Projekti-inkubatori potrebni našoj sceni
Petra Jelača
Projekt KUMMA (Kreativno umjetničko mentorstvo za mlade autore) inovativan je projekt Istarskog narodnog kazališta koji potiče kreativnost, razvoj novih specifičnih kazališnih jezika te nastoji stvoriti trajnije veze između iskusnih umjetnika i novih talenata. Program mladim autorima pruža priliku da uz vodstvo starijih, iskusnijih kolega razvijaju svoje umjetničke vještine i stvaraju autentična kazališna djela. Uloga mentora ovdje je višestruka – razvojna, savjetodavna i edukativna. Naime, prisutni su u svim fazama rada – od razvoja ideje i koncepta preko procesa proba do premijere i izvedbi predstava – a dolaze iz svih sfera neophodnih za buduću izvedbu, od vizualne, scenografske i kostimografske, do zvučne, redateljske, koreografske i teorijske. Prva edicija mentorskog programa predstavlja dramu Brodovi od papira mlade pulske autorice i studentice prve godine diplomskog studija dramaturgije na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu Emme Kliman. Postavio ga je na scenu Gabrijel Lazić, također Puljanin, a završio je studij multimedijske režije na Akademiji scenskih umjetnosti u Sarajevu. To je ujedno prva njegova profesionalna režija u kazalištu.
Mentori su Jasna Jasna Žmak, Leo Rafolt, Alen Sinkauz, Nenad Sinkauz, Mauricio Ferlin, Desanka Janković, Matija Ferlin.
Tako nas uvodi u prezentaciju projekta programska knjižica, bolje rečeno programske novine. Dizajn osmišljen sa stavom, jer prati temu propadanja industrijske ere, propadanja doba kada su se čitale klasične novine velikog formata, doba koje je znatno obilježilo Pulu putem poznatog brodogradilišta Uljanik, kao i odrastanje mlade autorice Emme Kliman.
Pisanje o obitelji
Rođena 2000. godine u Puli, dramom Brodovi od papira nastalom još za vrijeme studija, tematizira u prvome redu pisanje i to pisanje o vlastitoj obitelji. Time stavlja težište na svoju poziciju unutar obitelji te na dosta kompleksne i nikad do kraja verbalizirane silnice tih odnosa. Verbalizira ih upravo ona, kroz likove Majke, Oca, Kćeri, Brata. Ona je i buntovnica protiv ustaljenog poretka obiteljskih odnosa i katalizator raspleta uzroka problema. Kći radnika Uljanika, odlučila je upisati umjetničku akademiju, bavi se pisanjem, od toga živi kao neovisna prekarna radnica u Berlinu. Plaća si sama stan i režije, u rodnu Pulu dolazi veoma, veoma rijetko. U jednom od tih rijetkih posjeta zatječe je radnja drame Brodovi od papira. Osim vlastitog odnosa s ocem, njihovih razgovora, bolje rečeno svađa iz kojih izviru uzroci očeve vezanosti za Uljanik, kojega u trenutku drame više nema, a otac ga ne pušta da ode, Emma Kliman tematizira prekarijat kulturnih radnika i komparira ga s prekarijatom radništva u izumiranju (Uljanik je u stečaju, radnici rade jer im je, činjenicama unatoč, opstanak Uljanika važan, a ne dobivaju plaće). Ona i njezin otac, premda naoko jako različiti, donekle su i slični. Oboje zastupaju ekonomski teško održive djelatnosti u današnjem društvu. Naravno da je Berlin zapravo Zagreb, i da su teme radništva, radničkih prava, patrijarhata, rodnih jednakosti odnosno nejednakosti osim autobiografskog tematiziranja vlastite obitelji i problematiziranja autobiografskog konteksta kao modela za pisanje glavne okosnice ovog mladenačkog djela. Preokupacija sobom kao takvom i vlastitom pozicijom u svijetu. To mu i jest glavna odrednica, možda i mana iz kuta publike i kritike – vidno mladenačka karakteristika teksta o vlastitom autorskom postojanju i nastajanju, s propitivanjem obiteljske geneze. No kako je riječ o projektu KUMMA, odmah se sve i objašnjava – projekt pod mentorstvom koji je osim navedenoga jako plastično oslikao i današnju Pulu, kao i Pulu autoričina odrastanja, prije desetak godina.
Na planu priče o propadanju Uljanika, Emma Kliman u obiteljskim situacijama i razgovorima jako lijepo, dramaturški vješto, spisateljski nadareno, zatim sjetno i romantično donosi kako transgeneracijsku tako i povijesnu priču o radništvu Uljanika. Nadovezuje se i na suvremenu situaciju u kojoj piše o propasti nekadašnjeg života i nekadašnje Pule (jer Uljanik je za mnoge istoznačnica za Pulu u smislu ekonomije i načina života), a otac joj to zamjera, „jer živi tamo negdje, vani u Berlinu, i nema prava pisati o njima“. Tu je i lik autoričina brata koji će posljednji, nakon oca, napustiti Uljanik i prihvatiti ponudu da za mnogo veći novac ode raditi u Njemačku, zajedno sa svojom djevojkom. U odnosu s bratom i iznošenjem sudbine svoga lika, autorica vrlo živo i realno govori o suvremenosti, o životu Pule nakon Uljanika.
