Splitski akvarel Robija K.
Dubravka Crnojević-Carić i Ivana Slunjski
Temelj predstave Robi K. / Crvenkapa je mrtva čine kolumne Bilježnica Robija K. Viktora Ivančića – satirične, duhovite i često oštre refleksije na društvene i političke apsurde. Redatelj je Kokan Mladenović, a dramatizaciju potpisuju Ivančić, Mladenović i dramaturginja Karla Leko, u suradnji s ansamblom HNK-a.
Kroz perspektivu “vječnog devetogodišnjaka” Robija K. predstava iz dječje vizure preispituje i raskrinkava složene i često nelogične norme, društvene devijacije, obiteljske i društvene traume, nedosljednosti i licemjerje koje karakteriziraju suvremeno društvo. Istodobno djeluje i kao satirički album s obiteljskim fotografijama, ali i kao poziv na empatiju, razumijevanje i kritičko promišljanje kroz oči djeteta.
Predstava plijeni pozornost detaljno razrađenim dramaturškim potezima, scenskim izrazom, kostimografijom i scenografijom: kostimi i maske (Aleksandra Pecić Mladenović), scenografska rješenja (Filip Triplat), precizno oblikovani rekviziti i vizualna poetika “sitnica” daju predstavi brojne slojeve značenja – od onih koji se tiču dnevne realnosti do onih koji nose i nude slike-nositelje kolektivne i društvene simbolike.
Igra se brzo, dinamično, s ponegdje gotovo “dječačkom” vedrinom i naivnošću, što osvježava tešku, satiričnu tematiku te upravo tu naivnost čini strateškim kontrastom između djetinjeg pogleda i društvenih mehanizama.
U sebi sadrži, kao dobro skrivanu klicu iz kojeg raste snažan plod, ozbiljnu umjetničku ambiciju i, čini se, tehničku, produkcijsku i izvođačku srčanost kako bi se ta ambicija i realizirala. Njezina je vrijednost višestruka – društveno-kritička, estetska, emotivna – i razumljivo je da je pobudila pozornost publike i kritike.
Predstava nas upućuje na “naivno, dječačko” viđenje i “čitanje” svijeta. Dojma smo da je sam Robi autor i redatelj predstave. Djetinja perspektiva može razotkriti apsurde odraslih, njihove kontradikcije i neiskazive mehanizme moći, te podsjetiti gledatelje na nevino, nestrukturirano, naivno gledanje. Gledanje širom otvorenih očiju.
Kada se složeni društveni problemi pretvore u djetinji pogled, postoji mogućnost da publika prihvati sve naše predrasude, uvjerenja, iskustva, kao igru. A igra je, kao što dobro znamo, ozbiljna stvar. Društveni odnosi i jesu jedan oblik igre te kao takvi i poziv na promišljanje o njezinim skrivenim i neskrivenim pravilima.
U takvom okviru “naivnost” kao estetski princip prestaje biti tek stil, već postaje izbor koji determinira dubinu naših iskustava.
Kritičar bi mogao pitati: jesu li takve metafore i estetska redukcija svojevrsna maska koja skriva stvarnu bol i brigu?
Dramatizacija kolumni, koje su same po sebi fragmentirane, donosi i određene formalne izazove. Žonglerski pristup – skakanje između apsurda svakodnevice, snovitih prizora, pjesme i/ili groteske – rezultira slojevitošću te brojnim pitanjima što društveni sistem uistinu jest. Taj kaleidoskop ne razbija mogućnost emocionalnog udubljenja.
Predstava je u nekim recenzijama opisana i kao “scensko-glazbena forma u stilu splitskog Brechta”, kao društveno refleksivna, oštra, analitična izvedba. I zaista, koncepcija da se “dječjom” perspektivom koristi za raskrinkavanje društvenih devijacija bila je hrabar izbor.
“Poruka” je, ako dojmove što ostaju nakon odgledane predstave, možemo nazvati “porukama”, postaje višesmislena.
Radnja predstave započinje kratko nakon Robijeva devetog rođendana, a završava na dan kada navršava deset godina – to je simbolično snažno, granično razdoblje. Takav vremenski okvir sugerira svojevrsni prijelaz, prijelaz koji iz vremena nevinosti premješta gledatelje u vrijeme suočavanja s vremenom “nevinosti”, pa tako i sa značenjem jednog davno prošlog vremena, u kojem smo se svi, htjeli mi to ili ne, našli u svojevrsnom procesu tranzicije.
Ritam je predstave impresivan, vrijeme uistinu “leti”: prizori se smjenjuju, likovi se pojavljuju i nestaju, poigravaju se šalama, pjesmama, snovima; san i java, elementi bajke kao psihoanalitičkog oruđa i java neprestano se prepleću. Taj tempo je s jedne strane prednost – on drži pozornost, omogućuje dinamičan prikaz mnogih motiva, čini predstavu uzbudljivom, duhovitom, slojevitom.
