Tko se boji kritike još?

Objavljeno: 18.11.2024.18.11.2024.

Kristina Tešija

 

Promišljajući o konceptu i nazivu za radionicu kritike u sklopu programa Kritički poligon, posegnula sam za nazivom koji sam već jednom iskoristila. Tko se boji kritike još?, naziv je jednog izdanja emisije Slobodno lajanje koja se od 2021. godine emitira na community radiju KLFM i koju uređujem i vodim s kolegom i prijateljem, novinarom Darijem Dunatovom. Oboje gladni kritike i vječno zbunjeni javnim diskursom koji i dalje na kritiku i kritičara gleda kao na neželjeno dijete i parazita, odlučili smo vrijeme u eteru posvetiti naslovnom pitanju i pokušati pronaći gdje se to dobra kritika skriva i zašto je se naposljetku toliko bojimo.

Saznavši da su se na moju radionicu prijavili studenti i studentice prve godine studija glume i lutkarstva na osječkoj Akademiji za umjetnost i kulturu, taj reciklirani naslov učinio mi se kao pravi pogodak i dobro predviđanje. Odlučila sam u tom trenutku da radionicu i priču ipak moram prilagoditi grupi, da je ona besmislena ako se nećemo dotaknuti i promišljanja o čitanju kritike na vlastiti rad i izvedbu, nečega što svakog od sudionika i sudionica radionice svakako očekuje u budućoj karijeri i na umjetničkom putu.

Naš smo susret proveli u dijalogu jer drugačije nije bilo ni moguće; licem u lice našli su se ljubiteljica kazališta i povremena kritičarka i deset budućih glumaca i glumica. Zar to nije prava prilika da se dokaže da bi svaka kritika u svojoj srži trebala stremiti otvaranju dijaloga?

Koja je uloga (kazališne) kritike u suvremenoj produkciji, ali i suvremenom društvu? Zašto su kritike pisane prije trideset, četrdeset, pedeset i više godina i dalje aktualne, što iz njih možemo zaključiti, naučiti i primijeniti? Kako će na mene utjecati čitanje kritike na vlastitu izvedbu? Što sve kazališni kritičar mora imati na umu pri hvatanju u koštac s pisanjem kritike? Je li kritika nešto čega se trebamo bojati i od čega trebamo zazirati? Što iz kritike možemo implementirati u svojem radu?

To su tek neka od pitanja koja su se otvorila u energičnoj raspravi nakon koje je uslijedio zajednički odlazak na gostujuću izvedbu monodrame Final Act / Posljednji čin koju potpisuje i u kojoj igra Lucija Barišić, a koja se održala u prostoru Kulturnog centra Osijek u petak, 18. listopada 2024. Lucija Barišić diplomirala je glumu upravo u Osijeku, a činjenica da izvodi vlastiti autorski rad dodatno je podcrtala sve ono o čemu smo na radionici razgovarali – naime, naše će kritike čitati osoba koja je sjedila u klupama u kojima sada ti mladi studenti započinju svoj akademski put, a pisati o kolegama uvijek je nezgodan zadatak.

Ipak, ono što je uslijedilo nakon izvedbe tjera me da na trenutak odustanem od naučenog pesimizma jer, ako je suditi po ovoj grupici od desetak studenata i studentica, mladi ljudi itekako imaju što reći i u tome su hrabriji od mnogih starijih kolega!

Ideja o sesiji kritike uživo nakon odgledane izvedbe pojavila se iz potrebe da o gledanome porazgovaram s nekim, prije sjedanja za tastaturu i pisanja kritike. Rijetki su takvi trenuci u mojem kritičarskom radu; na izvedbe često odlazim sama, a ljudi koje susrećem ispred kazališta nerijetko su jednako oduševljeni i dobrom i promašenom predstavom. Pa onda razgovaram sama sa sobom, dovodim u pitanje vlastita promišljanja i nagle zaključke, pokušavam promotriti izvedbu s odmakom i hladnije glave.

