Teatar Kuntrata: teatar snova i slutnji ili poetsko-ritualni teatar
Mirko Đinđić
uzdah prostora, prepoznate odrednice podneblja
Teatar Kuntrata (ex Amaterska kazališna družina Kuntrata) osnovan je 1981. godine u Sv. Filipu i Jakovu kao pokušaj skupine kazališnih entuzijasta da teatraliziraju ozračje, povijesni trag, posebnosti i svakodnevlje prostora prepoznatog u srcu mjesta.
Teatar Kuntrata tako baštini naziv i povijesne prizive najfrekventnije ulice Sv. Filipa i Jakova u kojoj se oduvijek glumilo, pjevalo, veselilo, tugovalo, susretalo ili kuntretavalo.
Nastojeći biti kazalištem prepoznatljive poetike, koje uvijek iznenađuje i ostaje autentičnim umjetničkim uzdahom prostora koje inspirira.
moru okrenuto susretanje
Reklo bi se da je proizašlo iz onog duhovnog pa i tradicijskog traga u kojem se kuntratavanje može, u virtualnom nekom slijedu asocijacija, prepoznati kao snovito i moru okrenuto susretanju u kojem je sve rečeno, davno izgovoreno, prepoznato i odživljeno.
Ostale su samo slike i memorabilije, rastvoreni spomenari, albumi i pritajena sjećanja. Onaj modus vivendi koji traje i koji se podrazumijeva.
Teatar Kuntrata svojim je kazališnim svjedočenjem htio otvoriti “škrinje uspomena”, ormare pune starih matrikula, dopisnica, pisama, fotografija, molitvenika skupljenih molitvi i zakletvi i kazališnim suvremenim jezikom progovoriti o kapljama duše koje određuju žene otoka, udovice pomoraca, nerealizirane ljubavnice, ostarjele usidjelice. Nostalgičan i elegičan slijed prizora koji, objedinjeni temom i definirani naslovom, jasno određuju stanje, prepoznaju eros, usložnjavaju poruke tišine, utihe, plime, zvona, šum valova i vječno svjedočenje lune.
I onda kada utihnu lumini i pogase se svijeće.
nedopričane storije povratka
Tijekom minulih godina djelovanja i organizirajući te sudjelujući na smotrama, susretima i festivalima hrvatskih kazališnih amatera, Teatar Kuntrata je, igrajući razne tipove teatra, u posljednjem desetljeću isprofilirao posebnu poetiku – poetski teatar ili poetsko-ritualni teatar koji držimo najprimjerenijim oblikom/tipom teatarskog izričaja. Slijedom toga odustalo se od uobičajenog dramskog predloška i “glumačkih predstava” te se posvetilo pjesničkim tekstovima poznatih hrvatskih autora (Drago Ivanišević, Jakša Fiamengo, Ljubo Stipišić Delmata, Stjepan Pulišelić, Davor Mojaš, Zvonimir Sutlović, Marin Carić…), i ne samo hrvatskih (Federico García Lorca), ali i propitivanju-istraživanju baštinskih tekstova i događaja pronađenih u Državnom arhivu u Zadru i Državnom arhivu u Splitu te onodobnoj periodici. Tako je primjerice u jednoj od dosadašnjih predstava posrijedi vizualizacija predloška za kazališnu igru ili uprizorenje arhaične poeme Kod Lepanta, sunce moje Ljube Stipišića Delmate (1938. – 2011.), skladatelja, pjesnika, melografa, dirigenta, slikara i sakupljača narodnog blaga širokog spektra, koji je jednu od najemotivnijih svojih pjesama posvetio bitci kod Lepanta 1571. godine.
Predstava pokušava prepoznati duhovne sastavnice podneblja, uzdaha, čežnje i elegije u pogledu žene koja ispraća, očekuje, strepi, pamti i moli.
Oživljeni i teatralizirani fragmenti nedopričane storije povratka. U suzu. Ili trag tuge, usud očaja i krik ostanka. Pokušaj poetizacije nekih prepoznatljivih svakodnevnosti mediteranskih posebnosti. Ali isto tako i molitvi, sprovoda i ophodnji žena u crnom opustjelim kršem jadranskih otoka, primorja i susretištu galebova, zova brodovlja i slanosti suza Njih koje žele, slute i čekaju.
