Stratford-upon-Avon ili u potrazi za Shakespeareom
Kim Cuculić
Putovanje isprva nije bilo zamišljeno kao kazališno. Plan je bio proputovati Englesku od Southamptona do Yorka, pa se onda iz zračne luke u Londonu vratiti u Hrvatsku. Bilo je to proljeće 2019. godine i nitko nije mogao ni slutiti da ćemo se uskoro suočiti s “kugom 21. stoljeća” (COVID-19) koja će zatvoriti kazališta. No ispalo je da svako moje putovanje na kraju barem djelomično ispadne i vezano za kazalište, jer gdje god da se zateknem, tražim kazališne zgrade i pokušavam doznati koje su predstave trenutačno na programu. Planirajući spomenutu rutu, shvatila sam da nikako ne mogu zaobići Stratford-upon-Avon i da mi je ovo jedinstvena prilika da ga posjetim. Iz Southamptona krenula sam autobusom, a zatim i vlakom zaključivši da je željeznička mreža u Engleskoj prilično dobro razvijena i da se vlakom praktički može doputovati čak i u svaki manji grad.
Teorije urote
I tako sam krenula u potragu za Williamom Shakespeareom, koji je, kako se navodi u biografijama, kršten 1564. u gradiću Stratford-upon-Avon, u kojemu je 1616. i preminuo. Poznato je da su, premda su u istraživanje njegova životopisa uloženi golemi napori, podaci zapravo oskudni i od reda utemeljeni na malobrojnim dokumentima službene važnosti poput datuma krštenja, vjenčanja, pogreba, oporuka, pravnih procesa, sudskih troškova i slično. Enciklopedije navode da je rođen kao treće od osmero djece u imućnoj stratfordskoj obitelji. Njegov otac John, ugledan obrtnik, obavljao je različite dužnosti u upravi grada Stratforda, a 1568. postao je i načelnik. Majka Mary Arden bila je kći maloga posjednika.
Iako popisi učenika iz 16. stoljeća nisu sačuvani, pretpostavlja se da je pohađao mjesnu srednju školu, gdje se obrazovanje sastojalo uglavnom od učenja latinskoga jezika i čitanja odabranih tekstova klasičnih povjesničara, moralista i pjesnika. Godine 1582. oženio se osam godina starijom Annom Hathaway; 1583. rodila im se kći Susanna, a dvije godine poslije blizanci Hamnet i Judith.
No, kao što je poznato, još od kasnog 18. stoljeća kruže različite “teorije urote” koje tvrde da William Shakespeare iz Stratford-upon-Avona uopće nije autor djela objavljenih u Prvome foliju. Popis alternativnih kandidata dug je i ne prestaje rasti. Na popisu su i Francis Bacon, Christopher Marlowe, Edward de Vere, pa čak i kraljica Elizabeta I. Više o tome može se pročitati u knjizi Shakespeare by Another Name: The Life of Edward De Vere, Earl of Oxford, The Man Who Was Shakespeare Marka Andersona iz 2005. godine.
Neki smatraju da Shakespeare nije postojao te njegova djela pripisuju drugom autoru čiji je pseudonim bio William Shakespeare, ili čak skupini od nekoliko autora koji su se koristili tim imenom. Bez obzira na dvojbe oko autorstva, Stratford-upon-Avon sav je u znaku barda engleske književnosti Williama Shakespearea; njegov duh kao da lebdi nad cijelim gradićem. Zamijetila sam i mnoštvo labudova, što me podsjetilo na Shakespeareov nadimak Swan of Avon, Labud iz Avona. Izmislio ga je Ben Jonson u svojoj pjesmi. Fraza se odnosi na labudove na rijeci Avon u Stratfordu, kao i na starogrčko vjerovanje da duše pjesnika prelaze u labudove.
Royal Shakespeare Company
Ovaj grad na rijeci Avon nalazi se u engleskoj grofoviji Warwickshire, četrdesetak kilometara južno od Birminghama, sačuvavši svoj srednjovjekovni izgled. Gradić koji broji oko 30 500 stanovnika najviše živi od turizma, s obzirom na o da ga godišnje posjeti oko tri milijuna turista, što se, pretpostavljamo, također može pripisati Shakespeareu. Njegova je rodna kuća 1847. pretvorena u memorijalni muzej i knjižnicu u kojoj se čuvaju njegova djela, dok mu se grob nalazi u crkvi Holy Trinity.