Naša kritika uživo trajala je do kasno u noć i, da nisam bila prisutna, ni sama ne bih vjerovala, sve smo vrijeme razgovarali upravo o izvedbi. Nakon prvih dojmova, nakon oštrijih kritika, dogodio se magičan trenutak – samoinicijativno moji su sugovornici i sugovornice počeli propitivati vlastite (dotad gotovo pa unisone) stavove o izvedbi. Tada su se pojavila pitanja koja možda nemaju definitivne i čvrste odgovore, ali koja su nužna za svako odgovorno, savjesno i argumentirano pristupanje pisanju kritike:

Koja je motivacija iza određene autorske odluke? Koliko je život neodvojiv od autorskog rada ovog tipa, koji temu i motive crpe upravo iz života samog? Kako gledati na nelogičnosti u izvedbi kod autorske monodrame, a kako kod produkcije iza koje stoji čitavi ansambl i institucija? Hoćemo li pamtiti neke slike, rečenice, trenutke i koja je njihova vrijednost? Što nam one govore o izvedbi? Jesmo li svjesni hrabrosti koja je potrebna da se jedna takva tema postavi na kazališne daske, da je glumica opetovano proživljava, bez zaklona u ansamblu, scenografiji i svega onog što bi joj moglo poslužiti kao “štaka” u tom procesu? Što s viškovima, možemo li vidjeti ljepotu i odvažnost u nesavršenosti? Zar i život sam nije nesavršen i neuredan?

Iako sam polaznicima i polaznicama ponudila opciju kolaborativnog pristupa pisanju jedne zajedničke kritike, rasprava i otvorena pitanja koja su se namnožila tijekom te večeri bila su jasan znak da svatko od njih itekako ima nešto reći, pa me nije iznenadila njihova odluka kad su mi je priopćili – svatko piše samostalni osvrt. Bez zamaranja duljinom teksta i formom, s mišlju vodiljom da ponude nešto novo i osobno, donosim vam dojmove polaznika i polaznica radionice Tko se boji kritike još?.

Ipak, prije toga, ostavljam dvije slike koje pamtim s tog susreta, a koje mi daju vjetar u leđa i tjeraju me da i dalje postavljam naslovno pitanje kad god za to imam priliku:

Slika 1: Na pitanje o budućem čitanju neke negativne kritike na vlastiti glumački rad, pomalo me rastužuje odgovor jednog polaznika koji kaže kako bi mu loša kritika vjerojatno poljuljala samopouzdanje jer bi stavila negativan pečat na sav protekli trud i budući glumački rad.

Slika 2: Na rastanku, taj isti polaznik dijeli sa mnom drugačiji pogled na buduće čitanje neke moguće oštrije kritike i kaže kako više ne strepi od takve situacije jer je to “ipak samo jedna kritika”.

A sada – kritike, osvrti i promišljanja o monodrami Final Act / Posljednji čin, ravno iz tipkovnica polaznika i polaznica radionice kazališne kritike!

Monodrama Posljednji čin Lucije Barišić ranjivi je uvid u život autorice i njezine susrete sa smrću. Tragični trenutci koje autorica povezuje komedijom i stavlja u svjetlo pozitive uljepšani su i povremenim songovima koji predstavi daju dodatnu dimenziju i ljepotu, posebno sa živom glazbom. Sami trenutci iz glumičina života kadri su taknuti gledatelje, ali ponekad katarzi na put stane osjećaj suzdržanosti, i štednja na detaljima. S obzirom na to da je riječ o drami doslovno o životu glumice koja je izvodi, nedostaje surovosti i osjećaja osobnosti. Poneki dijelovi ostavljaju gledatelje s osjećajem nedovršenosti i stvaraju rupe u komadu. Za to je većinom zaslužan tekst. Scenografija je, doduše, pametno osmišljena, i dobro iskorištena. Ona djelomično nadomješta nedostatak osobnosti sa svim slikama i uspomenama iz autoričina života. U globalu, monodrama je rollercoaster emocija, ali zavoji u toj vožnji mogli bi biti još malo oštriji.

