Unutarnje oko
Dubravka Crnojević-Carić
Ova četiri razgovora nude na uvid viđenja i razmišljanja četiriju kazališnih praktičarki iz različitih dijelova Hrvatske: Jasmine Marić iz Pučkog amaterskog kazališta Samobor (PAX), Darije Mikulandra Žanetić iz Dubrovnika, Tijane Pavliček iz Vukovara te Ratke Višnić, koja se bavi amaterskim kazalištem u Ogulinu, Rijeci i Omišlju. O važnosti amaterizma govori i voditeljica brojnih radionica u Zagrebu, Ogulinu, Kostajnici, Jelsi, kojima potiče kreativno umjetničko izražavanje osjetljivih skupina, dizajnerica, slikarica i kostimografkinja Jadranka Hlupić Dujmušić.
Kakvu poziciju imaju dramske forme, drama, igranje (uloga) u našim životima? Smatram da dramske forme, drama i sam čin igranja uloga imaju duboko ukorijenjenu i višeslojnu ulogu u našim životima, ne samo kao umjetnički izraz nego i kao temeljni oblik ljudske komunikacije i samospoznaje, i to daleko više no što i sami shvaćamo. Drama je u svojoj biti prostor susreta između pojedinca i zajednice, stvarnosti i imaginacije, onoga što jesmo i onoga što bismo mogli biti. To je mnogo više od onoga što gledamo na pozornici – živi svugdje oko nas. Na neki način mi svaki dan "igramo" uloge: u obitelji smo dijete, brat ili sestra, u školi učenik, među prijateljima možda zabavljač ili vođa. To ne znači da glumimo u nekom negativnom smislu, već da se prilagođavamo situacijama i izražavamo različite dijelove sebe. Isto tako, igranje uloga u kazalištu podsjeća me na to koliko su naše "stvarne" uloge promjenjive, koliko često mijenjamo maske i koliko nas te maske mogu i štititi i ograničavati. U društvu koje često funkcionira s pomoću površnih obrazaca komunikacije, drama nas vraća iskrenosti i neposrednosti, podsjeća da dijalog još ima snagu; okuplja nas u trenutku stvarnosti koji se događa sada, pred nama. U današnjem suvremenom društvu, u kojem su komunikacija i međuljudsko razumijevanje često narušeni brzinom, kvantitetom i površnošću, drama ima potencijal ponovno nas uspostaviti kao zajednicu. Podsjeća nas na važnost dijaloga, slušanja i zajedničkog proživljavanja iskustva. U tom smislu, dramske forme nisu samo odraz života već i njegov korektiv – prostor u kojem promatramo sebe s distance, ali i prilika da osjetimo ono što nas povezuje. U dramskoj igri čovjek istražuje sebe i druge, uči prepoznati različite emocionalne i društvene nijanse, razvija empatiju i svijest o složenosti ljudskog postojanja. Igranje uloga nije tek umjetnički postupak, već nešto trajno prisutno u ljudskoj prirodi, način na koji razumijemo svijet, ispitujemo granice identiteta i oblikujemo vlastitu istinu. Ponekad je lakše izreći osjećaje kroz lik nego izravno kao sebe. Drugim riječima, drama je neka vrsta ogledala života, pomaže nam razumjeti sebe, druge i svijet oko nas. I zato, iako je povezana s umjetnošću, ona zapravo stalno postoji u našoj svakodnevici, samo što toga nismo uvijek svjesni. Suodnos kazališnog amaterizma i društvenih zbivanja? Značenje kazališnog amaterizma u zajednici? Od samih početaka bavljenja kazališnim amaterizmom, dakle još od prvog razreda srednje škole kada sam se priključila svojem amaterskom kazalištu (jer realno, za vrijeme osnovne škole i tadašnje dramske skupine nisam toliko bila svjesna kasnijih promišljanja), osjećala sam da kazalište nije samo predstava. Ono je (uz neku drugačiju razinu upoznavanja novih karaktera i, iz mojeg iskustva, zbližavanje sa svojim kazališnim kolegama do razine iskrenih prijateljstava), ogledalo svijeta oko nas, odraz onoga tko smo, s čime se možda borimo i o čemu sanjamo. Kazališni amaterizam sa sobom nosi ono nešto posebno: nešto sirovo, osobno i duboko povezano sa zajednicom na načine koje profesionalno kazalište ne može uvijek doseći. Iz osobnog iskustva mogu reći kako je kazališni amaterizam produkt uloženog vremena (često svjesnim odricanjem nauštrb raznih spektara života) i prostora koji oblikuje zajednica ljudi koji u njemu sudjeluje, ne radi slave ili novca, već iz čiste ljubavi prema tom vidu izražavanja i snage koju takva skupina ljudi zajednički tvori. Postoji posebna energija koja proizlazi iz toga; možda nije „savršeno”, ali je stvarno. Svaka izgovorena rečenica, svaki rekvizit o kojem vodi računa svaki član, svaki korak na krivom putu dio su kolektivnog iskustva koje povezuje izvođače s publikom. Bilo da je riječ o velikim političkim promjenama, lokalnim pitanjima ili čak o kulturnom duhu zajednice, rad amaterskog kazališta često progovara o aktualnim situacijama poput nekog "dobrog duha" koji pomaže istresti emocije, ideje i izazove društva. Možda se raspravlja o nepravdi, društvenim promjenama ili čak o nečem jednostavnom kao što je lokalna tradicija, ali taj se razgovor odvija u kazalištu – na mjestu gdje "obrađujemo" svoje živote, kako individualno tako i kolektivno. I upravo u tim trenucima nastaje povezanost; progovara se o onome o čemu ljudi brinu, za što se bore ili što slave. Osobno, njegujem mišljenje kako je amatersko kazalište više "o ljudima" nego o samoj predstavi. Sve te višesatne probe nakon odrađenog radnog dana, promišljanja, dogovaranja, učenja, frustracije i smijeh kada si već na izmaku snaga, beskrajno razumijevanje i potpora kolektiva – to je nešto neprocjenjivo radi čega smo, vjerujem, svi mi amateri tu. Biti dijelom kolektiva amaterskog kazališta zajedničko je stvaranje, kohezija, rad na nečem većem. To je prilika da se svi, bez obzira na pozadinu ili obrazovanje, izrazimo kreativno i svi damo svoj neizbrisivi doprinos. To je neka vrsta društvenog ljepila; i kada se nastupa pred publikom, nije samo riječ o zabavljanju gledatelja, već im se preda dio srca, dio svojeg svijeta. A kada publika odgovori, to je zajednički trenutak ljudske povezanosti koji se ne može tek tako replicirati u drugim okruženjima; u biti, taj odnos između amaterskog kazališta i društvenih događanja živa je, opipljiva i dišuća razmjena koja odražava borbe, radosti i složenosti svijeta u kojem živimo. Potiče povezanost, pokreće razgovor i stvara platformu ljudima da se okupe na način koji nadmašuje svakodnevno, na koji, barem na nekoliko sati, produkt rada amaterskog kazališta postaje neka vrsta zajedničkog jezika koja može rezultirati dugoročnim učinkom na zajednicu, čineći je vedrijom, povezanijom i svakako kulturno bogatijom. Tvoje iskustvo u radu u kazališnom/dramskom amaterizmu? Čega se rado sjetiš – kad si osjetila želju baviti se kazalištem i zašto? Iako sam u osnovnoj školi bila članica dramske skupine, nisam posebnu pozornost pridavala tom vidu kreativnog izražavanja – tada mi je to bila samo jedna od dodatnih aktivnosti kojima sam se bavila. Istovremeno sam pohađala glazbenu školu i bavila se sportom tako da su mi interesi bili poprilično raznovrsni, a tjedni ispunjeni. S radom u amaterskom kazalištu započela sam 2001. godine, na početku svojih gimnazijskih godina. Bio je to trenutak kada nam je u školu došla obavijest kako se učenike poziva na audiciju za članove amaterskog kazališta koje je organizirao pokojni Miroslav Burić. Tada smo moj najbolji prijatelj i ja, oboje s idejama kako imamo dovoljno slobodnog vremena, odlučili otići na audiciju i odonda je to kazalište dio naših svakodnevnih života do dan danas. Evo, i taman dok ovo pišem, moja kazališna obitelj ima svoju petu izvedbu predstave iz ove sezone (nažalost, zbog zdravstvenih razloga nisam bila u mogućnosti sudjelovati). U dvadeset i tri godine, uz apsolutnu potporu Pučkog otvorenog učilišta Samobor, napravili smo devetnaest predstava; prvih deset nas je vodio Miroslav Burić (do 2011.), sljedeće dvije surađivali smo s redateljem Robertom Raponjom, dok je ostalih sedam rezultat