Sjajne glumice – promašeni dramski naslovi
Katarina Kolega
Kako osmisliti program koji će veličati umjetnice, a da pritom ne bude feministički intoniran ili aktivistički mišljen i proveden? Odgovor na to pitanje ponudila nam je intendantica Dubrovačkih ljetnih igara Martina Filjak, s ravnateljicom drame Senkom Bulić, pokazavši nam vrsne glazbenice i glumice okupljene oko teme Žene u umjetnosti. Osim što smo ih gledali na pozornici, one su na okruglim stolovima raspravljale o i dalje neravnopravnom položaju umjetnica u odnosu prema muškim kolegama, a na izvrsnoj, veoma informativnoj i iscrpnoj izložbi Žene: na sceni i iza scene Dubrovačkih ljetnih igara kustosice Barbara Margaretić i Viktorija Žuvela podsjetile su nas na velikanke našeg najvećeg nacionalnog festivala. Na izložbi su se mogle vidjeti fotografije i pročitati tekstovi o poznatim i priznatim kulturnim radnicama: od prve intendantice Fani Muhoberac, redateljice Ivice Boban (koja je primila Grand Prix Orlando za osobit doprinos u ostvarenju cjelokupnog programa Igara), teatrologinje Mani Gotovac, do mnogih glumica, ali i osoba koje su dale važan doprinos Igrama skrivene iza kulisa, kao što su kostimografkinje, scenografkinje, ali i krojačice i garderobijerke poput Anke Šimunović, Vice Križe-Grom, Lidije Martinović i mnogih drugih.
Izložba nadmašila dramski program
Izložba je uistinu bila pun pogodak, za razliku od odabira premijernih dramskih naslova i njihovih redatelja. S obzirom na to da imamo dosta izvrsnih i vrlo uspješnih redateljica, već u festivalskim najavama zbunilo me to što ni jedna od njih nije angažirana. Na popisu su bila trojica istaknutih redatelja, među kojima je Krešimir Dolenčić jedan od onih bez kojega su Igre postale gotovo nezamislive. Upravo je njegovom režijom Ribarskih svađa počeo dramski program 76. Dubrovačkih ljetnih igara. Nemam ništa protiv Goldonija, ni protiv te komedije koja je već bila na repertoaru naših kazališta, ali u sklopu zadane teme smatram je nepriličnim odabirom. U njoj se naime sve svodi na svađu žena zbog muškaraca, što je vrsni talijanski komediograf vjerojatno pisao iz svojega životnog iskustva, no ti konflikti danas vrijeđaju žensku inteligenciju. Dramsku radnju zapleće mladić koji tuđoj zaručnici nudi ušećerene bademe i time izazove silovitu ljubomoru zaručnice, a posljedično izljeve bijesa te verbalne i fizičke sukobe dvaju ženskih tabora kojima se život vrti oko udaje ili čekanja muževa da se vrate s mora.
Glavninu predstave, pa tako i humora, čini histerično vikanje, iracionalno svađanje zbog nebitnih sitnica, a ponajviše zbog povrijeđene taštine, što žensku populaciju čini veoma iritantnom. Iz toga se izdvaja sjajna glumica Nikolina Prkačin, koja je od Franice napravila suvremeno žensko lice. Franica je u njezinu tumačenju drska i prgava, bahata i samosvjesna mlada žena koja mudro povlači sve konce, zapleće i raspleće međuljudske odnose, zna se nositi s tuđim afektima, manipulativno se koristi svojom mladosti i ljepotom, a da pritom ne zapada u zamku banalne seksualizacije tijela. Njezina energičnost, ali i pauze na pravim mjestima, točni pogledi i iznimna scenska prisutnost pridonijeli su tome da me sam tekst izvedbe iznenađivao i istinski nasmijao, mimo Goldonijeva humora u komadu. Izvrsna mlada glumica u ovoj se predstavi uistinu istaknula, a uz nju posebice je došao do izražaja sjajan prijevod Morane Čale na dubrovački idiom, za koji bi bilo šteta da ostane samo u sjećanju gledatelja. Svakako bi bilo poželjno da ga Dubrovačke ljetne igre i/ili Hrvatsko narodno kazalište u Zagrebu (kao koproducent) objave i u tiskanom izdanju, u obliku knjige ili u sklopu programske knjižice.