Dino Matković

 

Predstava koju sam gledala i opis predstave u knjižici nemaju veze jedno s drugim. Tijekom predstave najmanje sam dobila dojam da je tema predstave smrt. Glumica, a ujedno autorica monodrame, Lucija Barišić odigrala je unutar predstave razne scene koje nisu bile povezane jedna s drugom te mi nije bilo jasno zašto je imala potrebu prikazati odabrane događaje iz svog života. Izgleda mi kao da se u jednom trenu našla pred previše materijala te nije htjela neke dijelove izbaciti pa je na kraju ispala mješavina njezina života i stavova prema životu općenito.
Monodramu započinje svojim najranijim djetinjstvom, te je ostatak predstave razdoblje prije majčine i očeve smrti. Uopće se nije dotaknula svojeg mladenaštva te ja kao gledateljica nisam imala jasan prizor koji su njezini stavovi i mišljenja tijekom cijelog života. Priznajem da sam plakala tijekom nekih dijelova, ali ne zato što me glumica dirnula, ili zato što sam suosjećala s njom, nego zato što su me neke stvari direktno dirnule, odnosno osjećala sam se prozvano u pojedinim momentima.
Imam potrebu istaknuti dio kada je glumica pokušala razgovarati s publikom, odnosno rekla bih da je to bio pokušaj stand upa. Odmah na početku interakcije glumice s gledateljima, osjetila se nezainteresiranost gledatelja da sudjeluju u razgovoru, ali je ona na tome ipak inzistirala. Osjetila sam kako se publikom širi nelagoda, a i samom odabranom gledatelju je bilo vidljivo neugodno i nije htio u tome sudjelovati.
Scenografija mi se s druge strane jako svidjela iako ne mislim da ju je opravdala. Imam hiljadu pitanja, kao na primjer zašto je odabrala slike staviti u isprekidani krug, zašto se u određenim dijelovima predstave lampe na pozornici i iznad pozornice pale i gase itd. Mislim da je predstava imala jako puno potencijala, ali da je sama autorica otišla u previše različitih smjerova, te je takva na kraju i sama predstava.

Ema Šutej

 

Final Act / Posljednji čin Lucije Barišić jedna je drugačija monodrama koja ima elemente i kabareta, koncerta, stand upa. Dotiče se vrlo dobrih i zanimljivih motiva s kojima se svatko može poistovjetiti, više ili manje, ali vrlo brzo ih zaobiđe te s tim publiku svaki put odvoji od sebe baš u trenutku kada se povežu. Svaki element je vrlo dojmljivo osmišljen, ali bolje bi funkcionirao zasebno, dok je u cjelini teško pratiti priču i situaciju. Svirači koji su na sceni definitivno doprinose ugođaju i doživljaju, ali interakcija glumice i njih nepovezana je. Također, upravo zbog njih u nekim dijelovima glumicu nismo dobro čuli, što dodatno otežava praćenje predstave. Sve u svemu, predstava postavlja i ostavlja otvorena pitanja o kojima svi mogu, a i trebali bi razmišljati, što predstavu čini živom i korisnom.

Ivan Knežević

 

Predstava Final Act razne teme pruža
te je dobro da nije malo duža

Monodrama započinje kako su na školskim maškarama uprizorili grob
Čijeg je utjecaja i publika postala rob

Kroz cijelu dramu pratimo dvije smrti jasne, 
Dok nam je glumica uskraćivala emotivne momente krasne

U nekim trenutcima pustila sam suzu 
A u nekim trenutcima željela sam pauzu

Scenografija je doista interesantna
Šteta što sama predstava nije briljantna

Beata Pucarić

 

Autorica i glumica Lucija Barišić, uz dvojicu glazbenika Luku Žužića i Tomija Novaka, gostovala je s monodramom Final Act / Posljednji čin u osječkom Kulturnom centru 18. listopada 2024. godine. Scenografija je vrlo opsežna, ali ne s potpunom funkcijom, s obzirom na to da je na podu doista bio velik broj slika, a tek nekoliko je bilo iskorišteno te bih rekla da čak ni one nisu bile potrebne u fizičkom obliku, jer se dalje od drugog reda njihov sadržaj nije moglo razaznati. 
Početni kostim bio je vrlo prosječan s pomalo sukobljenim elementima običnih traperica i "party" šljokičastog topa, ali definitivno nije izgledao posebno loše, no ne nužno ni dobro. Osim toga, presvlačenje u crvenu haljinu smatram nepotrebnim, a i haljina nije tako dobro funkcionirala u priči.
Glavni problem je tempo pričanja priče i brze promjene međusobno nepovezanih dijelova koje ne daju publici dovoljno vremena da procesira tužne trenutke ni da se smije na smiješne. Generalno je predstava bila pomalo teška za pratiti jer je nedostajala logična linija priče te se situacije međusobno mogu staviti u odnos samo ako je pažnja 100 % posvećena priči i uz veliku količinu zaključivanja i analize. 
Najdraži element predstave definitivno mi je bila glazba, što je šteta za predstavu s toliko potencijala jer je njezina priča stvarno zabavna i puna potencijala koji, nažalost, nije dobro iskorišten.

