriti na postavljeno pitanje.
* * *
Edgar Alan Poe važan je autor u vrijeme romantizma, u vremenima u kojem se fokalizacija, očište, pozicija onoga koji pripovijeda stavlja u fokus. Prisjetimo se Goethea i Werthera (Werther je onaj čudak koji piše dnevnik, a važna je okvirna kompozicija koja osigurava autoru prostor za tvrdnju kako je riječ o istinitom događaju), ili se pak prisjetimo Pečorina i Junaka našeg doba, u kojem su barem tri pozicije iz kojih gledamo “stvarnost” vidljive.
Svjedočenje ovisi o poziciji i gledištu pripovjedača. Onaj koji pripovijeda ili radi zabilješke ispisuje ih za nekoga poslije. Zabilježena je povijest također tek nečiji odabir.
Zašto dakle danas, u proljeće 2024. godine – Edgar Alan Poe?
* * *
Ako bi me netko pitao što mi je važno kod Poea, prvo što bih rekla bilo bi: pojava nepouzdanog pripovjedača.
Velika snaga Poeova teksta i ono čime nas razoružava te stvara osjećaj trilera, pa i horora, jesu pitanja koja otvara u recipijenta: mislim li ja dobro, vidim li ja dobro? Možda pogrešnoj osobi vjerujem? Možda krivu osobu slušam? Ne znam tko je, ne znam kakvi su njegovi stavovi, ne znam je li pijan ili nije, ne znam govori li činjenice ili fikcionalizira – komu to onda vjerujem? Što će biti ako griješim? Možda, navijam sve vrijeme, a da to i ne znam, za zločinca? Jesam li u tom slučaju i ja takav, poput njega? Postoji li ta crta, sjenka sličnog, i u meni?
Tomu nas je, naravno, podučio Crni mačak.
Što se sada događa, kako se osjećamo, suigrajući u Slučaju Madmoiselle Dupin?
* * *
Pitanje fenomena iluzije i odnosa onoga koji gleda i gledanoga jedno je od ključnih pitanja koja pred gledatelje neprestano, na ovaj ili onaj način, postavljaju autori i sudionici predstave ove predstave.
S jedne smo strane svjesni toga da se mi, oni koji gledamo, bivajući u zgradi teatra, nalazimo u jednoj od kineskih kutija. Ni u prvoj, ni u posljednjoj. Sjedimo u gledalištu, svjesni ili ne toga kako smo tek jedna od babuški u nizu. Nalazimo se u prostoru-gledalištu, tu nas čeka, pred nama je prostor-pozornice, a na njoj prostor-sobe. Soba je prepuna namještaja, baš kao što je prepun informacija i naš unutarnji prostor. Nismo dakle suočeni s praznim prostorom, već s prostorom zagušenim namješta(n)jem u kojem se može skriti svašta.
Čini se kako je autorski tim, a osobito redateljica (Natalija Manojlović Varga) i scenografkinja (Vasilija Fišer), svjestan toga, te da ciljano postavlja pred gledatelje brojne mikrosvjetove. Mikrosvijet jednog dijela pozornice odražava strukturu makrosvijeta, pa tako i onoga u kojem je smješteno značenje ove predstave.
Tu su nanizana i brojna vrata, brojni su mogući ulazi i izlazi. Vrata postoje i tamo gdje nam se čini kako ih ni nema (u prostorima biblioteke, u prostorima knjiga, primjerice).
Kako se u prostoru pojavljuju zrcalne strukture s pomoću kojih se autori poigravaju perspektivom, tako se pojavljuju i dvojnici/dvojnice lica koja pred nama žive (tako je jedna dvojnica energična Anastazija Jankovska, a druga ona diskretna Pere Eranovića). Madmosielle Dupin, istraživačicu, odgonetačicu, igra Ana Marija Veselčić: čini se kako je prostor njezine uloge mogao biti kompleksnije građen, baš kakva je mogla biti i arhitektura uloga ostalih suigrača. Svi se igrači tu i tamo stidljivo okupljaju u koreografiranim sekvencama, što povremeno budi nadu kako će neka od tih zajedničkih postava tijela, pokrenuti ostrašćeni ples, vrtlog energije, te bljesnuti nekim novim slojevima značenja, pa tako i gledatelje povući za sobom.
