Problemi režije i adaptacije

Objavljeno: 25.10.2025.

Kim Cuculić

 

Talijanska drama Hrvatskog narodnog kazališta Ivana pl. Zajca u Rijeci premijerno je izvela predstavu Castelli di rabbia / Kule od bijesa prema istoimenom romanu suvremenog talijanskog književnika Alessandra Baricca. Time Talijanska drama – koja će sljedeće godine proslaviti 80. godišnjicu kao jedino kazalište izvan Italije koje djeluje na talijanskom jeziku – nastavlja njegovati jednu od svojih važnih misija: očuvanje talijanskog jezika i kulture. Kako bi predstave mogla pratiti i publika koja ne zna talijanski jezik, izvedbe prate i titlovi na hrvatskom jeziku.

Novu kazališnu sezonu tako je otvorila adaptacijom prvog Bariccova romana, koji je adaptirao i režirao talijanski redatelj Valter Malosti, a predstava je nastala u koprodukciji s kazalištem Emilia Romagna Teatro Fondazione – ERT. Romanesknim prvijencem Kule od bijesa iz 1991. godine Alessandro Baricco (Torino, 1958.) predstavio se kao postmodernist koji problematizira pripovijedanje, stvarajući žanrovski heterogene tekstove o imaginarnim svjetovima koji se samoironično pozivaju na posvećene književne uzore, poglavito Itala Calvina.

Kao strastveni ljubitelj klasične glazbe, Baricco započinje karijeru kao književnik objavljujući eseje iz područja glazbene kritike, dok se u 1990-ima posvećuje pisanju romana koji mu donose svjetsku slavu: uz Kule od bijesa to su Ocean more (1993.), Svila (1996.), City (1999.) i Bez krvi (2002.). Godine 1994. objavljuje monolog Novecento prema kojemu je snimljen film Legenda o pijanistu Giuseppea Tornatorea. S Ilijadom (2004.) i Ovom pričom (2005.) vraća se svom najuspješnijem žanru – romanu.

 

Dominacija monologa

Iščitavajući, u povodu predstave, iznova Kule od bijesa, zapitala sam se koliko je ovo djelo uopće prikladno za kazališno uprizorenje. Postmodernistički, vremenski nelinearno i fragmentarno pisan roman, podijeljen u sedam poglavlja, pisan je poetskim stilom, s mnogo opisa i naracije te veoma malo dijaloga. Mjesto zbivanja je u nekom kutku Europe devetnaestoga stoljeća, u jednom imaginarnom, ali mogućem gradiću imena Quinnipak, čiji stanovnici, opsjednuti raznim izumima, sanjaju tehnološki napredak. Priče su to o snu o željeznici i prvim vlakovima; o vlasniku staklarnice Railu i njegovim poduzetničkim i umjetničkim poduhvatima; o djetetu koje nosi na sebi vlastitu sudbinu, o magiji Crystal Palacea – ogromne građevine od stakla; o neobičnom životu Hectora Horeaua, genijalnog i neshvaćenog arhitekta, a tu su i drugi likovi, njihovi snovi, ljubavi, strasti i različite opsesije. Priča je to i o bijegu, sažetom u rečenici: “Ne znam zašto bježim, ali shvatit ću to, malo po malo, svaki dan ću to shvatiti.”

Zadnje poglavlje romana odvija se na transatlantiku Atlas u veljači 1922. godine, a Bariccov roman završava rečenicom: “A sada Amerika.” Upravo riječ Amerika spominje se na početku Novecenta, čija se priča odvija na transatlantiku Virginian, koji povezuje Novi i Stari svijet.

Imajući na umu da je riječ o postmodernističkom djelu, ipak kao problem režije i adaptacije Valtera Malostija primjećujemo to što u predstavi Kule od bijesa prevladavaju opsežni monolozi, ima dosta naracije koju bi u kazalištu trebalo izbjegavati, likovi prepričavaju događaje u prvom i trećem licu, a manjkaju živi dijalozi, komunikacija i odnosi među likovima, kao i njihova karakterizacija i psihologizacija. Predstava počinje poduljim monologom koji, odjevena u tamnocrvenu haljinu, izgovara glumica Beatrice Vecchione utjelovljujući Ženu koja piše i gospođu Jun Rail. Već početak uprizorenja otvara još jednu važnu temu prisutnu u Bariccovu romanu – ljubav prema knjigama, književnosti, pisanju i čitanju, odnosno moć imaginacije koja može biti snažnija od života.