isključivo našeg zajedničkog rada – bilo to pisanje autorskih tekstova prilagođenih našem ansamblu, u garažama sklapane scenografije, šivanje ili kupovina kostima, autorska glazba za neke od tih predstava, osmišljavanje vizualnih rješenja za plakate, vođenje društvenih mreža... Mi. Mi smo si redatelji, mi smo si kritika. Znamo da ako mi nismo zadovoljni, neće nitko drugi biti. U dvadeset i tri godine našeg kazališta izmijenila su se mnoga lica na našim daskama dok su neka lica ostala kao najčvršći čavli istih tih dasaka, stvorila su se neraskidiva prijateljstva, razvile ljubavi, brakovi i djeca, rasli smo zajedno od tinejdžerskih dana u radosti, svađama, suzama i zagrljajima do ljudi na pragu tridesetih/četrdesetih/pedesetih koji su uvijek tu jedni za druge ma što da nam životi stave na put. Od onomad dječjih tema u smislu kamo ćemo izaći u petak/subotu, do sati provedenih u rađaonici dočekujući najmlađe članove naše kazališne obitelji... To su godine i godine odlaska na probe nakon škole/fakulteta/posla koje traju do kasno u noć znajući da sutradan moramo rano ustati svak radi svojih dnevnih obveza, to su mjeseci promišljanja o scenografiji za pojedinu predstavu, razglabanja o kostimografiji i tjedni biranja glazbe. To su godine istraživanja tekstova, naših mogućnosti, eksperimentiranja, igranja, skupljanja nagrada i iskustava. To je ono neprocjenjivo što će svatko od nas zauvijek nositi u srcu. Baš kao i samog začetnika našeg kazališta i našeg (u srcima) voditelja u svakoj predstavi koju postavljamo jer tko god je upoznao našeg Burića i surađivao s njim, taj zna veličinu tog predivnog, genijalnog a jednostavnog gospodina koji je nekolicinu nas trenutačnih članova naučio promišljati tekst, usvojiti ga i interpretirati na pojedinačno svojstven način. Znanja koja smo od našeg osnivača usvojili mi, članovi sa samog početka rada našeg kazališta, trudili smo se prenositi na sve nove članove, što i dalje rado radimo. A očito svi skupa nešto radimo dobro s obzirom na to da publika rado gleda naše predstave, a kazalište nerijetko na županijskim i državnim smotrama amaterskih kazališta dobiva razne pohvale, nominacije i nagrade. Lijepo je znati i da je naše kazalište za svoj kontinuirani rad i doprinos kulturnom životu našeg grada 2022. godine primio i Nagradu Grada Samobora. Tijekom svih tih godina meni su najdraži (uz, jasno, putovanja na smotre što je nama posebno veselje kada stvaramo nove uspomene i jačamo našu povezanost) naši rituali prije svake izvedbe, a posebno naša kolektivna sreća nakon izvedbe jer smo svi svjesni koliko je truda, vremena, promišljanja, planiranja i odricanja bilo uloženo kako bismo došli do rezultata na koji smo sami ponosni, a naša publika oduševljena... Tako da ako moram specificirati što i tko mene najviše nadahnjuje – to je naš kolektivni rad i sreća/ponos/vjetar u leđa koji nas ispune nakon dobro odrađenog posla. Koji su najveći izazovi, gledajući iz Tvog iskustva, u djelovanju kazališnih amatera? U razgovorima s drugim amaterskim kazalištima, često su najveći izazovi bili usmjereni na organizacijski, logistički i kreativni segment. Amaterske skupine često imaju ograničene budžete, što itekako otežava nabavu kostima, scenografije, tehničke opreme ili čak najam prostora... Navodim "u razgovorima s drugim amaterskim kazalištima" jer smo mi te sreće da imamo apsolutnu potporu POU-a Samobor i naše Valentine koja brine o produkcijskom dijelu. Imamo sreću da čitaće probe možemo održavati u prostorijama Učilišta, a kada trebamo scenu, imamo naše prekrasno kino u čijim tjednim rasporedima budu navedene i naše večernje probe. Svjesni smo da mnoge skupine nemaju te mogućnosti koje su nama odavno "pod normalno". Organizacijski gledano, obično su svi članovi amaterskih kazališta volonteri i imaju svoje svakodnevne obveze (od