No dominantnu ulogu od početka pa do konca ipak nosi – scenografija. Scenografija obiluje brojnim elementima, a svakom od njih mogli bismo pridodati određeno značenje ili simboliku – jedan od dominantnih detalja je i globus. Sve se okreće i kreće, spaja se svijet starog i novog te mi više ne znamo koja je pozicija ona početna, tko koga zaposjeda i zašto, u kojem smjeru i “napredujemo” li uopće?
Ostaju u sjećanju momenti u predstavi kada se mađioničarskim vještinama prebacuje pozornost, pogled gledatelja s jedne na drugu točku. Tako nas primjerice iznenadi pojava pojedinih likova na gornjoj platformi, na drugom katu: pa nam se pri/čini kako nam opsjena nosi razrješenje, racionalno objašnjenje zagonetke. No unutar opsjene stoji tek – sjena. Poe dakle, pa tako i autorska ekipa splitskog HNK-a, govori – posredno – o sjenama u svijetu života. Precijenili smo zagonetke, precjenjujemo i pitanja svake vrsti, a pogotovo smo slabi (koliko god to skrivali i od sebe samih) na mistiku i metafiziku. Riječ je tek o igri. Nema misterija, a nema ni čuda. Čarolije, vještine – toga bi se već dalo naći.
Igraju se sjene, a mi se, gledajući, pitamo kakvog je karaktera naša recepcija svijeta, kamo je i kako usmjerena naša percepcija stvarnosti? Možemo li se suočiti sa Sjenom u sebi, u društvu, u Drugima?
* * *
No vratimo se na pitanje koje je preda me stalo na samom ulasku u teatar: što to danas čini, koja to vrata otvara ili zatvara Slučaj Madmoiselle Dupin? Zašto danas gledamo psihološki horor i gdje je tu Edgar Alan Poe?
Možda jedan od mogućih odgovora glasi ovako: živimo u vremenima u kojima je aktualno pitanje post-istine. Istine dakle nema, jedne jedine: mnogo toga – ako ne i sve – ovisi o poziciji iz koje gledamo na jednu te istu stvar, jedan te isti događaj, jedan te isti fenomen. Većina toga ovisi o cipelama u kojima smo se našli, o našoj društvenoj poziciji, staležu, klasi, imutku, obrazovanju, o kulturi u kojoj smo rasli i usvajali predrasude, kao i vještine i znanja.
Upravo ta promjenjivost stvara snažan osjećaj da ne vladamo validnošću, a pogotovo ne etičkim silnicama vlastite perspektive. I upravo to i čini svojevrsni psihološki horor.
Dakle, bez obzira na to što se u prezentaciji, tj. najavi premijerne izvedbe Slučaj Madmoiselle Dupin u režiji Natalije Manojlović Varga, a po dramatizaciji Ivane Vuković, kao i prilikom obrazloženja profila sezone intendanta Vicka Bilandžića ili direktora drame Ivana Plazibata, ne govori direktno o tim ili sličnim razlozima uprizorenja i adaptacije baš Poeovih pripovijedaka, držim kako je odabir naslova vrlo dobar. Pitanja koja dominiraju našim vremenom i jesu upravo ta prethodno navedena: priklanjamo se raznim gledištima koja nam se nude na društvenim mrežama, zagovaramo punom žestinom neke od tih pozicija, a da ni sami nismo svjesni toga jesmo li možda, u trenucima akcija vođenih snažnim afektima – tek žrtve iluzije, odnosno posljedice igre koju netko drugi, nama iza leđa, igra?
Hrvatsko narodno kazalište Split, premijera 3. veljače 2024. Dramatizacija: Ivana Vuković i Natalija Manojlović Varga Redateljica Natalija Manojlović Varga, scenografkinja i kostimografkinja Vasilija Fišer, skladatelj Goran Tudor, oblikovatelj svjetla Srđan Barbarić, oblikovatelj tona Tomislav Luetić, inspicijentica Sonja Dvornik Mlle Dupin: Ana Marija Veselčić, Edgar: Donat Zeko, Monsierur G., prefekt pariške policije: Marjan Nejašmić Banić, Madame L'Espanaye, žrtva i drugo: Tajana Jovanović, Dvojnica Dupinove i drugo: Anastasija Jankovska, Mornar i drugo: Luka Čerjan, Dvojnik (brat) Dupinove i drugo: Pere Eranović, Orangutan i drugo: Nikša Arčanin *drugo: policijski službenici, očevici, žrtve Foto: Milan Šabić
