U labirintu postistina
Dubravka Crnojević-Carić i Ivana Slunjski
Brno. U našim pohodima u Češku, svaki je put dosad ostalo postrani. Ovog puta 30. svjetski kongres te skupština Međunarodne udruge kazališnih kritičara, koje je HDKKT član, prvi put nakon pandemije organizirani uživo, skrenuli su nas upravo tamo. Brno je postalo poprištem rasprava o budućnosti kazališta i kritike te o ulozi istine u vremenu obilježenom nesigurnošću, otuđenjem i post-istinom. Tema, nadahnuta stotom godišnjicom smrti Franza Kafke, otvara prostor za duboko promišljanje o suvremenim izazovima s kojima se suočavaju umjetnost i društvo.
U srcu rasprava našao se fenomen post-istine, koncept koji definira suvremeno doba u kojem činjenice i objektivna istina gube svoj autoritet pred subjektivnim osjećajima, uvjerenjima i manipulacijama. Pojam post-istine prvi je put sustavno populariziran 2016. godine, kada je Oxford Dictionaries tu riječ proglasio pojmom godine, obilježivši eru u kojoj su se dezinformacije i političke manipulacije uvukle u srž javnog diskursa. Post-istina označava društveni fenomen u kojem emocije i osobna uvjerenja imaju veću težinu od objektivnih činjenica. U post-istinskom svijetu granice između stvarnog i izmišljenog se brišu, dok društvene mreže i algoritmi doprinose širenju dezinformacija i polarizaciji. Taj koncept nije samo izazov za političku arenu već i za širi društveni kontekst, uključujući umjetnost, medije i obrazovanje.
U suvremenom kazalištu, primjerice, pitanje istine postaje ključnim fokusom. Dok je kazalište tijekom povijesti nudilo prostor za refleksiju i propitivanje stvarnosti, u svijetu post-istine suočeno je s dodatnim izazovom: kako autentično odgovoriti na društvene promjene, a istovremeno izbjeći simplifikaciju i populizam? Kao i Kafkin Proces, kazalište u ovom dobu postaje metafora za fragmentiranu stvarnost u kojoj pojedinac traži smisao u apsurdnim okolnostima.
Post-istinsko društvo obilježeno je erozijom povjerenja u tradicionalne institucije – političke, pravosudne, znanstvene, pa čak i kulturne. Umjetnost, kao ogledalo društva, ne može ostati nepromijenjena. Umjetnici i kazališni stvaratelji suočavaju se s izazovima redefiniranja uloge u svijetu u kojem je istina relativizirana. Kafkijanska metaforika idealno se uklapa u taj kontekst – apsurd, neizvjesnost i fragmentacija postaju središnji motivi suvremenih kazališnih djela. Suvremeno kazalište sve više eksperimentira s fragmentacijom, otvorenim završecima i multimedijskim pristupima kako bi gledatelje izložilo složenosti stvarnog svijeta. Upravo je taj eksperiment – između fikcije i stvarnosti – ključ za razumijevanje kazališta u doba post-istine.
Kazalište u post-istinskom svijetu postaje laboratorij za istraživanje kolektivnih istina. Intimnost izvedbe, kao i njezina prolaznost, omogućuju suočavanje publike s vlastitim predrasudama i kontradikcijama. U tom kontekstu, kazalište nije bijeg od stvarnosti, već medij koji je preispituje. Njegova dvoznačnost – sposobnost da istovremeno bude stvarno i iluzorno – pruža mogućnost da gledatelji sami rekonstruiraju istinu iz ponuđenih elemenata.
U svijetu post-istine kazališna kritika dobiva novu dimenziju. Kritičari nisu samo analitičari izvedbi; oni su i posrednici u procesu razumijevanja. Njihov zadatak nije samo ocijeniti umjetnički doseg predstave već i omogućiti dijalog između umjetnosti i publike. U vremenu kada su činjenice zamjenjive, kritika mora biti temeljena na etici odgovornosti, nudeći prostor za raspravu i zajedničko promišljanje o značenju izvedbe. Pitanje odgovornosti trebalo bi biti ključno. Tko ima pravo suditi o umjetničkoj istini, pogotovo u vremenu kada su činjenice podložne manipulaciji? Kritika, baš kao i kazalište, mora biti svjesna opasnosti manipulacije, pri čemu su transparentnost, argumentacija i otvorenost ključni.