Stratford na obali Avona poznat je po još nečemu – u njemu se nalazi Royal Shakespeare Theatre (od 1879. do 1961. Shakespeare Memorial Theatre), u kojemu se izvode Shakespeareova djela. Originalna je zgrada izgorjela 1926. godine; sačuvale su se samo knjižnica i umjetnička galerija, koje su uključene u novu kazališnu zgradu izgrađenu 1932. Nova Shakespeareova knjižnica i studijski centar otvoreni su 1964. godine.
Royal Shakespeare Company (RSC) danas je velika britanska kazališna kompanija sa sjedištem u Stratford-upon-Avonu. Smatra se da su se kazališne predstave tamo izvodile još od Shakespeareova vremena, iako je prva zabilježena izvedba drame koju je napisao sam Shakespeare bila 1746., kada je župnik Joseph Greene, učitelj Stratfordske gimnazije, organizirao dobrotvornu produkciju za financiranje restauriranja Shakespeareova nadgrobnog spomenika. Družina Johna Warda sa sjedištem u Birminghamu Warwickshire Company of Comedians izvela je Othella. Prva zgrada podignuta u znak sjećanja na Shakespearea bio je Jubilarni paviljon Davida Garricka 1769. godine, a otad se najmanje 17 zgrada koristilo za izvođenje Shakespeareovih djela.
Prva stalna zgrada posvećena Shakespeareovim djelima u gradu bilo je kazalište izgrađeno 1827. godine u vrtovima New Placea, ali je odavno srušeno. Povijest RSC-a započela je sa Shakespeare Memorial Theatreom, prema zamisli lokalnog pivara Charlesa Edwarda Flowera. Donirao je zemljište uz rijeku Avon i 1875. pokrenuo međunarodnu kampanju za izgradnju kazališta u gradu Shakespeareova rođenja. Kazalište, viktorijansko-gotička zgrada koja prima nešto više od 700 ljudi, otvoreno je 23. travnja 1879. izvedbom predstave Mnogo vike ni za što.
Memorijal, gotičku katedralu od crvene opeke, koju su projektirali Dodgshun i Unsworth iz Westminstera, George Bernard Shaw kritički je opisao kao “divljenja vrijednu zgradu, prilagodljivu svakoj svrsi osim kazališnoj”. Od 1919., pod vodstvom Williama Bridges-Adamsa i nakon sporog početka, njezina rezidentna New Shakespeare Company postala je jedna od najprestižnijih u Britaniji. Kazalište je 1925. dobilo kraljevsku povelju o osnivanju, koja mu je dala prestižan status.
U popodnevnim satima 6. ožujka 1926., kada su trebale početi probe za novu sezonu, izbio je požar. Masa drvenih greda koja je krasila unutrašnjost kazališta pretvorena je u pepeo, a sljedećeg jutra od zgrade je ostala samo crna ljuštura. Nakon te nezgode počelo je prikupljanje sredstava za obnovu kazališta, uz velikodušne donacije koje su stizale od filantropa iz Amerike.
U siječnju 1928. godine, nakon javnog natječaja, Elisabeth Scott jednoglasno je imenovana arhitekticom za novo kazalište koje je postalo prvo važno djelo podignuto u Ujedinjenom Kraljevstvu prema nacrtima žene arhitektice. Tada je George Bernard Shaw komentirao da njezin dizajn jedini pokazuje imalo kazališnog smisla. Njezini modernistički planovi za art deco strukturu našli su se na udaru kritika s mnogih strana, ali je nova zgrada trijumfalno otvorena na rođendan Williama Shakespearea, 23. travnja, 1932. Uz neke manje prilagodbe pozornice, ostala je u stalnoj uporabi sve do 2007. kada je zatvorena zbog velikog preuređenja interijera.
Godine 1959., dok je bio ravnatelj Memorijalnog kazališta, Peter Hall najavio je da će osnivanje stalne skupine biti primarni cilj. RSC je službeno osnovan 20. ožujka 1961. kraljevskom objavom da će Shakespeare Memorial Theatre nadalje biti poznat kao Royal Shakespeare Theatre, a skupina kao Royal Shakespeare Company.