 

Chiaroscuro

U režijskom postupku Valtera Malostija ostali likovi izranjaju na scenu iz tame, izgovaraju monologe i pokoji dijalog, iščezavajući iznova u mraku, što stvara snovito, nadrealno ozračje. U vizualnom smislu predstava se temelji na chiaroscuro kontrastima, što priziva Leonardov sfumato ili difuzne tonalitete polusvjetla i polusjene. Oblikovatelj svjetla Umberto Camponeschi koristi se prigušenom rasvjetom, dok snopovi svjetla padaju tako da osvjetljavaju, izoštravaju i naglašavaju lica i tijela glumaca i glumica. Scenografkinja Ljerka Hribar pritom je uglavnom prazan scenski prostor naznačila starinskim posteljama, stolom u radnoj sobi ili blagovaonici, pokojim naslonjačem, velikom željeznom kadom, a posljednji prizor odvija se u brodskoj kabini. Kostimi Manuele Paladin Šabanović povijesni su, stilizacija onih iz 19. stoljeća, kojima je društveno diferencirala likove – boje haljina Jun Rail / Žene koja piše variraju od tamnocrvene do jarko žute, lažna udovica Abegg odjevena je u crni kostim, a sluškinje u njihove crno-bijele odore.

Tekst Alessandra Baricca u Kulama od bijesa često opisuju kao svojevrsnu glazbenu partituru, a s obzirom na to da je i sam Baricco vezan uz glazbu, ona zauzima važno mjesto i u njegovu romanu: od vizije magične cijevi sposobne pojačati glas kroz vrijeme, do osobne i jedinstvene note do koje nije uspio doći lik glazbenika Pekischa, do gradskog zbora i orkestra. S obzirom na to, očekivali smo izraženiji doprinos autora glazbe Bruna De Franceschija, koji je uglavnom kreirao zvučnu kulisu sastavljenu od zvukova željeznice, grmljavine i kiše, uz poneko zborsko pjevanje i ariju “udovice” Abegg praćenu električnom gitarom.

 

Glumci

U kontekstu režijski ovako postavljene predstave teško je govoriti o glumačkim kreacijama, jer osim što su morali izgovoriti velike količine teksta, i to su učinili korektno, naglašavajući ljepotu i melodičnost Bariccove rečenice i talijanskog jezika, glumcima i glumcima uglavnom nije pružena prilika da kreiraju punokrvne likove, već su prije nositelji određenih ideja autora. Ovakva adaptacija i režija Bariccovih Kula od bijesa otvaraju pitanje je li to djelo uistinu nescenično, ili bi možda u nekoj drukčijoj dramatizaciji i režijskom pristupu bilo uspjelije kazališno uprizorenje.

 

Hrvatsko narodno kazalište Ivana pl. Zajca u Rijeci, Talijanska drama u koprodukciji s Emilia Romagna Teatro Fondazione – ERT, premijera 17. listopada 2025.
Režija i adaptacija teksta Valter Malosti, scenografija Ljerka Hribar, kostimografkinja Manuela Paladin Šabanović, oblikovatelj svjetla Umberto Camponeschi, autor glazbe Bruno De Franceschi, dizajn zvuka Gup Alcaro.
Žena koja piše / Jun Rail: Beatrice Vecchione, Gospodin Rail: Dario Battaglia, Hector Horeau: Federico Palumeri, Pekisch: Mirko Soldano, Udovica Abegg: Leonora Surian Popov, Andersson: Andrea de Luca, Bonetti: Giuseppe Nicodemo, Bonelli: Andrea Tich, Brath: Jacopo Squizzato, zbor triju sluškinja: Noemi Grasso, Aurora Cimino i Serena Ferraiuolo, Pehnt: Emily Popov Surian. 
Foto: Petra Šporčić