Kazalište, kao odraz ljudskog postojanja, ima moć postaviti pitanja koja nas neprestano prate: tko smo mi, što je pravda, i kako se suočiti s apsurdom koji često obilježava naš svijet? Još od antike, od grčke tragedije preko renesanse pa sve do modernog kazališta, ono je prostor propitivanja stvarnosti i iskušavanja drugačijih svjetova. No kazalište nije samo ogledalo; ono je i transformativno sredstvo. Od Aristofanovih komedija do suvremenih eksperimenata Yaela Ronena, kazalište koristi iluziju kako bi publiku postavilo u središte promjene. Intimnost žive izvedbe i osjećaj zajedništva stvaraju privremenu zajednicu koja dijeli istinu, ma koliko ona subjektivna bila.
Središnja tema kongresa – Istina u kafkijanskom svijetu kazališta – nadahnuta je anticipirajućom vizijom Franza Kafke. Njegov roman Proces slika svijet u kojem su pravda i istina postali neuhvatljivi, sustavi moći nevidljivi, a pojedinac uhvaćen u zamku apsurda. U suvremenoj stvarnosti, oblikovanoj algoritmima koji manipuliraju činjenicama, granice između stvarnog i izmišljenog postaju sve nejasnije. Kazalište u toj stvarnosti postaje laboratorij za istraživanje istine, nudeći publici mogućnost da kroz zajedničko iskustvo izvedbe istraži vlastite dvojbe i kontradikcije.
U svijetu obilježenom podjelama, kazalište ostaje jedan od rijetkih prostora gdje se različiti ljudi mogu okupiti kako bi podijelili iskustvo. Njegova univerzalnost – sposobnost da transcendira jezike, kulture i povijesti – čini ga moćnim alatom za izgradnju zajedništva. Kafkijanski svijet nije samo distopijska vizija – on je ogledalo u kojem prepoznajemo vlastite dvojbe. Kazalište, sa svojom sposobnošću da izazove i transformira, nudi privremeni okvir za istraživanje istine.
Tijekom skupa organiziran je showcase lokalnih produkcija, u okviru festivala Divadelní svět Brno. Mogli su se vidjeti vrhunski projekti poput premijere Hamleta u režiji Martina Čičváka i eksperimentalnog site-specific projekta Oidipús komplet praškog kolektiva Tygr v tísni. Kazalište Husa na provázku izvelo je intrigantnu Sagu rodu Marxů u režiji Jana Mikuláška, dok je Gradsko kazalište Brno oduševilo komičnom predstavom Hra, která se zvrtla.
Među predstavama koje smo gledali, tri su se posebno izdvojile: Krici i šaputanja, Ljubav, prkos i smrt i Saga o obitelji Marx. Svaka od njih na svoj način otvarala je pitanja o ljudskoj prirodi, istini i odnosu prema povijesti. Primjeri su to suvremenog kazališta koje balansira između introspektivnih i društveno angažiranih motiva. Svaka od ovih predstava u svojoj suštini istražuje složene odnose – između pojedinca i kolektiva, između prošlosti i sadašnjosti te između unutarnjeg svijeta likova i vanjskih sila koje ih oblikuju.
U adaptaciji Bergmanova filma (1972), kazališna produkcija Krici i šaputanja, postavljena u produkciji Horáckého kazališta iz Jihlave, donosi potresnu priču o umiranju, međuljudskim odnosima i nesposobnosti jezika da odgovori na zahtjeve tijela. U režiji Jakuba Čermáka, predstava istražuje tjelesnost i emocionalnu pustoš kroz jezgru obitelji razaranu smrću i međusobnom otuđenošću.
Predstava se oslanja na ideju nesolventnosti jezika u trenucima kada je tijelo u središtu zbivanja. Dok verbalni izričaji likova često bivaju trivijalizirani, njihovi fizički postupci i tjelesni mirisi na sceni izravno upućuju na raspadanje i nemoć pred smrću. Rutinirana briga o pacijentici – pranje, presvlačenje, hranjenje i davanje injekcija – uspostavlja cikličku dramaturgiju koja podsjeća na neumitnost tjelesne degradacije. Tjelesna eksplicitnost kojom se Čermák koristi kao centralnom dramaturškom osi, izazvala je podijeljene reakcije publike. Oni koji su poznavali Bergmanov film često su smatrali izvedbu vulgarno reduciranom na fizičku senzaciju, dok su gledatelji koji nisu bili upoznati s filmom češće prepoznali inovativnost u fokusu na tjelesnost kao kazališni motiv.
