Snaga glumačke transformacije
Ivana Slunjski
Brodovi od papira autorice Emme Kliman i redatelja Gabrijela Lazića otvaraju brojne slojevite teme: od pitanja rada i pripadanja, preko obiteljskih odnosa, do umjetničkog stvaralaštva i samorefleksije. No osobito je zanimljiv način na koji predstava spaja formu i sadržaj – kako se metateatarska struktura drame ujedno pretače u samu izvedbu, nudeći publici ne samo priču već i proces njezina nastanka.
Već na prvoj razini, Brodovi od papira bavi se procesom pisanja i stvaranja. Priča o mladoj dramaturginji koja dolazi iz Berlina u rodnu Pulu u vrijeme Praznika rada 2019. godine funkcionira kao okvir za introspektivnu analizu vlastite obiteljske povijesti i identiteta. Predstava postavlja pitanje: kako govoriti o zajednici iz koje dolazimo, a da pritom ne postanemo stranci? Ili, kako bilježiti povijest i prisutnost putem umjetnosti, bez upadanja u poziciju lažne neutralnosti ili licemjerja? Kroz lik Kćeri, koja doslovno režira obiteljsku dinamiku unutar same predstave, ta pitanja postaju temelj za metateatarsku razradu.
Kći, koju tumači Tea Harčević, tijekom predstave često manipulira papirom – simbolom njezina intelektualnog rada – nasuprot fizičkim radnim uniformama i građevinskoj konstrukciji koja simbolizira prošlost njezina oca. Taj sukob između umjetničkog i industrijskog rada postaje glavni motiv drame, no nikada se ne nudi jednostavan odgovor na pitanje koji je oblik rada vredniji. Umjesto toga, predstava nas poziva na promišljanje o vlastitim stavovima prema radu, identitetu i pripadanju. Pisanje, kao čin bilježenja i promišljanja, postaje alat za djelovanje. Iako možda ne pruža konkretne odgovore, ono čuva trenutke, emocije i pitanja, postajući svojevrsno svjedočanstvo jednog vremena.
Jedna od glavnih tema odnos je unutar obitelji – između generacija koje dijele iste korijene, ali žive u posve različitim kontekstima. Otac u tijelu Nikole Radoša personificira radničku etiku stare Pule, vezan za brodogradilište Uljanik, dok kći predstavlja novu generaciju koja je fizički i intelektualno napustila taj prostor. Između njih vlada napetost – otac optužuje kćer za izdaju jer je napustila Pulu i obitelj, a kći neprestano pokušava opravdati svoj izbor i objasniti da je i čin pisanja svojevrsni oblik angažmana.
Majka i brat, Linda Kliman i Boris Barukčić, služe kao kontrapunkt tom sukobu, ali također nose vlastite dvojbe i težine. Obiteljski prizori, iako na trenutke humoristični, odišu osjećajem melankolije i nesklada. Linda Kliman i Radoš izvrsno prenose tihe frustracije i tugu starijih generacija, dok Tea Harčević ulogu kćeri ispunjava nesigurnošću i introspektivnošću. Nema jasnih sukoba ili dramatičnih preokreta; napetost je suptilna i tinjajuća, baš poput kolektivne tuge za Uljanikom koja nikada ne prestaje.
Iako se predstava ne bavi isključivo povijesnim aspektima brodogradilišta Uljanik, ono ostaje zaštitni znak kad se govori o Puli, radnicima i njihovim sudbinama. Scenografija Josipa Kresovića vizualno je dojmljiva – plavi toranj okružen radničkim trlišima, koji istodobno aludiraju na prošlost, sadašnjost i neizvjesnu budućnost. Toranj ostaje gotovo netaknut tijekom predstave, ali svojom prisutnošću dominira prostorom i podsjeća na gubitak koji nadilazi pojedinačne sudbine.
Zvuk sirene, koja je nekoć označavala početak i kraj radnog dana u brodogradilištu, evocira nostalgiju i osjećaj pripadnosti, dok u današnjem kontekstu dobiva ironičan prizvuk – svjetleći divovi i dalje svijetle, ali radnici su odavno napustili to mjesto. Ironija se ogleda i u predstavi koja intimnim prizorima obitelji prelama širu priču o urušavanju identiteta zajednice.
Posebnu vrijednost čini nekonvencionalna struktura predstave, koja odbija pravocrtno pripovijedanje i preuzima oblik struje svijesti. Dramaturginja Kliman vješto kombinira dijaloške scene, autorefleksivne komentare i poetične slike, stvarajući kolaž koji djeluje fragmentarno, ali u konačnici zaokruženo. Struktura zrcali i proces stvaranja predstave, što je naglašeno u samoj izvedbi – glumci se povremeno obraćaju publici, dijeleći s njom informacije o kontekstu i procesu nastanka drame. Time se briše granica između izvedbe i stvarnosti, između publike i umjetnika.
Linda Kliman pokazala je glumačko umijeće koje duboko rezonira s publikom, kombinirajući iznimnu emocionalnu suptilnost i uvjerljivost. Iako se njezina uloga na prvi pogled čini sporednom, upravo njezinom interpretacijom majke dolazi do izražaja složenost obiteljskih odnosa koji čine srž ove drame. U svojoj je izvedbi uspješno artikulirala unutarnje napetosti lika, prepoznatljive dinamike majčinske uloge u obitelji te refleksije o njezinoj ulozi u kontekstu šireg društvenog kaosa koji drama tematizira.