Kritičar Michael Billington, sažimajući te događaje, napisao je:
Godine 1960. tada dvadesetdevetogodišnji Peter Hall službeno je preuzeo vodstvo u Stratford-upon-Avonu i krenuo u pretvaranje šestomjesečnog Shakespeareova festivala krcatog zvijezdama u cjelogodišnje poslovanje izgrađeno oko stalne skupine, londonske baze te suvremenog rada iz zemlje i inozemstva. Teško je shvatiti koliko je Hallov san bio radikalan u to vrijeme; ili koliko je zapravo bilo protivljenja stvaranju onoga što je postalo službeno poznato u ožujku 1961. kao Royal Shakespeare Company.
John Barton imenovan je pridruženim direktorom u siječnju 1960., a nakon njega su 1962. došli Michel Saint-Denis, Peter Brook i Clifford Williams, koji su se pridružili skupini kao rezidentni direktori. Repertoar je također proširen kako bi uključio moderna djela i klasike osim Shakespearea. Godine 1962. osnivanju londonske baze za RSC snažno se protivilo Kraljevsko nacionalno kazalište koje je – predvođeno vikontom Chandosom i Laurenceom Olivierom – željelo biti jedina subvencionirana skupina koja djeluje u Londonu. Nakon dogovora s princom Littlerom, upravnim direktorom Associated Theatre Properties, RSC je osnovao Kazalište Aldwych kao svoju londonsku bazu za produkcije prebačene iz Stratforda u London.
RSC ima tri stalna kazališta u Stratford-upon-Avonu: Kraljevsko Shakespeareovo kazalište s 1 060 sjedala (ponovo je otvoreno 24. studenoga 2010. nakon projekta Transformacija), Kazalište Swan s manjom scenom kapaciteta 461 sjedala i The Other Place, studijsko kazalište s 200 mjesta koje je otvoreno 2016. godine. U srpnju 2021. u Labuđim vrtovima izgrađeno je privremeno kazalište na otvorenom s 500 sjedala pod nazivom Lydia & Manfred Gorvy Garden Theatre. Kazalište je izgrađeno zbog pandemije COVID-19 kako bi se produkcije vratile prema uputama vlade tijekom ljeta 2021. godine.
Ukroćena goropadnica
Otkad je Peter Hall reorganizirao ansambl i podijelio ga na dva dijela, sjedišta su RSC-a u Stratford-upon-Avonu i Londonu. U Stratford-upon-Avonu izvode se djela Williama Shakespearea i drugih dramatičara elizabetanskoga doba, a na programu su i djela suvremenih autora. Neka od poznatijih imena koja su radila u RSC-u jesu Laurence Olivier, Vanessa Redgrave, Albert Finney, Peter Brook, Judi Dench, David Warner, Glenda Jackson i drugi. Zgrada RSC-a često se može vidjeti i u popularnoj televizijskoj seriji Shakespeare & Hathaway: Private Investigators, kriminalističkoj seriji čija se radnja odvija u Stratford-upon-Avonu. U novije vrijeme kazalište The Royal Shakespeare Company renoviralo je Royal Shakespeare Theatre, napravivši pozornicu koja još više približava glumce i publiku. U atriju kazališta nalazi se knjižara s velikim izborom Shakespeareovih djela i literature o njemu, ali i druga teatrološka izdanja.
U kazališnoj sezoni 2019./2020. na repertoaru Royal Shakespeare Company bile su predstave Kako vam drago, Ukroćena goropadnica i Mjera za mjeru. Planirano je i da te predstave gostuju u šest regionalnih teatara. Najavljujući sezonu, Gregory Doran, tadašnji umjetnički direktor RSC-a, kazao je:
Hamlet kaže da je smisao kazališta ,držati zrcalo prirodi’. Ako kao mladi ne vidite svoj odraz u tom ogledalu, zašto biste se uključili u tu kulturnu ponudu?
Stoga smo ove sezone posebno naporno radili na tome da naše kazalište odražava naciju na način na koji nikada prije nije. Uveli smo rodno uravnotežen ansambl 50/50 tijekom cijele sezone te prvi put okupili talente iz svih krajeva Ujedinjenog Kraljevstva, odražavajući i etničku, geografsku i kulturnu raznolikost Britanije danas i one umjetnike koji su nedovoljno zastupljeni na našim pozornicama.