Eva Getoš

 

U petak 18. listopada sa svojom klasom pogledao sam nagrađivanu monodramu Final Act / Posljednji čin Lucije Barišić u Kulturnom centru. U početku mi se uopće nije svidjela. Započela je smiješno, šaljivo uz neke žalosne trenutke i time u meni uzrokovala prevelik nesklad i zbunjenost, jer nisam mogao odrediti u kojem smjeru ide predstava. 
Bilo je momenata u kojima sam osjećao prazninu, ali bi me onda predstava ponovno privukla. Prema mojem mišljenju, previše psovki. Razumijem da se njima koristilo kako bi uloga bila što prirodnija, ali problem je u tome da je bilo trenutaka gdje se činilo da su psovanje i vulgaran rječnik korišteni bez razloga. 
Smatram da je predstava našla svoj smjer pri kraju, kada je najviše pričano o prolaznosti i kratkoći života, o tome kako treba uživati, raditi ono što te čini veselim i jednostavno se prepustiti svemu. Najljepši trenutak bilo mi je čitanje poezije o ljubavi na kraju, kao i finalni song, jer je u meni uspjelo probuditi toliko izmiješanih emocija: tugu, radost, samoću, strah i nostalgiju. 
Predstava je definitivno imala dosta nedostataka, ali je i dalje smatram uspješnom, jer me natjerala na razmišljanje i ostala mi u sjećanju. Pokazuje nam kako kroz naš život prolaze razni ljudi. Ti ljudi imaju svoje priče i ciljeve. Nekima će stati do tebe, dok nekima neće. Svatko traži nešto svoje: ljubav, novac, sreću, obitelj, zajedništvo, ali pamtimo te ljude i trenutke i iz svakoga izvučemo nešto.

Fran Jergović

 

Predstava Final act autorski je projekt i monodrama Lucije Barišić iz ZKM-a. U predstavi ima nekoliko stvarno snažnih motiva koji te tjeraju na razmišljanje, ali nisu iskorišteni do kraja. Na primjer, u jednom trenutku predstave glumica te dovede do toga da gledaš jednu običnu bananu, a vidiš obiteljsku ljubav koju je ona pronašla tek poslije u životu. No glumica taj motiv ne provuče do kraja predstave, nego ga ubije jeftinim gegom. Nakon što je od pjevala pjesmu, glumica posegne za bananom i pojede je uz opravdavanje "uf kako sam se umorila dok sam pjevala". Potom koru od banane baca na pod i pitam se zašto se tako ponaša prema obitelji koju toliko želi. To otprilike sabire moje dojmove. Mislim da predstava ima puno potencijala, ali da se s motivima ne postupa dosljedno. Ako je to bio cilj, uspješno je u meni potaknuta željena reakcija.

L. Ž. P.

 

Iz monodrame Final Act glumice i autorice Lucije Barišić istaknula bih scenu vezanu uz stol. Naime, dočaravanje rodbinskih svađa moglo se riješiti i drugim načinom osim onog prikazanog, koji je uhu bio neugodan. Forsiranje povišenog tona i konstantno ponavljanje jedne te iste psovke narušilo mi je doživljaj.
No ipak me se poprilično dojmio jedan mindblowing moment te scene: "Ljudi bi trebali imati veće i duže stolove i graditi manje i niže ograde." Moment u kojem nam glumica osvješćuje postojanje svih onih kojima smo na bilo koji način uskratili ljubav te manjkom ili prekidom komunikacije sagradili neprobojnu ogradu oko vlastitog srca. Postupnim širenjem svog stola, osim što gradimo skladne odnose, istovremeno uvelike doprinosimo vlastitom zadovoljstvu, duši i životu općenito.

Lea Relja