Jedno od hvaljenih obilježja ove predstave je tzv. kolektivna igra: čitav glumački ansambl, autorski tim, tehničko osoblje, produkcija, svi su dali sebe da predstava zaživi. Režija, dramaturgija, scenografija, glazba, rekvizita – sve je pomno usklađeno.
“Kolektivna igra” u kazalištu upućuje i na polifoniju, heteroglosiju, raznojezičnost ili mnogoglasje.
Netko bi možda mogao zamjeriti da predstava nema “jasnoću stava”. Stječe se dojam da Robi K. katkad djeluje kao mozaik fragmenata te da je svaki segment dojmljiv, dobar, efektan, da tvori mozaik u kojem je teško iščitati jedan jasni glas. No upravo je takva stalna promjena pozicija, nemonolitnost svijesti i mnogostrukost očišta, jedna od važnih kvaliteta ove predstave. Upravo nas mnogoglasje, raznolikost očišta i dioptrija vodi dubokom promišljanju onoga što smo u-gledali.
Izvrsna je igra cijelog ansambla, a osobito se ističe tumač naslovne uloge, mladi Stipe Jelaska. On igra suvereno, zaigrano, predano.
Robi K. / Crvenkapa je mrtva hrabar je i vrijedan kazališni pothvat.
Predstava dokazuje da je adaptacija kolumni i proze u scenski tekst – uz dobru režiju, dramaturgiju, ansambl i produkciju – moguća i plodonosna. Ona pokazuje da satire, groteske, satirički i apsurdni prikazi nisu rezervirani samo za kabaret ili uličnu scenu, nego da mogu živjeti i u velikom nacionalnom teatru te dotaknuti publiku, probuditi smijeh, pa tako i pojedinačni, ali i kolektivni duh.
***
Robi K. nudi pogled na naše svakodnevlje, ali nam omogućuje da naslutimo i neke prošle nanose boja, priča, naših roditelja, djedova, baka.
Poput akvarela, djeluje fluidno i višeslojno.
Preispituje društvo, ali i povijest. I baš kao u akvarel-tehnici: granice su meke, nejasne, površina odaje prethodno naslikane slojeve boja i oblika. I ništa nije dovoljno gusto, dovoljno “tvrdo”, a da se ne bi naslutilo i neko vrijeme prije ovoga, i ono prije onoga. Svaki se prethodni sloj dade prepoznati i mi svjedočimo prozirnosti. Prozirnosti novonanesenog sloja. I to čini sliku, akvarel osobito poetičnim. Točnim. Lijepim. Ljudskim.
***
Predstava Robi K. – Crvenkapa je mrtva pokazuje da kazalište, čak i kada barata jednostavnim sredstvima, može biti (i jest) prostor rizika i ustrajnog propitivanja. Baš kako bi rekao i Vojko V: “Kako to? Kako to? Nije mi jasno – kako to?”
Hrvatsko narodno kazalište Split, premijera 20. studenoga 2024. Redatelj Kokan Mladenović, dramatizacija Viktor Ivančić, Kokan Mladenović i Karla Leko u suradnji s ansamblom predstave, dramaturginja Karla Leko, scenograf Filip Triplat, kostimografkinja Aleksandra Pecić Mladenović, glazba Studio Bozon, suradnica za scenski pokret Anja Ostojić, oblikovatelj svjetla Branimir Bokan, oblikovatelj tona Damir Punda, izvršna producentica Ena Subotić. Robi K.: Stipe Jelaska, Tata: Goran Marković, Mama: Petra Kovačić Botić, Dida sa Šolte: Nenad Srdelić, Učiteljica Smilja, Trogrlićka: Katarina Romac, Dino, Dinov tata, Trogrlić Donat Zeko: Kane Šteta, Kanin tata, Kragić Stipe Radoja: Teica, Teicina mama, Kragićka, Crvenkapa Andrea Mladinić: Bešo Tablet, Bešin tata, Bezmalinović, Lovac, Vozač 1, Bagerist 1: Elvis Bošnjak, Flomić Boban, Bobanov tata,Majkl, Barba Mario, Vuk, Vozač 2, Bagerist 2: Mijo Jurišić, Rino Sajla, Rinov Tata, Džordž, Barba Jole, Reporter: Nikša Arčanin, Lovre Direktor, Lovrin tata, Šegvić, fra Ivo, Dinov tata: Zdeslav Čotić, Pederica Sandra, Sandrina mama, Dinova mama, Plazibatka Monika Vuco Carev: Nela Svinjogojstvo, Nelina mama, Domazetka, Tajana Jovanović: Niveska, Niveskina mama, Bezmalinovićka, Reporterka: Zorana Kačić Čatipović. Foto: arhiva HNK-a Split.