Želimo stvoriti sezonu koja u središte stavlja suvremenu publiku i koja izravno govori o sadašnjem trenutku. Uvijek sam bio zadivljen Shakespeareovom uporabom riječi ,sada’. To mu je omiljena riječ: ,Sada je zima našeg nezadovoljstva’, ,Sad se zabavljaj nagađanjima vremena’, ,Sada, sada, vrlo sada!’ Vodi vas ravno u trenutak. Priče koje priča možda su zapisane prije više stotina godina, ali se događaju sada, svima nama…
Tada je naglašeno i da je RSC u odabiru glumaca za 2019. vodio računa o tome da on odražava britansko društvo u smislu spola, roda, etniciteta, regionalnosti i invaliditeta. U to su vrijeme sve javno financirane organizacije bile pod pritiskom Umjetničkog vijeća Engleske da postignu veći napredak u smislu raznolikosti. Vezano za to, njegovo godišnje izvješće istaknulo je “veliki jaz između organizacijskih težnji i djelovanja”. Inzistiranje na većoj raznovrsnosti djelomično je potaknuto i pisanjem kazališnog kritičara Daily Maila Quentina Lettsa koji je optužio RSC za pogrešno odabranu ulogu crnog glumca u predstavi The Fantastic Follies of Mrs Rich, nazvavši to “lukavim pristupom politički korektnom izboru uloga”. RSC je uzvratio kritičaru, optuživši Lettsa da se čini da “demonstrira očito rasistički stav prema članu glumačke ekipe”.
Gregory Doran je režirao Mjeru za mjeru, a opisao ju je kao ultimativnu #MeToo predstavu, dok je Kimberly Sykes režirala Kako vam drago, a Justin Audibert Ukroćenu goropadnicu.
Za vrijeme našeg boravka u Stratfordu na programu Royal Shakespeare Company bila je nova produkcija Shakespeareove komedije Ukroćena goropadnica (izvorno: The Taming of the Shrew), u režiji Justina Audiberta. Komad je napisan u prvoj polovici 1590-ih, a tiskan 1623. godine. Bila je to farsa za elizabetansku publiku, a kao inspiracija poslužila je militaristička kraljica Elizabeta I. Neki Ukroćenu goropadnicu opisuju kao antifeministički komad, odnosno kao komediju “rodnosti i materijalizma, hijerarhije i moći”.
Ta komedija spada među Shakespeareova rana djela, među prva kojima je osiguravao svoju egzistenciju u Londonu kao glumac, suvlasnik glumačke družine i kao pisac. Vjeruje se da je djelo nastalo u dvjema verzijama. Ranijom, Historie called The taming of a Shrew koristila se piščeva družina na turneji koju je poduzela devedesetih godina šesnaestog stoljeća, dok je većina londonskih kazališta bila zatvorena zbog epidemije kuge. Nakon povratka iz provincije nastala je i današnja, ponešto izmijenjena verzija komedije, pa je takva službeno izišla 1594. godine.
Nova predstava RSC-a izazvala je polemičke tonove, jer se Justin Audibert upustio u interpretaciju u kojoj je zamijenio spolove – zamjenjujući patrijarhat matrijarhatom. U originalu radnja se događa u Padovi, gdje su se okupili prosci lijepe Biance, kćeri bogatog Battiste Minole. Međutim, otac je ne želi udavati dok se ne uda njezina starija sestra Katarina, poznata po svojoj nezgodnoj i goropadnoj naravi. U Padovu stiže veronski plemić Petruccio u potrazi za bogatom ženom i dobrim mirazom. Prijatelj Hortensio, jedan od Biancinih prosaca, upućuje ga na Katarinu. Prva fabularna linija prati turbulentno Petrucciovo udvaranje temperamentnoj Katarini, tijekom kojeg Petruccio nepredvidivim ponašanjem i domišljatim potezima primorava mladu na promjenu vlastite ćudi. Protagonisti se zaljubljuju i na kraju komedije su najskladniji par. Druga fabularna linija prati zaplete i obrate vezane uz prošnju mile, ali i proračunate Biance, čiju ruku žele padovanski plemić Hortensio, stariji bogataš Gremio i student iz Pise Lucenzio, inače i sin bogatog firentinskog gospodina. Bianca se na kraju udaje za Lucenzija, dok Hortensio ženi bogatu udovicu.
U Audibertovoj verziji muške i ženske uloge su zamijenjene – Battista Minola postao je žena koju je tumačila ekspresivna Amanda Harris, dobitnica Nagrade Olivier. Goropadnica Katarina postala je Minolin stariji sin kojega je igrao Joseph Arkley, dok je mlađeg sina Bianca utjelovio dugokosi James Cooney. Veronski plemić Petruccio, koji prosi Katarinu, postao je Petruccija u izvrsnoj interpretaciji Claire Price – poznate engleske glumice koja je, primjerice, glumila u televizijskim serijama London’s Burning, Dalziel and Pascoe, Rosemary and Thyme, Agatha Christie’s Poirot, Midsomer Murders i drugima. Izdvojimo i naslove Rebus i The Second Best Exotic Marigold Hotel. Nakon nekih od tih uloga, bilo je lijepo Claire Price vidjeti i na kazališnim daskama – Petrucciju je igrala s puno živosti, strasti i temperamenta, habitusom podsjećajući na Elizabetu Prvu.