Predstava o nastajanju predstave
Kako u vrlo dobro opremljenim, povijesno informiranim tekstovima u popratnom kazališnom izdanju u formi novina kaže Leo Rafolt u tekstu Međuljudski odnosi kao hrpa metala, drama Emme Kliman zapravo je i dokumentarna i autobiografska i fiktivna. “Desno poravnan tekst pisan je iz lika kćeri. Može funkcionirati kao scenske upute, ali i njeni komentari i monolozi mogu se izvoditi, čitati, ili samo uvažiti u procesu izvođenja teksta – na to najvjerojatnije ne mogu imati utjecaja, ali svakako se trebaju tretirati kao dio njenog lika, a time i sve što se događa je postavljeno iz njezine vizure.” Predstava Gabrijela Lazića zaista i postavlja tekst tako, nastojeći naći pandan drami o pisanju na sceni – napraviti predstavu o nastajanju predstave, i to iz vizure lika Kćeri, koja, u vrlo vještoj interpretaciji Tee Harčević, prelazi iz promatračke u dijalošku ulogu: ona je i promatračica svoje obitelji, komentatorica ponašanja članova obitelji, i protagonistica zbivanja, dakle njihova Kći, Sestra, članica, sudionica. “To su likovi koji u ovoj drami nastoje ,zauzeti’ mjesto lika-protagonista”, nastavlja Leo Rafolt u programskim novinama o predstavi.
Ono što je kod Emme Kliman zanimljivo jest da im se – protivno dramskoj logici – to mjesto ni u jednom trenutku (prirodno) ne dodjeljuje. U jednom trenutku oni su uistinu dramski likovi, dok nekoliko scena kasnije egzistiraju samo u formi dramskih funkcija.[1]
I doista, vješto balansiranje između dramskog/fiktivnog i dokumentarnog, između osobnoga i dokumentarno-historiografskoga odlikuje strukturu teksta drame prema kojoj je i Gabrijel Lazić stvarao svoj scenski rukopis, uz dramaturgiju autorice Emme Kliman.
Suživot tvornice i grada
I redatelj Gabrijel Lazić, kao i autorica teksta, rođen je u Puli 1995. Nisu te biografske činjenice spomenute bez razloga, bez obzira na njihovo izbivanje iz rodnog grada, a tako biva s većinom mladih umjetnika ako nisu rođeni u većim središtima gdje se mogu obrazovati i dalje razvijati karijeru. Povijest razvoja, nastanka i konačnog nestanka Uljanika priča je o Puli, o suživotu tvornice i grada, o simbiozi koja ih je gotovo pa pretvorila u sinonime. Programska knjižica odnosno novine dokument su vremena, projekta KUMMA, nastanka teksta i predstave, fikcije i historiografske fakcije. Još jedan Puljanin, uz redatelja Gabrijela Lazića, teatrolog, akademik Boris Senker u njima piše: “U devedesetim godinama prošlog stoljeća i prethodnih nekoliko desetljeća Uljanik je sve prožimao, cijelu Pulu i dobar dio Istre. (…) Činilo se da je Uljanik posvuda, da je sve Uljanik.” Redatelj Gabrijel Lazić piše:
“Uljanik je bio srce Pule, uvjetovao je ritam grada. Sjećam se kako me mama upozoravala da, između 15 (kad se začula Uljanikova sirena) i 16 sati, ne idem autom u grad, jer tada se Uljanikovci vraćaju kući i treba im se osloboditi prostor da dođu na ručak. Iako sirena i dalje odzvanja u 15, sad mogu voziti auto Bulevarom i Rivom. Uljanik se (u)gasi(o), ali sjećanje na njega još je uvijek živo. No ono postaje i svojevrsni teret. Pitam se što učiniti s takvim sjećanjem? Kamo s njime? Kako ga pretvoriti u djelovanje?”
To su pitanja koja postavlja i na njih pokušava dati odgovor predstavom.
Težnja dokumentarnosti
Na sceni gledamo obiteljski prostor kuće odnosno stana između skela iz Uljanika. I to je dio redateljeve tendencije dokumentarnosti. Kao da je želio obiteljsko događanje postaviti u utrobu broda u nastajanju, rastvorio je proces predstave i teksta, također u nastajanju, u scenografske elemente s oznakom dokumentarnog: stvarna skela iz Uljanika, stvarni plavi trliši (radne kute) radnika iz Uljanika, složeni pokraj elemenata skele, kojom se više nitko ne koristi. Kao što Emma Kliman strukturira tekst u formi koja se može činiti kolaž(ira)nom, iz perspektive klasičnog dramskog pisma, i nezaokruženom, kao da je skica, studija za tekst koji tek treba nastati, ta intencija autorice predstavlja i snagu teksta. Čini ga zanimljivim, osobito redatelju koji iz tog dojma struje svijesti ostvarenog nizom dijaloških scena, autoričinih komentara i refleksija, citata iz novinskih članaka i poetičnih slika, s naglim rezovima i disparatnim asocijativnim nizovima, može slagati priču kolažno i baviti se procesom nastajanja.