U programskoj knjižici objašnjava se da se u ovom novom čitanju “naglasak stavlja na društveni kontekst koji oblikuje ženski identitet”. Taj nam kontekst nije stran, ali i dalje mi nije jasan odabir ovog naslova koji žene nimalo ne prikazuje u pozitivnom svjetlu. Razlog njegova postavljanja ne može biti ni u mnogim ženskim likovima jer, iako glasom i pojavnošću dominiraju na pozornici, njih je, kao u gotovo svim klasičnim dramama, manje od muških (jedanaest uloga podijeljeno je glumcima, a tek pet glumicama). Redatelj Krešimir Dolenčić pritom je ostvario svoj cilj jer je do izražaja uistinu došla željena “vibrantnost Goldonijeva rukopisa”, a on je Dubrovačkim ljetnim igrama isporučio zanatski vješto izrežiranu predstavu koja je dubrovačkoj publici ponudila veselu mediteransku slikovnicu i kratkotrajnu zabavu.
Čehovljeve heroine
Četiri su ženske dramske osobe u Čehovljevu Galebu (a muških šest), trećoj dramskoj premijeri ovogodišnjih Igara i jednoj od omiljenijih drama među kandidatkinjama za prijamni ispit na studiju glume. Čehovljevi likovi su složeniji, a uz pomoć minuciozno preciznog redatelja Janusza Kice, glumice i glumci učinili su ih punokrvnima, životnima i veoma suvremenima. U toj su se predstavi posebice istaknule dvije glumice – Nina Violić kao Irina Nikolajevna Arkadina i Tena Nemet Brankov kao Maša. U prvom dijelu, koji je predstava u predstavi, Nina Violić kao Arkadina jedna je od onih gledatelj(ic)a kakve nitko ne želi u publici: glasno komentira, negoduje, ismijava glumce i svu pozornost skreće na sebe. Ponovno je jedna iritantna žena. Svojim ponašanjem kastrira sve muškarce oko sebe, od sina preko brata do ljubavnika. Oni su od samog početka slabići koji ovise o njoj, a samim time i o njezinu raspoloženju. Od njezina prvog pojavljivanja znamo da je ona vladarica kuće, a da su svi ostali pijuni koji bi je trebali zabavljati i po mogućnosti diviti joj se. Arkadina ih sve gleda svisoka, a dok im se obraća, u njezinu glasu odzvanjaju sarkazam i podcjenjivanje, u čemu je Nina Violić nenadmašna. U tom prvom dijelu Kica sa svojim ansamblom stupa i u dijalog sa samim Čehovom o tome što je prava kazališna umjetnost, može li ona imati vijek trajanja i koje su sve predispozicije za nju potrebne. Njegove rečenice zvuče do danas vrlo svježe, pitanja su ostala ista, kao i promjene koje donose nove generacije što je Janusz Kica posebice naglasio i redateljskim postupkom.
Prvi dio predstave održavao se u vrlo potentnom izvedbenom prostoru vrta klaustra benediktinskog samostana na otoku Lokrumu, koji je u 19. stoljeću bio dio ljetnikovca austrijskog plemstva, točnije nadvojvode Maksimilijana Habsburškog, brata austrijskog cara Franje Josipa I. Čehovljev ljetnikovac blizu jezera tako je savršeno pogođen tom čarobnom lokacijom, pa smo samim bivanjem u tom prostoru bili uvučeni u Čehovljev svijet dokonog plemstva na zalazu koje ubija dosada, depresija i/ili manjak novca i njihovih podređenih (upravitelja imanja i njegove obitelji), čiji položaj sve više jača. Zato je uistinu šteta da se prostor ljetnikovca nije više iskoristio, u pravom smislu ambijentalnog teatra. Žao mi je da nismo pratili Čehovljeve likove hodajući po hodnicima i zelenim labirintima, bivajući u njihovim sobama, udišući nekadašnji sjaj i osjećajući raspad gledajući derutne zidove.
