Samuel Beckett u virtualnoj stvarnosti
Mirna Sindičić Sabljo
Samuel Beckett, zasigurno jedan od najvažnijih dramatičara 20. stoljeća, dao je veliki doprinos preoblikovanju paradigme dramskoga pisma u razdoblju između pedesetih i sedamdesetih godina prošlog stoljeća. Na pozornicu je uveo minimalistički stil, a dijaloge i radnju ogolio do krajnjih granica, pritom stvarajući atmosferu egzistencijalne tjeskobe i tišine koja često govori više od riječi. Bio je izrazito sklon različitim medijima te je, osim romana i dramskih tekstova, pisao za radio i televiziju.
Proučavanju i promoviranju Beckettova djelovanja aktivno je posvećeno Društvo Samuela Becketta, udruga koja svake godine organizira znanstvenu konferenciju na kojoj se okupljaju istraživači sa svih kontinenata. Ove se godine konferencija naslovljena Beckett’s Relationships održala na Sveučilištu u Edinburghu u Škotskoj. Osim izlaganja znanstvenih radova, program konferencije svake godine uključuje okrugle stolove, predstavljanja knjiga, izložbe, susrete s književnicima te različite vrste izvedbi. Na taj se način uspostavlja te potiče aktivan dijalog između znanstvenika te pisaca i izvedbenih umjetnika koje povezuje zanimanje za opus irskoga književnika koji je od svojih tridesetih godina bio trajno nastanjen u Francuskoj. Gledanje izvedbi tijekom znanstvene konferencije ovoga tipa iznimno je važno i korisno jer sudionicima omogućava izravan doticaj s temom koja je dio njihova znanstvenog interesa. Izvedbe sudionike potiču na kritičku raspravu, otvaranje novih istraživačkih pitanja te potiču povezivanje teorije i prakse.
Sudionici konferencije Beckett’s Relationships imali su priliku vidjeti dvije VR-predstave, i to Ne ja u irskoj produkciji te Ghost Trio u novozelandskoj produkciji. VR-izvedbe odvijaju se u digitalnom, trodimenzionalnom okruženju. Ta je hibridna forma svojevrsni spoj izvedbenih umjetnosti, videoigara te suvremene tehnologije. Izvedbeni je prostor digitalno oblikovan te u određenoj mjeri vizualno nalikuje svijetu računalnih igara. Gledatelji pomoću VR naočala, ili neke druge tehnologije, gledaju izvedbu, interaktivno stoga što sami mogu određivati kut gledanja. Gledatelj je zahvaljujući tehničkom pomagalu uronjen u trodimenzionalno, kompjuterski generirano okružje s kojim može uspostaviti snažniju interakciju nego u klasičnim izvedbenim prostorima, posebice onima tipa talijanske kutije.
Izvedbu naslovljenu Not I VR ili Samuel Beckett’s Not I in Virtual reality producirali su Trinity Center for Beckett Studies & PIX-ART, a na znanstveno-umjetničkom istraživačkom projektu radili su Nicolas Johnson i Néill O’Dwyer, profesori na Odjelu drame na Trinity Collegeu u Dublinu. Već desetak godina ekipa suradnika s Trinity Collegea u Dublinu provodi istraživanja i eksperimente o Beckettu i novim tehnološkim medijima kombinirajući uvide i dosege kreativnih tehnologija s onima iz kreativnih umjetnosti.