Predstava je prema stručnoj prosudbi festivalskog povjerenstva 2019. iznjedrila:
spoj izuzetnog, dobro koreografiranog scenskog pokreta, koordiniranog zborskog scenskog govora, sve praćeno odličnim svjetlosnim i glazbenim rješenjima. Efektno i moderno napravljena predstava, primjer je redateljski uspješnog rada i istraživanja na mogućim rješenjima amaterskog teatra, vizualnoga približavajući profesionalnom promišljanju teatra. Kuntrata je odabrala kao predložak za kazališnu igru spomenutu arhaičnu poemu uprizorivši pritom impresivni spoj glume, scenskog pokreta, kostima, scenografije, svjetla i glazbe. Svi ti elementi sklopili su se u vrlo zanimljivu audio-vizualnu cjelinu, stvorivši predstavu koja se gleda i doživljava u dahu. Predstava je inspirirana nekim redateljskim rješenjima korištenim u profesionalnim i najboljim amaterskim uradcima, što ne umanjuje njezine umjetničke dosege. Uz mladi glumački ansambl, redateljski vrlo dobro vođen, stvorena je cjelovita predstava vrijedna odlaska u kazalište.
A arhivsko gradivo tako otkriva nove predloške, kao što su glagoljaške matrikule raznih bratovština (Uprizorenje glagoljske matrikule bratovštine sv. Mihovila). To je bila predstava, kako zaključuje jedna od članica prosudbenog festivalskog povjerenstva 2020. godine:
vizualno bogata i uzbudljiva, u kazališnom smislu beskompromisna i odvažna. Ova je predstava prepuna snažno izvedenih i značenjski bogatih detalja. Riječ je o predstavi koja se ne boji Tišine. Glumci disciplinirano i pažljivo izvode daleki ritual, čitaju rečenice koje izgovaraju, većinom oporuke. No, razlog tomu nije njihova nepripremljenost, već je riječ je o dramaturški opravdanom postupku koji upućuje na to kako je prostor predstave – prostor davno zapisanih riječi, što čine tragove po kojima se krećemo kad se o/krećemo prošlosti. Specifičan jezik i melodija pomalo zaboravljenog jezika dodatno pojačavaju meditativnu atmosferu scene. Dobro pogođena glazba, poigravanje raznim svjetlosnim efektima, kratke slike susretanja sjena i boja – osvjetljavaju našu prošlost, baš kao i ono arhetipsko ili kolektivno nesvjesno. Slike se izmjenjuju precizno, osmišljeno, što ne robuje linearnosti, kao ni uzročno-posljedičnim vezama. Svjetlo i sjene koje ostaju u memoriji gledatelja kao fragmenti davnih zbivanja, pa tako i fragmenti raznih razina ljudske svijesti.
Cilj je nam je bio napraviti kulturološki i znanstveni pothvat i javnosti predočivši bogatu glagoljsku baštinu bratovštine Sv. Mihovila u Svetom Filipu i Jakovu, posebno kad je riječ o knjigama bratovština, tzv. madrikula i oporuka.
razrađeni govor svijeća
U umjetničkom smislu riječ je o dramatizaciji i režiji koja daleka vremena 17. i 18. stoljeća i svakodnevicu dalmatinskoga mjesta predočuje modernim i postmodernističkim scenskim sredstvima u kojima prevladava atraktivno oblikovanje svjetla i unošenje razrađena govora svijeća.
Isti rukopis nastavlja se, vizualno, poetski, auditivno i simbolički promišljenom, gotovo meditativnom predstavom, a riječ je o našoj novoj predstavi Ljubomora, koja je u poetskim slikama izrečena svjetlom, pokretom i zvukom dočarala život Mediterana s početka prošlog stoljeća. Žene koje su ostavljali muževi moreplovci, muževi koji su skrbili za svoje obitelji negdje daleko od doma. Teško je onima koji ostaju, ali i onima koji odlaze. Kušnje, sumnja, samoća…
životi predmeta i samozatajna anonimnost izvođača
U predstavi Lumin istaknuta je “tamnija” i melankolična strana Mediterana kao ishodište naših poetskih vizija i prevodi se u jedinstveni kazališni jezik temeljen najprije na snažnim slikama usporene animacije predmeta i posvećenih izvođača spremnih na gotovo samozatajnu anonimnost u korist funkcionalnosti. Linija izvedbenosti posvećena je ritualnosti, poetičnosti, melankoliji i duhovnosti, ne nužno religioznoj, ali neodvojivoj od gotovo liturgijske procesualnosti. Predstava govori o općem fokusirajući se na konkretno: pojedinačne slike ili postaje dio su jedne priče o životu i umiranju, “ali su dovoljno generičke da proizvode univerzalnost, oprimjerujući kazališni postulat prema kojem je ‘cijeli svijet pozornica’ pa je onda i obratno. (…) Sve te kvalitetne i, u domaćem kazališnom i ne samo amatersko-kazališnom rasteru poprilično jedinstvene komponente, prisutne su i u jednoj od u posljednje vrijeme najimpresivnijih predstava Kuntrate naslova Lumin“, kako navodi stručno povjerenstvo Festivala kazališnih amatera 2023.