škola/fakulteta, preko poslova do vlastitih obitelji) te je katkad poprilično izazovno okupiti članove i uskladiti raspored proba (osobito ako se odabere tekst koji zahtijeva da su svi ili većina uloga sve vrijeme prisutni). Isto tako, ako ne postoji iskusan redatelj ili voditelj, proces stvaranja predstave može postati neujednačen i improviziran, što neminovno rezultira dojmom kako djelo nije "dovršeno". Što se kreativnog segmenta tiče, amaterizam jest vođen entuzijazmom, no ono što je bitno osvijestiti i na čemu nije svakom amaterskom kazalištu naglasak jest činjenica da balans između zabave i kvalitete zahtijeva i rad na scenskoj kulturi, govoru, kretanju i dramaturgiji. Isto tako, odabir tekstova (ili njihova prilagodba) koji brojem uloga odgovaraju pojedinom kazalištu i koji su zanimljivi članovima skupine, tekst koji je u pojedinom sastavu moguće prilagoditi i izvesti tako da bude zanimljiv i publici jer, na kraju krajeva, publika amaterskih kazališta se (barem na prvim izvedbama) često sastoji od prijatelja i obitelji... Tako da je, po mojem mišljenju, poman odabir teksta ujedno najizazovniji dio stvaranja nove predstave amaterskog kazališta. Granica između amaterizma i profesionalizma često je tanka jer uvijek ima onih koji žele više i "ozbiljnije" projekte, dok je drugima kazalište hobi i druženje. Koliko god je sudjelovanje članova amaterskih kazališta volontersko i koliko god se to radi iz spomenutih razloga (zajedništvo, želja za sudjelovanjem u stvaranju nečeg novog i slično), činjenica je da svi mi volimo primiti neki oblik nagrade ili priznanja za uložen trud i vrijeme, a kada ih nedostaje, nerijetko je problematično održati motivaciju na određenoj razini. Mišljenja sam da je upravo taj balans između ljubavi prema sceni, uživanja u međusobnom druženju i ozbiljnog rada ključan za uspjeh i dugovječnost skupine, pa katkad i samog amaterskog kazališta. JASMINA MARIĆ djeluje u Pučkom amaterskom kazalištu Samobor od njegova osnivanja do danas, gotovo u svakoj od predstava sudjelujući glumački, a u posljednjih nekoliko potpisuje i scenografiju i glazbu.
Kakvu poziciju imaju dramske forme, drama, igranje (uloga) u našim životima? Dramske forme, drama i igranje uloga imaju vrlo važnu ulogu u našim životima jer nas vode u jedan novi, drugačiji svijet koji otkrivamo svaki put ispočetka, pomažu nam da prodremo u svoju dušu i bolje razumijemo druge i svijet oko sebe. Postoji velika razlika između čitanja knjiga u kojima izmaštamo i vizualiziramo sve opise, mjesta, likove, situacije te sadržaj u odnosu na dramsku formu u kojima kao sudionici sve to proživljavamo, tražeći unutar sebe odgovore na različite emocije, situacije i odnose. Drama nam postaje prostor istraživanja, veselja, zaigranosti, slobode, kreativnosti i promišljanja. Suodnos kazališnog amaterizma i društvenih zbivanja? Značenje kazališnog amaterizma u zajednici? Kazališni amaterizam i društvena zbivanja snažno su isprepleteni. Amateri koji dolaze iz zajednice donose na pozornicu različita iskustva i životne teme približavajući se publici, na poseban način propitkujući probleme, identitet i vrijednosti. Tako se okupljaju ljudi i jača lokalni društveno-kulturni život. Zajednica snažno podupire amatersko kazalište. Na amaterskoj su sceni ljudi koje u svakodnevnom životu susrećete i vidite na njihovim radnim mjestima, a onda ih vidite i na sceni. Prilika je to za ljude različitih dobnih skupina, različitih zanimanja da razvijaju dodatne vještine i budu okupljeni oko iste ideje, a to je strast i ljubav prema kazalištu koja rezultira osjećajem ponosa i korisnog djelovanja za svoju zajednicu, a pridonose i očuvanju lokalnog identiteta i baštine. Tako se potiče inkluzija, suradnja i razmjena iskustava. Članovi amaterskih skupina dijele dobro i zlo ne samo na pozornici već i u privatnom