Publika je VR-predstavu Ne ja imala priliku pogledati na otvorenom prostoru, u gradskom parku, u pojedinačno dodijeljenim terminima. Izvedba je bila interaktivna, naime svaki je gledatelj preuzeo ulogu auditora, jednog od likova iz Beckettova teksta. Gledatelji su bili odjeveni u crni plašt s kapuljačom te stajali bosonogi na tratini. U VR-naočale ugrađeni su zvučnici s pomoću kojih se monolog jasno čuo, bez obzira na buku koja je dopirala sa sajma i koncerta koji se u isto vrijeme održavao u parku. Stavivši naočale na glavu, gledatelj je vidio izrazitu tminu te trodimenzionalna usta koja su izgovarala Beckettov monolog. Ne ja dvadesetominutni je dramski monolog napisan 1972. godine i premijerno izveden u New Yorku u režiji stalnog Beckettova suradnika Alana Schneidera. Publika tijekom izvedbe, na uobičajenoj, kao i tijekom VR-izvedbe, vidi potpuno mračnu scenu na kojoj su osvjetljena samo usta ženske osobe koja u iznimno brzom ritmu izbacuju bujicu rečenica. U tom iznimno muzikalnom monologu glas o sebi govori u trećem licu, prisjeća se prošlosti, pripovijeda o traumatičnim životnim iskustvima te postavlja pitanja na koja nema odgovora. U ovom tekstu Beckett do krajnjih granica reducira scenografiju, identitet lika te radnje koja se razvija pa je kao takav izrazito prikladan za adaptaciju u kontekst virtualne realnosti.
Nakon Ne ja, gledatelji su na istoj lokaciji imali priliku pogledati i drugu VR-izvedbu, onu Ghost Trio. Ta je televizijska drama napisana na engleskom jeziku 1975. godine i premijerno emitirana na BBC-ju dvije godine poslije. Pripada posljednjoj, eksperimentalnoj fazi Beckettova dramskog stvaralaštva. Tekst tog minijaturnog, meditativnog remek-djela više nalikuje partituri za glazbenu kompoziciju, nego konvencionalnom dramskom predlošku. Najistaknutija su obilježja teksta tišina, ponavljanja i izrazito suptilni pokreti. Producentica izvedbe, profesorica Rina Kim sa Sveučilišta u Aucklandu, na projektu je surađivala sa suradnicima Anthonyjem Lambertom, Dannyjem Osborneom, Maxom Gurrom i Yasserom Eftekharom. Gledatelj izvedbu gleda sjedeći na stolici, držeći u svakoj ruci igraću palicu. Na ekranu pred očima prati napisane upute te s pomoću palica upravlja tijekom izvedbe. Kroz VR-naočale gledatelj vidi sivi interijer s krevetom i radnim stolom. U ogoljeloj komori nalazi se ljudska figura koja pogrbljena sjedi nad magnetofonom. Povremeno se kreće po prostoriji te otvara vrata i prozore. Sporim pokretima i dugim stankama stvara se atmosfera mirnoće i introspekcije. Gledatelji čuju neutjelovljeni ženski glas, neovisan o figuri, koji komentira njezino ponašanje te usmjerava pogled gledatelja. Gledatelj može slobodno pomicati pogled na lijevo i na desno te sam birati na koji će dio izvedbe usredotočiti pozornost. Izvedbom se nastoji izmjeriti i analizirati estetska empatija te način biranja perspektive u imerzivnom kontekstu VR-kazališta.
VR-izvedbe iznimno su zanimljivo iskustvo, a Beckettovi su opsegom kratki te brojem likova i radnjom izrazito minimalistički tekstovi savršeno prikladni za takav tip izvedbi. Beckettovo se kazalište na taj način reinterpretira u kontekstu suvremenog digitalnog svijeta te, uz deteritorijalizaciju kulturnog iskustva, postaje dostupnije novoj publici koja je odrasla uz tehnologiju i koja je naviknuta na oblik komunikacije svojstven digitalnom dobu. VR-predstave gledatelje pomiču iz pasivne promatračke pozicije te im zbog mogućnosti virtualnog kretanja po izvedbenom prostoru osiguravaju povećanu razinu kontrole i interaktivnosti. Prednost je takvih izvedbi lakoća njihove manipulacije i prenosivost. Gledatelji ih mogu gledati u svakom trenutku i na bilo kojoj lokaciji, što do krajnjih granica demokratizira pristup izvedbenim umjetnostima. One su novi, eksperimentalni izvedbeni oblik, no ne i zamjena za tradicionalne oblike izvedbenih umjetnosti. Osnovna je razlika u odnosu na ustaljene načine gledanja izvedbi to što je gledateljsko iskustvo usamljeničko. Nedostaje fizička prisutnost izvođača i drugih gledatelja te specifična energija publike koja zajednički sudjeluje u recepciji izvedbe.
The Meadows, park u kojem su izvedene VR-predstave