Tjelesnost nije samo predmet prikaza, već i medij simbolike. Sprejevi kojima se pokušava neutralizirati “miris” smrti služe kao metafora za ljudsku nemoć da prikrije neizbježnost biološke propasti. Potom istodobnost svakodnevnih radni poput pranja zubi i pušenja cigarete upućuje na miješanje dobra i lošeg, duhovnog i prizemnog, estetskog i vulgarnog.
Kroz ovakve vizualne i fizičke geste, predstava stvara poetiku propadanja, gdje se ljudsko tijelo prikazuje kao prolazna ljuštura koja se, pod teretom entropije, vraća u stanje fizičke trivijalnosti. Ova “vulgarizacija” tijela nije jednostavno skandaliziranje publike, već metafora za granice uzvišenih misli i razgovora u trenucima kada se suočavamo s fizičkom dekadencijom.
Smrt jedne od sestara, Agnes, nije samo fizičko iskustvo, već i emocionalni lom za obiteljsku dinamiku. Agnesina pasivna predaja smrti suprotstavlja se bijesu njihove majke na saznanje o vlastitoj smrtnosti. Sestre Karin i Marie suočavaju se s Agnesinom smrću na kontradiktorne načine – balansirajući između osjećaja dužnosti i emotivne nepovezanosti. Njihovo odustajanje od Agnes nakon njezine smrti, zaokupiranost vlastitim životima i trivijalnim brigama.
Tamo gdje obiteljske veze pucaju, njegovateljica Anna ostaje utjelovljenje požrtvovnosti. Ona je ta koja konačno ostaje uz Agnes čak i nakon smrti, pušeći cigaretu i ispunjavajući tišinu vlastitom prisutnošću. Taj čin njege simbolizira ne samo brigu za tijelo, već i duhovnu prisutnost, koja nadilazi prazne riječi.
Fizički se ne prikazuju mirisi ili raspadanje, ali njihova metafora biva prenesena kroz radnje likova. Raspršivanje spreja, kante sitnog kamenja kojima se imitira prljanje pacijentice i rituali njege oblikuju kazališni jezik koji zamjenjuje verbalnu naraciju.
Krici i šaputanja istražuju granice između tijela i duha, govora i tišine, života i smrti. Predstava je provokativna, uznemirujuća i duboko ljudska; ona nije samo prikaz smrti, već i istraživanje što ostaje nakon što je tijelo razoreno, a jezik nemoćan. Postavlja pitanje ne samo o tome kako se suočiti s umiranjem, već i kako dalje živjeti s njegovim posljedicama, istražujući paradoksalnu ljepotu i teret ljudskog postojanja.
Nasuprot introspektivnom fokusu Krika i šaputanja, Saga o Marxu zauzima kolektivistički pristup, istražujući utjecaj Marxove misli na suvremeno društvo. Kroz inovativnu dramaturgiju koja uključuje fragmentiranu naraciju, ironiju i glazbene segmente, predstava oživljava povijesni lik Karla Marxa, istovremeno ga smještajući u aktualni društveno-politički kontekst. Autor ne pokušava mitologizirati Marxa; naprotiv, on ga humanizira, prikazujući njegove nedostatke i unutarnje konflikte.
Jedan od najsnažnijih elemenata predstave jest njezina sposobnost da spoji povijesnu distancu i suvremenu relevantnost. Marx se suočava s izazovima koji nadilaze njegovu epohu, poput ekonomske nejednakosti i pitanja moralne odgovornosti intelektualaca. Predstava koristi interakciju s publikom kako bi potaknula kritičko promišljanje: što znači biti revolucionaran u svijetu koji se neprestano mijenja, ali i ostaje zarobljen u istim strukturama moći?
Scenografski, predstava kombinira minimalističke elemente s multimedijalnim dodacima. Projekcije povijesnih dokumenata i suvremenih slika stvaraju prostorni i vremenski dijalog, dok Marxov monolog razbija četvrti zid, uspostavljajući direktnu komunikaciju s gledateljima. Glazbeni interludiji služe kao ironični kontrapunkt ozbiljnosti tema, nudeći predah, ali i dodatno naglašavajući kompleksnost prikazanih ideja.