Za razliku od toga, drugi dio predstave bio je u obližnjem prostoru starijeg dijela benediktinske opatije, u kojem se napravila uobičajena pozornica s tribinom za publiku. Iznimno važan čehovljanski ladanjski ugođaj, međutim i tu se pojačao zahvaljujući prirodi – šumu vjetra i valova, otvorenom nebu i pticama u zraku. Vladarica tog prostora ponovno je Arkadina, što je glumica sjajno isticala glasnim smijehom, dominantnim razgovorom, samodopadnim stavom. Da je ostala samo na tome, bila bi to jedna u nizu uloga u kojima smo je već imali priliku gledati. No Nina Violić pokazala nam je i drugu stranu ovog čehovljanskog lika, njezinu kompleksnost i ranjivost. Tragikomična je u strahu da ne izgubi Trigorina, u tvrdoglavom odupiranju zubu vremena, u želji da zauvijek bude mlada, privlačna, zavodljiva. Bolni su njezini nespretni i neuspješni pokušaji zbližavanja sa sinom kojega je davno, zbog karijere, izgubila i emotivno osakatila, pa je ostao vječni dječak željan majčine pažnje i ljubavi, zarobljen u tijelu odraslog, frustriranog i neostvarenog muškarca (što je iznimno uvjerljivo i autentično, jednom riječju fantastično prikazao Bernard Tomić u ulozi Konstantina Trepljova). Glumica je savršeno dozirala majčinu nježnost, koja sramežljivo proviruje u pukotinama egocentrizma, i okrutnost jedne narcisoidne ličnosti. No promatramo li je u kontekstu festivalske teme, Arkadina je ponovno jedan od onih dramskih likova koje baca tamno svjetlo na ženski rod.
Nina Mihajlova Zarečnaja tragičan je lik ove drame koju životni put, zbog pogrešnih odluka i zaljubljenosti, prerano vodi u propast. Ružica Maurus utjelovila ju je korektno, no nedovoljno snažno i dojmljivo. U sjećanje mi se zato urezala glumačka kreacija Tene Nemet Brankov kao Maše. Ona je stalno prisutna, lik joj je za druge gotovo nevidljiv, dok je ona kao glumica itekako zamjetna. Pogledima i svakim trzajem tijela izvrsno je dočarala duboku ljubav prema Trepljovu i očajnu bol zato što je on ne primjećuje, a ostvarila je humor u pokazivanju prezira prema suprugu, učitelju Semjonu Semjonoviču Medvedenku. Pritom je sjajan bio i Igor Kovač u ulozi učitelja, koji je istovremeno izazivao smijeh i sažaljenje u nespretnim razgovorima s imućnim susjedima i vlastitom ženom. Vrlo duhovite uloge ostvarili su i Filip Šovagović kao Arkadijin brat Sorin te Nikša Butijer kao upravitelj Sorinova imanja. Čehov je često isticao kako ne piše tragedije, nego komedije, a zahvaljujući sjajnim glumačkim interpretacijama koje su vođene čvrstom redateljskom rukom Janusza Kice ovo je jedno od rijetkih uprizorenja Čehovljevih komada koje me više puta tijekom predstave istinski nasmijalo. Komedija se skriva u tragikomičnim likovima koji su zapravo svi odreda izrazito tužni. Zbog neostvarenih ambicija ili ljubavi nitko od njih nije sretan, ali ta se tuga nerijetko manifestira na smiješan način. Komedija je u svima nama, neovisno o tome jesmo li žene ili muškarci, svi smo ispod kože podjednako krvavi – odavno nam je poručio Čehov, a Kica potvrdio ovom iznimnom predstavom.
U raskoraku s festivalskom temom
Drugu premijernu izvedbu nisam gledala u Dubrovniku na Lovrijencu, nego u Mariboru, u Slovenskom narodnom gledališču. Riječ je o Medeji koju je uz Dubrovačke ljetne igre i SNG produciralo i Hrvatsko narodno kazalište iz Varaždina. To je ponovno jedan od naslova koji me začudio. U antičkoj literaturi postoje snažne žene koje pokreću mase, bune se protiv nerazumnih političkih odluka, slijede moralne principe, ustaju protiv nasilnika. Najpoznatija i najviše igrana na pozornicama je Sofoklova Antigona, ali tu je i Aristofanova Lizistrata, Euripidova Ifigenija i mnoge druge. Medeja je snažan lik i potresna tragedija, ali je od mnogih grčkih heroina najupitnija kao karakter. U njezinu životu ponovno se sve vrti oko ljubljenog muškarca kojemu se, nakon što je napušta, osvećuje na najgori mogući način. Ni za jedno ubojstvo nema opravdanja, no infanticid je monstruozan čin – dakle u prvom planu dubrovačkog festivala posvećenog ženama ponovno je jedna monstruozna, u ovom slučaju psihički neuračunljiva ženska osoba.