Još je jedan važan segment u režiji Gabrijela Lazića. To je pozicija promatrača, kako lika Kćeri glumice Tee Harčević tako i osobe koja svjedoči procesu proizvodnje predstave.
Dakle, radnik/izvođač ili publika, osoba koja svjedoči stvaranju umjetničkog djela – sam umjetnik, osoba koja svjedoči tragediji jedne obitelji – član te obitelji, ali i osoba koja svjedoči događajima u vlastitom gradu. To je građanin Pule. Ta pozicija mi se čini zanimljivom jer ona gledatelje potencijalno pretvara u svjedoke. Svjedočim nekom događaju, kakav stav imam prema tome? Što radim s takvom spoznajom?
“Mi gradimo brodove, brodovi grade nas.” Citat je na koji sam naišao za vrijeme svog istraživanja. Mislim da on sublimira ono što je Uljanik značio Puli, odnosno što su sva brodogradilišta značila u povijesti jadranskih i mediteranskih gradova, ali i što ova predstava može biti. Veza između Uljanika i Pule imala je toliki utjecaj na život ljudi, rutinu jedne obitelji, izgled grada, a posljedično i na ono što sad živimo kad te veze više nema.[2]
Tematiziranje specifičnih lokalnih problematika
Na sceni gledamo upravo to – obiteljske scene iz perspektive mlade spisateljice vrlo sebe svjesne, svoje misije i želje za ostvarenjem, posvećene svojem tekstu i procesu nastanka pisanja, ali i tematiziranju svoje pozicije unutar obitelji koja joj daje povod za to pisanje. “Ča škrabaš tamo? U toj bilježnici. Gledaš mene, svoju mater pa nešto pišeš – ko da sam kod doktorice”, reći će Otac Kćeri u drami. Autohtoni puležanski govor kojim je cijela drama pisana potrctava liniju dokumentarnosti predstave, kao i izvorni trliši i skele radnika iz Uljanika kao elementi scenografije. Osim već spomenute Tee Harčević, tu su jednako dobri Linda Kliman, Nikola Radoš i Boris Barukčić kao Majka, Otac i Sin. Scenografiju potpisuje Josip Kresović, kostimografiju redatelj Gabrijel Lazić, dramaturgiju autorica teksta Emma Kliman, glazbu Dimitrije Simović, dizajn svjetla Dario Družeta.
Predstava je vrlo uspjela i vrlo je dobar tekst mlade autorice. Uz već spomenutu opasku o vidljivim karakteristikama mladoga autorstva, što je sasvim prirodno, za zaključiti je da su ovakvi projekti-inkubatori upravo ono što je našoj sceni potrebno – to su mali probni poligoni kakve mladim kazalištarcima ne pruža u dovoljnoj mjeri Akademija dramske umjetnosti u Zagrebu (vjerojatno ni ostale akademije tog tipa u našoj zemlji) i nužni su za daljnji profesionalni umjetnički razvoj u kontroliranijim uvjetima negoli je to bespoštedna hrvatska institucionalna scena. Kada takav projekt podržava institucija kao što je Istarsko narodno kazalište – Gradsko kazalište Pula, a u njega se uključe ozbiljni mentori profesionalci, zaista možemo govoriti o oglednom primjeru kakvih bi trebalo biti u svakoj ozbiljnijoj kazališnoj instituciji. Osobito se to odnosi na manja, gradska kazališta koja ovakvim tekstovima mladih autora mogu tematizirati vlastite sredine, a svaka, pogotovo manja sredina, ima karakteristične problematike, ali i bogato nasljeđe te zanimljive kulturološke i kazališne fenomene vrijedne istraživanja i dramskog bavljenja, kako u tekstu tako i na sceni.
[1] Leo Rafolt, Međuljudski odnosi kao hrpa metala, Programske novine / knjižica predstave Brodovi od papira, Istarsko narodno kazalište – Gradsko kazalište Pula.
[2] Gabrijel Lazić, Mi gradimo brodove, brodovi grade nas, Programske novine / knjižica predstave Brodovi od papira, Istarsko narodno kazalište – Gradsko kazalište Pula.
Istarsko narodno kazalište – Gradsko kazalište Pula, premijera 12. travnja 2024. Režija i kostimografija Gabrijel Lazić, dramaturgija Emma Kliman, scenografija Josip Kresović, glazba Dimitrije Simović, oblikovanje svjetla Dario Družeta Glume: Tea Harčević, Nikola Radoš, Linda Kliman, Boris Barukčić Fotograf: Karlo Čargonja