Sukladno koncepciji predstave, Hortensio je postao Hortensija (Amelia Donkor); Gremio je Gremija (Sophie Stanton); Lucenzio je Lucentija (Emily Johnstone); Tranio je Tranija (Laura Elsworthy); Biondello je Biondella (Amy Trigg), a Vincenzo je Vincentija (Melody Brown). Nije posrijedi poigravanje konvencijama elizabetanskog kazališta u kojemu su muškarci glumili ženske uloge, već potpuna promjena rodne i spolne perspektive kojom je došlo i do pomaka u interpretaciji Shakespeareove Ukroćene goropadnice. U Audibertovoj predstavi žene su prikazane kao jače od muškaraca – one nose mačeve i snažnije su u svakom pogledu, dok su muškarci pomalo feminizirani i “potlačeni”. Petruccija se tako s nevjerojatnom okrutnošću odnosi prema svome suprugu Kateu, no na kraju ga “ukroti” i završnica je kao u izvorniku.
Osim zamjene muško-ženskih uloga, režija Justina Audiberta uglavnom je klasična, ali vrlo dinamična. Glazba se izvodila uživo i točno naglašavala pojedine dramatske ili komične elemente, dok je Hannah Clark kreirala kostime po uzoru na one iz elizabetanskog doba. Najveća vrijednost predstave, iz koje izvire tipičan britanski humor, bili su sjajni glumci koji osvajaju ekspresivnošću, izvrsnom dikcijom i energičnim kretanjem pozornicom, koja dvama prolazima “ulazi” u gledalište. U predstavi je glumila i izvođačica u invalidskim kolicima, izvrsna Amy Trigg. U predstavi se pojavljuje i gluhonijema sluškinja koju je igrao muškarac. Stoga je to, sukladno tadašnjoj repertoarnoj politici RSC-a, bila i predstava o različitostima, u kojoj ljubav na kraju pobjeđuje.
David Garrick
Nakon predstave u Royal Shakespeare Company uobičajeno je još nekamo otići, na piće ili večeru. Mi smo odabrali Garrick Inn, navodno najstariji pub u Stratford-upon-Avonu. Prijašnja srednjovjekovna zgrada na istom mjestu također je korištena kao gostionica. Smatra se da je epidemija kuge možda započela unutar izvorne gostionice 1564. nakon što je tkalački šegrt Oliver Gunn tamo umro od bolesti. Izraz “hic incepit pestis”, koji se prevodi kao “ovdje počinje kuga”, bio je napisan u Gunnovu grobnom zapisu. Međutim nejasno je jesu li te riječi dodane grobnom registru kako bi upozorile na lokalno izbijanje kuge koje je počelo na tom mjestu.
Također se tvrdi da je pub uklet. I evo još jedne poveznice s kazalištem – pub je dobio ime po glumcu Davidu Garricku (1717. – 1779.). Godine 1741. počeo je nastupati u Fields Theatreu u Shakespeareovu Richardu III. s takvim uspjehom da je ubrzo privukao mase posjetitelja. Korjenito je izmijenio zatečeni glumački stil tada vodećega Jamesa Quina, nadomješćujući njegovu formalnu deklamaciju ekspresijom bližom svakodnevnu ophođenju. Angažmanom u kazalištu Drury Lane začeo je dugu i uspješnu karijeru trageda, ali i komičara, te ravnatelja. Premda je intenzivno nastupao, u zemlji i inozemstvu, pisao je prologe i epiloge te prilagođivao drame za pozornicu.
Na kraju našeg posjeta Stratford-upon-Avonu zaključili smo da Britanci iznimno cijene svoje književne i kazališne velikane, odajući im počast na svaki mogući način. Najveći među njima svakako je Shakespeare, ali putujući Engleskom može se vidjeti da se poštovanje odaje i drugim znamenitim osobnostima. S tim mislima vratila sam se u Hrvatsku, razmišljajući o tome kako se mi odnosimo prema našim velikanima umjetnosti i kulture.