Mit o žrtvovanju Ifigenije nekoć je privlačio velike književnike pa su svoje verzije drame napisali Racine i Goethe, a suvremenim dramatičarima najzanimljivija je (anti)heroina Medeja, možda i zbog toga što je mogu pronaći u stvarnom životu. Suvremenu Medeju, nadahnutu grčkim mitom, ali i novinskim vijestima, postavio je na pozornicu Milo Rau, što smo 2024. gledali na Festivalu svjetskog kazališta (Medejina djeca), a pisac Simon Stone, također nadahnut vijestima, napisao je dramu o američkoj znanstvenici Ani koja je zapalila kuću, a samim time i svoju djecu. Slovenski redatelj Martin Kušej njegov realistički dramski tekst isprepleće s filozofskim monolozima iz drame Medeja: materijal Heinera Müllera, kako bi progovorio o svijetu kao smetlištu u koje smo do grla uronjeni. Unatoč toj metafori, u prvom planu je Ona – Ana/Medeja u izvrsnoj interpretaciji Helene Minić Matanić. Od samog početka gledamo je kao psihički nestabilnu osobu koja je upravo puštena iz bolnice. U njoj je završila kada je suprug doznao da ga truje. U redateljskom postupku Martin Kušej lišio je glumce bespotrebne gestikulacije i suvišnih mizanscenskih rješenja, sputao im je tijela minimalizirajući svaki pokret, a unatoč tome, Helena Minić Matanić uspjela nam je snažno preko rampe prenijeti višeslojnost svojeg karaktera, požar svojih strasti koji će doslovce sve zapaliti i uništiti.
Na prvi pogled ona djeluje vrlo razumno, kao poslovna žena s uspješnom karijerom i predana majka posvećena svojim sinovima. No u dijalozima s Lukom (Jazonom) postupno se manifestira njezina zaluđenost za tim muškarcem čija ju je prijevara dovela do ludila. Ona doslovno i metaforički ogoljuje svoju ranjivost i bol koja se manifestira u cijelom njezinu tijelu, slomljenom pogledu i glasu, što je Helena Minić Matanić iznimno snažno interpretirala. Podjednako je fascinantna bila i u Aninoj želji da ponovno zavede voljenog muškarca, njezinoj nabijenoj seksualnosti i manipulativnoj prirodi. U suspregnutom tijelu iz Helene Minić Matanić buktale su emocije, a opet vrlo je vješto i uvjerljivo izgovarala Müllerove monološke pasaže. Glumica je potpuno vladala pozornicom, zasjenivši svojom snagom ostale kolegice i kolege čije su interpretacije (s iznimkom sjajnog Uliksa Fehmiua) bile prilično blijede i slabe. Za Helenu Minić Matanić ovo je sigurno kraljevska uloga koju je izbrusila do savršenstva. Njezinu glumačku posvećenost slovenska publika u Mariboru nagradila je desetominutnim ovacijama (stojeći na nogama), što ju je ganulo do suza. U Dubrovniku je zasluženo dobila nagradu Orlando, a članovi prosudbenog povjerenstva u obrazloženju su posebno istaknuli njezinu glumačku vrsnost i autentičnost kojima je uspijevala “publiku čitavo vrijeme držati u napetosti i nesigurnosti igre Helena Minić Matanić u toj je igri autentično utjelovila udvojenost psihički neuravnotežene osobe, ponajviše polarizaciju silne snage, energije i odlučnosti te emotivne labilnosti koja je taj rascjep u ličnosti i uzrokovala”.
Zaključno, sa 76. Dubrovačkih ljetnih igara, odnosno dramskog dijela njegova programa, pamtit ću izvrsne glumačke interpretacije sjajnih glumica (ali i pojedinih glumaca), no one bi podjednako zasjale i u ulogama i naslovima koji više odgovaraju zadanoj temi. Žene su odabirom ovih tekstova prikazane kao histerične, narcisoidne ili psihički labilne osobe čiji se životi vrte oko muškaraca, koje smisao svojega postojanja vide jedino u uzvraćenoj ljubavi. U godini kada svjedočimo tolikim femicidima, prikladnije bi bilo da se odabrao naslov koji bi bio poput Sigurne kuće Gradskog dramskog kazališta Gavella. Sjajnu žensku priču donosi i nezavisno kazalište Arterarij u predstavi Lijepi interijeri: Zagreb, o važnim ženama u umjetnosti i znanosti govori predstava Djevojke s rogovima Teatra &TD. Odabir dramskih premijera na Dubrovačkim ljetnim igrama utoliko je prilično mizogin, što je začuđujuće s obzirom na to da su žene odabrale temu (intendantica Martina Filjak i Senka Bulić, ravnateljica dramskog dijela programa). Čini mi se da tema nije bila dovoljno duboko promišljena, njezina je poruka nejasna te je zbog toga smatram sasvim promašenom.
76. Dubrovačke ljetne igre, 10. srpnja – 25. kolovoza 2025. Foto: Galeb, arhiva Dubrovačkih ljetnih igara.