životu jer se amaterizmom koji nastaje iz znatiželje i zaigranosti širi krug dobrote i prijateljstva i stvaraju se neraskidive veze. Tvoje iskustvo u radu u kazališnom/dramskom amaterizmu? Čega se rado sjetiš – kad si osjetila želju baviti se kazalištem i zašto? Moje je iskustvo u kazališnom amaterizmu toliko predivno da ga je teško riječima opisati. Ljubav prema kazalištu traje od ranog djetinjstva i zahvalna sam roditeljima koji su me još kao djevojčicu vodili na brojne predstave. Valjda sam još tada sanjala da ću postati glumica, ali život nas odvede čudnim putovima i moj san o glumi ostvario se tek prije četrnaest godina kada sam već kao zrela osoba s izgrađenom drugačijom karijerom krenula u amaterske vode i došla u Kolarin. Otada sam se iz drugačije perspektive i neopterećeno mogla prepustiti glumi i u njoj uživam i dan-danas. To je moje mjesto sreće i slobode u kojem otpuštam stres i zaboravljam na svakodnevne probleme, koje mi daje utočište u teškim trenucima, životni polet u trenucima sreće, a obogaćuje moj život novim prijateljstvima, divnim uspomenama i čini ljepšim svijet u kojem živim. DARIJA MIKULANDRA ŽANETIĆ radijska je voditeljica, organizira humanitarna i druga događanja u Dubrovniku, izvršna je producentica međunarodnog kazališnog festivala Midsummer Scene. Posljednjih četrnaest godina glumački je aktivna u amaterskoj Kazališnoj družini Kolarin.
Kada sam promatrala amaterizam iz vizure profesionalnog kazališta, uvijek sam ga nekako idealizirala, vidjevši ga ponajprije kao prostor slobode, neometane igre i stvaranja u čistom obliku. Kada sam se počela baviti amaterizmom, nisam računala na to da sam uronjena u povijesni trenutak u kojem je pitanje slobode ipak malo kompleksnije i kada se postavlja pitanje što će učiniti čovjek kada se nađe pred tom toliko traženom slobodom – hoće li imati dovoljno snage prigrliti ju ili će mu biti lakše prepustiti ju nekom drugom (iz lijenosti, neznanja, komfora ili nečeg trećeg). Da, amateri nisu uvjetovani institucionalno, ali pomodnost je ponekad toliko jaka da često nikada ne izađu iz zadanih/poznatih okvira. Odnosno, da budem još jasnija, glumci često samo žele raditi ono što vide, jer: a) to im je poznato, vide da određene stvari funkcioniraju (stereotipi, površnost) i ne žele se zapravo dubinski baviti kazalištem (jer i zašto bi, to im nije struka) i b) stereotipno se uz amatere vežu određene kazališne forme i dosezi te koketiranje s profesionalizmom često dovodi do izdvojenosti kazališne amaterske trupe koja se tada nalazi u prostoru "između". Srećom, uvijek postoje pojedinci koji su spremni učiti i razvijati se, eksperimentirati i izlaziti iz okvira, a amaterizam je za takve osobe uistinu plodno tlo. Dobra strana amaterstva je i što često, koliko god apsurdno to zvučalo, rade u boljim uvjetima nego mnogi profesionalci. Scena Martin, u kojoj sam voditeljica, vodi se kao aktivnost Hrvatskog doma u Vukovaru i možda nemamo neke posebnosti udruga, ali zato imamo stalan prostor u kojem možemo imati probe, sve tehničke uvjete i tehničara, kao i bezuvjetnu potporu vodećih struktura. Scena Martin Hrvatskog doma u Vukovaru bez prestanka radi već deset godina, što smatram ogromnim uspjehom za jednu amatersku skupinu, kao i za grad u kojem djelujemo. Moj/naš zadatak je kazalište u gradu Vukovaru učiniti stalnim mjestom za građane. I tu se vraćam na početak teksta, jer smatram velikom odgovornošću svojim repertoarom odgajati nove skupine zaljubljenika u kazalište, da vide nešto novo, što raznovrsnije, a opet ih ne preplašiti i ne odbiti stvarima koje im mogu biti strane. Tanka je to nit po kojoj, vjerujem većina, plešemo, a istovremeno toliko dragocjena. TIJANA PAVLIČEK doktorirala je s teatrološkom temom, zaposlena je u Gimnaziji Vukovar, voditeljica je Scene Martin Hrvatskog doma u Vukovaru.
