Tišina koja odjekuje
Jan Mišković
Sedamnaesti Festival suvremenog plesa Monoplay svoju pozornicu rezervirao je za Susret sa samim sobom, izvedbu Kristine Lisice. S Kristinom Lisicom na konceptu i koreografiji surađivala je Anđela Bugarija, a cjelinu prati izložba fotografa Antonija Stipinovića. Ovaj multimedijski proizvod rezultat je sinergije pokreta i slika unutarnjih stanja, čime se otvara prostor za intimno propitivanje odnosa između vlastitog tijela i uma. Izložba ne funkcionira kao popratni sadržaj, već kao uvertira u izvedbu, skicirajući nužna ogoljenja potrebna za susretanje sa sobom prije samog sjedanja u kazališnu dvoranu.
Kristina Lisica koristi se plesom, filmom i fotografijom kao medijima kojima otvara pitanja o razvijanju vlastitih resursa u potrazi za ravnotežom misaonog i opipljivog. Tri bijela kvadra koja prekrivaju pozornicu aludiraju na faze mjesta susreta. Tijelo ovdje nije instrument pokreta, nego propusna membrana koja raslojava iskustva, pohranjuje sjećanja i oblikuje mentalne napetosti. Ono što svakodnevno upijamo osjetilima na autoričinoj se pozornici razotkriva kao izvor unutarnje buke. Tempo izvedbe mijenja se prijelazom s jednog na sljedeći plesni pod, a time i kostimi, sjajno usuglašeni s atmosferom stvorenom pokretom i pratećim filmom. Bijeli, gotovo astronautski kostim s početka, koji postiže dojam neprekidne borbe između internih impulsa i vanjskih očekivanja, projicira prvi korak u introspekciji skrivajući vlastito lice. Intenzivno, čvrsto i napeto. Ta bezlična etapa bilježi prijelome između pokreta i mirovanja. Vizualni podražaji ne nude sigurnu distancu, već pozivaju gledatelje na suočavanje s vlastitim percepcijama, granicama i otporima. Tijelo, koje je simultano krhko i moćno, iznova gradi svoj prostor sigurnosti. Ogoljenje kostima otkriva vibrantne boje koje kao kroz pukotine obuzimaju melankoliju života, a pritom otkrivaju lice iza glasnoće kaosa u nama samima.
Film prati očite promjene na pozornici te iz mističnih i duboko autorefleksivnih motiva prerasta u maničan i šaren vizual. Manje kontrolirani pokreti drugog čina, ali jednako efektni i impresivni, odražavaju oslobođenje postignuto susretom sa sobom. Nalik na rave kulturu koja se postiže zvukom, Kristina Lisica dopušta internim procesima da isplivaju na površinu u kaotičnoj dinamici koja ne traži pasivnu publiku. Taj ritam zahtijeva spremnost na slušanje i prihvaćanje vlastitih pukotina. U hiperinformacijskom vremenu te konstantnom potrebom za kontrolom taj segment izaziva katarzu nagle promjene. Za kraj predstave tri plesna poda postaju jedan. Njihovim križanjem izvođačica odaje da susret sa samim sobom ne postoji bez jednog, drugog ili trećeg.
Spomenute faze mogu se interpretirati na različite načine poput: prošlosti, sadašnjosti i budućnosti; samopercepcije, tuđe percepcije i stvarne percepcije; unutarnje borbe, vanjske borbe i sinergije obiju; suočavanje, borba i prihvaćanje. Struktura predstave jasno se očitava u trima izvedbenim cjelinama koje prate i tri različita medija – fotografija, film i zvuk. Zaštitni slojevi kostima, zatvorenost tijela oslanjaju se na film kao unutarnji monolog. Energijski raslojena i vizualno eksplozivna cjelina razvija se zvukom. A spajanje identiteta plesnim podlogama zatvaraju krug vraćajući se na izložbu kao tihog svjedoka cjelovitog procesa.
Upravo u multiinterpretativnosti predstave leži njezina ljepota. Plesni vokabular gradi mentalnu buku, ali otkriva da je ipak povratak sebi upravo onaj najtiši, i postojan. Debitantsko ostvarenje Kristine Lisice, koje sukobljava medije i među njima gradi simbiozu, ne ističe se samo hrabrošću izraza nego zrelošću dramaturške i kreativne misli. U kontekstu festivala Susret sa samim sobom djeluje kao snažna točka introspekcije, čija tišina traje dugo i nakon što se svjetla ugase.
Susret sa samim sobom, izvedba 22. kolovoza 2025. u Kazalištu lutaka Zadar. Tekst je rezultat radionice plesne kritike održane 22. i 23. kolovoza 2025. u sklopu 17. Festivala suvremenog plesa Monoplay. Razgovarajući i promišljajući o predstavi, sudionici su, uz vodstvo Ivane Slunjski, prepoznavali osobitosti vlastite recepcije i razvijali analitičke pristupe plesnim predstavama.