Ljubav, prkos i smrt pripada tradiciji kazališta koje tematizira univerzalne konflikte, ali ih smješta u prostor osobnog i arhetipskog. Kroz stiliziranu režiju i poetičan jezik, predstava istražuje dinamiku strasti, razočaranja i neminovnosti smrti. Sličnost s antičkim tragedijama očituje se u korištenju sudbine kao središnjeg motiva, dok su odnosi među likovima vođeni silama koje nadilaze njihove individualne izbore.
Simbolika dominira izvedbom: kostimi naglašavaju kontraste između likova, a rekviziti poput mača ili crvene tkanine služe kao metafore sukoba i strasti. Glumačka izvedba oslanja se na fizičku ekspresiju i koreografiju, čime se dodatno ističe emocionalni intenzitet. Dramaturška struktura koristi ciklički oblik, pri čemu se početak i kraj reflektiraju poput zrcalnih slika, sugerirajući nemogućnost bijega iz začaranog kruga ljubavi i mržnje.
Dramaturška strategija ove predstave leži u njezinoj sposobnosti da univerzalne teme interpretira kroz prizmu suvremenih odnosa. Ljubav postaje destruktivna sila, dok prkos likovima omogućuje trenutke otpora sudbini. Smrt, prisutna kao konstantna prijetnja, djeluje kao konačni sudac njihovih odluka, naglašavajući prolaznost ljudske egzistencije.
Iako na prvi pogled djeluju tematski raznolike, ove tri predstave dijele ključne dramaturške i estetske karakteristike. Sve tri se bave egzistencijalnim pitanjima – bilo da je riječ o suočavanju s vlastitom smrtnošću (Krici i šaputanja), preispitivanju ideala i društvenih normi (Saga o Marxu) ili istraživanju strasti i tragedije ljudskih odnosa (Ljubav, prkos i smrt).
Zajednička je i upotreba simbolike: scenski rekviziti i vizualni elementi u svakoj predstavi služe kao nositelji značenja. Scenografija i svjetlosni efekti pojačavaju emocionalni i filozofski učinak, dok minimalistički pristup omogućuje fokus na likove i njihove unutarnje borbe.
Sve tri predstave također problematiziraju odnos pojedinca prema kolektivu – bilo dinamikom obitelji (Krici i šaputanja), povijesno-socijalnim okvirima (Saga o Marxu) ili univerzalnim sudbinskim silama (Ljubav, prkos i smrt). Preispitivanje identiteta u odnosu na vanjske sile ključno je za razumijevanje suvremenog kazališta koje ne nudi jednostavne odgovore, već potiče publiku na promišljanje.
Prilično intenzivan ritam skupa i kazališnog programa ostavio je malo vremena za upoznavanje samog grada. Pođimo ipak na malu šetnju s glavnog gradskog trga. U središtu Brna stapaju se gotički, barokni i modernistički utjecaji. Intrigantni crni “astronomski sat” u obliku metka, koji se u prvi mah i ne prepoznaje kao osobitost, potiče šetače da nagađaju njegovu svrhu. Simbol je pobjede Brna nad Šveđanima u tridesetogodišnjem ratu. U spomen na nadmudrivanje Šveđana i crkveno zvono koje je sat ranije odzvonilo kao da je podne, svakog dana u 11 iz rupe na satu iskoči staklena kuglica. Mi je nismo uhvatile, ili je netko bio brži ili i kuglica pripada legendi.
S trga se lako uputiti prema dvorcu Špilberk, ali nas je činjenica da su tamo zatvarani politički zatvorenici iz raznih dijelova Habsburške Monarhije odbila od toga pa smo panoramu grada odgodile za neki drugi put.
Divadlo Reduta, osnovano 1733, najstarije je stalno kazalište u srednjoj Europi. Navodi se da je tamo jedanaestogodišnji Mozart impresionirao lokalnu publiku. Danas je uz Mahenovo kazalište te Janáčekovo kazalište dio Narodnog kazališta Brno, koje čini okosnicu izvedbenog života grada. Mahenovo je kazalište pak jedno je od prvih kazališta u Europi osvijetljenih električnom energijom.
I zadnja je točka Zelný trh iliti stara tržnica, na kojem se, kad imate više sreće da izbjegnete pljusak, lako prepustiti atmosferi lokalnog života, kušati moravske delicije, svježe proizvode ili uživati u šarenilu štandova. Pod Zelenim trgom krije se mreža baroknih podruma koji su služili kao skladišni prostori, a kroz koje je moguće i prošetati.