Budući da u kazališnom prostoru progovaramo o ljudima, odnosima, emocijama, raznim nepravdama i sustavima vrijednosti, iz vlastitog iskustva mogu reći da je svako kazalište političko, iako mu to možda nije bila prvotna namjera. Iako su u predstavi Laku noć, majko tema obiteljski odnosi, imali smo slobodu izraziti svoj stav u veze s tadašnjom situacijom s diskriminatornim referendumom koji se odvijao u Hrvatskoj. Zato i volim amatersko kazalište jer nema pritisaka, očekivanja, određenih komercijalnih ciljeva, rokova, straha od kritike, pa si možemo dopustiti iskrenost i istraživanje tema koje nas zanimaju. Kazalište propituje svijet oko sebe, ono mora biti ogledalo stvarnosti i trenutačne političke situacije, ali za to treba doza hrabrosti. Nadam se da nije sva hrabrost iz Hrvatske otišla s Frljićem u Njemačku. 😊 Rođena sam i odrasla u Ogulinu koji je do 1980-tih imao snažnu i živopisnu kazališnu amatersku scenu. Bilo je sasvim normalno da se studenti organiziraju u grupi od pedeset izvođača i postave Molièrea. Nažalost, s ratnim zbivanjima sve staje i unatoč porivima za glumom još u osnovnoj školi, prvu priliku dobivam 2005. u novoosnovanoj kazališnoj grupi Đulini cukrli. Sjećam se uzbuđenja prilikom prvog čitanja teksta, stvaranja čarolije tijekom izvođenja predstave. Posebni su bili trenuci kad sama predstava zaživi svojim ritmom na pozornici. Nisu to bile glamurozne predstave, svatko je donio od rekvizita ono što je imao u kući, ali nagrada publike pljeskom koji je znao potrajati i do sedmog izlaženja na poklon nama je donio poseban osjećaj ekstaze i oduševljenja. RATKA VIŠNIĆ bavi se amaterizmom i aktivizmom, bila je aktivna u ogulinskim kazališnim grupama i Ri teatru u Kulturnom centru Kalvarija, u Otvorenom kazalištu Omišalj sudjeluje od njegova osnutka, a posljednjih ga godina i vodi.
Kakvu poziciju imaju dramske forme, drama i igranje uloga u našim životima? Mislim da dramske forme i igranje uloga zauzimaju važnu ulogu jer omogućuju da putem umjetničke distance preispitujemo vlastite stavove, iskustva i odnose. One potiču empatiju, samorefleksiju i dublje razumijevanje društvenih i osobnih tema. Što znači kazališni amaterizam i je li svako kazalište političko kazalište? Smatram da kazališni amaterizam ima značajnu društvenu i kulturnu ulogu: okuplja zajednicu, širi kulturnu pismenost i omogućuje prostor izraza onima izvan profesionalnih institucija. Nije svako kazalište političko u svojoj osnovnoj namjeri, ali svako kazalište komunicira određene vrijednosti i stavove i tako razvija umjetnički dijalog. Stoga smatram da je amatersko kazalište, osobito u vremenima kao što su ova danas, možda i važnije od institucionalnog kazališta. Što Te nadahnjuje? Nadahnjuje me mogućnost da vlastiti umjetnički izraz dijelim i razvijam u zajedničkom radu. Unatoč malim ili nikakvim ekonomskim sredstvima, najveća inspiracija dolazi iz spontanosti, kreativnosti i iskrenih reakcija amaterskih članova. Kako vidiš značaj kazališnog amaterizma u odnosu na teatrologiju i znanstvene uvide? Povezivanje kazališnog amaterizma i teatrologije potrebno je i nužno. Entuzijazam amatera i stručni znanstveni uvid međusobno se nadopunjuju i osiguravaju da se amaterski rad ne svodi samo na druženje već na svoj puni društveni, kulturni i estetski značaj. JADRANKA HLUPIĆ DUJMUŠIĆ samostalna je umjetnica, bavi se industrijskim i konceptualnim modnim dizajnom, kostimografijom i waste-artom. Kao kostimografkinja surađuje i u profesionalnim i u amaterskim predstavama, od dramskog kazališta do plesa i hibridnih formi.