otočke tišine, plime u dušama
Predstava Žrtva ljubavi temelji se na stvarnom događaju koji se dogodio na otoku Hvaru 1932. Femicid na otoku izazvao je ogorčenje otočana, uzburkao ustaljeni životni hodogram malog ribarskog mjesta i izazvao veliki interes javnosti pa je tako o tom zločinu opširno izvještavano u tadašnjem tisku. Osnovni inspirativni trag izvedbe temelji se na autentičnim sudskim spisima, zapisnicima i tijeku sudskog postupka otkrivanja i osude počinitelja zločina.
Koristi se citatima iz sudskih spisa iz Državnog arhiva u Splitu i ulomcima iz Gradske kronike tadašnjih izdanja novina Novo doba. Sam čin femicida u našoj predstavi poslužio je kao povod za kazališnu poetsku priču o sudbini žena, njihovim otočkim tišinama, tragičnim i neuzvraćenim ljubavima, upućenosti moru, plimama u njihovim dušama, sjetama i molitvama. Baš kao što u pjesmi Put u labirint, koja je također poetski uzdah i lirski komentar naše predstave, upućuje pjesnik Jakša Fiamengo: “Tu od iste smo nade, od istih kostiju / ocijeđeni, urušeni u sebe, sami / pred navalom smrti koju bismo htjeli / razumjeti tek zemljom koja je libar / zaklopljeni, čaša izlivena iz kobi.”
kaleidoskop alibija
Poetska priprava za san koji treba htjeti izmoliti. Žrtvi, tuzi, boli i udesu. Ljubavi i patnji unatoč. Predstava se ne oslanja na klasično pripovijedanje, već gradi naraciju nizom metaforičnih i vizualno dojmljivih slika. Stručno povjerenstvo piše:
Redateljska vizija odiše vizualnom poetikom u kojoj svaka scena nosi snažno simboličko značenje. Čarobne vizualne slike, nadopunjene pažljivo biranom glazbom i sjajnom ženskom vokalnom klapom integriranom u predstavu, stvaraju atmosferu koja istodobno uznemiruje i očarava gledatelja.
Djevojkama iz klape pokrivena su lica polovičnim maskama, čime postaju i jedne od mnogih i grčki zbor. To je, tamnim tonovima obojena, otočka crna kronika, labirint udesa, kaleidoskop alibija, životne snage, upornosti i usuda stvarnih protagonista, koja mnogim svojim motivima, elementima i slojevima ostaje i danas aktualna i upozoravajuća.
povratak u suzu, prepoznata poetika podneblja
Težimo da gledalište bezrezervno odvedemo u potpuno novi svemir, prostor u kojem se sve polako i pažljivo otvara pred gledateljem. U tim se predstavama ne priča samo priča, one se doživljavaju svim osjetilima. Priča, simbolika, geste, pjesma, koreografija – sve se spaja u jedinstvenu kazališnu cjelinu koja gledatelja poziva da gleda širom otvorenih očiju, ali i da sluša, osjeća, mašta. Riječ je o kazalištu koje ne traži samo racionalno praćenje fabule, već aktivno sudjelovanje gledatelja u stvaranju značenja.
Mirko Đinđić u kazališnom amaterizmu aktivan je više od četrdeset godina, kao glumac, scenograf, oblikovatelj svjetla, producent i redatelj. Utemeljitelj je Teatra Kuntrata i njegov umjetnički voditelj. Dobitnik je brojnih nagrada za kazališna postignuća.