Evocira majku kao nevidljivi, ali ključni stup obitelji. Lik majke u drami djeluje poput ljepila koje pokušava držati sve na okupu u situaciji kad se čini da sve izmiče kontroli. Suzdržanošću, ali i u trenucima emocionalne eksplozije, glumica je dočarala unutarnju borbu majke koja se suočava s gubitkom iluzije o stabilnosti vlastite obitelji i društva. Majčina uloga često je posrednička: ona pokušava izgladiti sukobe između oca i kćeri, ali istovremeno je razapeta između razumijevanja njihovih svjetova. Ta pozicija neutralnog posrednika, koju glumica vrsno utjelovljuje, nosi dozu emocionalnog tereta, a prenosi ga s nevjerojatnom uvjerljivošću. Njezina interpretacija obiluje nijansiranim gestama i izrazima lica. U trenucima kad šuti, njezina prisutnost na sceni jednako je intenzivna – pogledima, držanjem tijela, sitnim gestama koje odaju njezinu unutarnju tjeskobu. Publika instinktivno osjeća njezinu bol i njezine pokušaje da zadrži krhku ravnotežu u obitelji.
Lik majke postaje simbol generacije koja se prilagođava tektonskim društvenim pomacima. Glumica daje težinu toj dimenziji: majka Linde Kliman nosi u sebi melankoliju žene koja prepoznaje neizbježnu promjenu, ali se istovremeno suočava s osjećajem bespomoćnosti. U sceni u kojoj se osvrće na prošlost, donosi nijansiranu kombinaciju nostalgije i gorčine. Majka nije samo pasivni promatrač društvenog raspada – u replikama i izrazima osjeća se tihi otpor, koji možda nije glasan poput kćerina pisanja ili očeva izljeva ljutnje, ali je zato duboko ukorijenjen u svakodnevnu upornost opstanka.
Linda Kliman također briljira u interakciji s ostalim glumcima, osobito s Nikolom Radošem (otac) i Teom Harčević (kći). Njezina dinamika s Radošem, u kojoj se majka suočava s očevom tvrdoglavošću i frustracijama, odiše autentičnošću. U sitnim detaljima, poput strpljenja prema očevoj naravi, vidljivo je kako se majka naučila nositi s njegovim temperamentom, ali istovremeno i koliko je taj teret ostavio traga na njoj. U odnosu s kćeri uspijeva prenijeti osjećaj majčinske topline, ali i suzdržanosti – ona voli svoju kćer, ali je i pomalo zbunjena njezinim izborom života izvan Pule i pisanjem o temama koje su za nju previše bolne.
Premda mlada glumica, Linda Kliman pokazuje impresivan raspon i dubinu glumačkog talenta. Na prvi pogled doimajući se svakodnevnom i neupadljivom majkom, L. Kliman postupno gradi slojevit portret žene koja skriva unutarnju snagu i emotivnu kompleksnost. Ta transformacija, od naizgled obične figure do snažne i dirljive persone, učinila je njezinu izvedbu ključnom emotivnom osi predstave.
Lik majke na početku djeluje poznato i gotovo stereotipno – brižna figura, možda pomalo povučena, fokusirana na obitelj i svakodnevne zadatke. U njezinu govoru i kretnjama osjeća se pomirenost s monotonijom života i neizgovorena tuga koja prožima njezin svijet. Prikazana je u osnovnoj ulozi – čuvarice obiteljskog doma, no već na početku daje se naslutiti složenost njezine unutarnje borbe. Kako se drama razvija, majka sve više dolazi u prvi plan. Kliman suptilno, ali snažno gradi prijelaz iz pasivne figure u aktivnog sudionika koji se suočava s unutarnjim i vanjskim izazovima. Ona više nije samo tihi svjedok raspada obiteljskih odnosa ili gospodarskih problema koji okružuju brodogradilište Uljanik. Majka je ujedno personifikacija tihog otpora, melankolije i nade.
Posebno su dojmljivi trenuci u scenama u kojima majka proživljava prijelomna emocionalna stanja. Linda Kliman tu je izvanredna – njezin glas, izrazi lica i govor tijela odišu uvjerljivošću koja obuzima gledatelje. Njezina tuga zbog neizvjesne budućnosti obitelji i grada kojem pripada, njezina zabrinutost za kćer i osobne dvojbe oko kolektivne sudbine čine ju univerzalnim likom s kojim se publika lako povezuje. Premda mlada, Linda Kliman demonstrira zrelost i intuiciju koja se rijetko viđa. Njezina transformacija tijekom predstave – od svakodnevne figure do emotivne osovine – ostavlja snažan dojam na gledatelja, pokazujući svu kompleksnost ljudskih odnosa i osjećaja. Ne samo da dodaje težinu samoj predstavi već i dokazuje sposobnost da tumači uloge koje zahtijevaju iznimnu suptilnost, emocionalnu inteligenciju i unutarnju snagu. Likom majke Linda Kliman etablirala se kao glumica velikog potencijala, koja je duboko dotaknula svakoga tko je svjedočio njezinoj izvedbi.
U cjelini predstava uspijeva nadilaziti lokalni kontekst zahvaljujući univerzalnosti svojih tema – svi možemo razumjeti gubitak, težnju za promjenom i sukob između prošlosti i budućnosti. Brodovi od papira na kraju su mnogo više od priče o brodogradilištu; oni su meditacija o identitetu, zajednici i umjetnosti kao činu otpora i opstanka.
Istarsko narodno kazalište – Gradsko kazalište Pula, premijera 12. travnja 2024. Režija i kostimografija Gabrijel Lazić, dramaturgija Emma Kliman, scenografija Josip Kresović, glazba Dimitrije Simović, oblikovanje svjetla Dario Družeta Glume: Tea Harčević, Nikola Radoš, Linda Kliman, Boris Barukčić. Fotograf: Karlo Čargonja
