U(s)prkos sjećanju koje nestaje
Petra Jelača
Udrugu djelovanja u kulturi Arterarij 2015. godine osnovao je glumac i redatelj Romano Nikolić. Udruga je usmjerena na direktno uključivanje predstavnika stigmatiziranih društvenih grupa u svoje umjetničke produkcije te se bavi aktualnim društvenim problemima i marginaliziranim skupinama i to dokumentarističkim pristupom temama i materijalima. Izmještanjem izvedbi iz uobičajenih kazališnih prostora, Arterarij kreira izvedbene prostore koji naglašavaju komornu atmosferu i približavaju izvođače publici.
Posljednjih nekoliko njihovih produkcija, osobito Na dnu oceana postoje neki svjetovi, Kućica za pse, kao i Lijepi interijeri, postigle su izniman uspjeh kod publike i kod kritike i u svakome smislu privukle pozornost kazališne javnosti, označivši Arterarij kao važno mjesto na hrvatskoj kazališnoj mapi.
Kazalište koje ne zatvara oči
S dramaturginjom Doroteom Šušak Romano Nikolić počinje surađivati još 2022. godine na Arterarijevu projektu Bura, koji rastvara temu izbjeglištva i europske te globalne odgovornosti za izgubljene i/ili ugrožene živote, kao i za nepravdu koja se svakodnevno obnavlja u našoj neposrednoj blizini, a koju tako često odbijamo vidjeti. Suradnju nastavljaju na projektima Kućica za pse i Lijepi interijeri, također centriranih oko društveno stigmatiziranih, bolje rečeno izbjegavajućih, ali itekako postojećih problema – ratnih silovanja i poslijeratnih deložacija, kojima su se višestruko potvrdili kao uspješan autorski dvojac.
Stoga je bilo više nego zanimljivo iščekivati i pogledati rezultate njihova rada u dubrovačkom Kazalištu Marina Držića. Prva im je to zajednička suradnja s ovom institucijom u funkciji redatelja i dramaturginje, pa pretpostavljamo da je donijela nove izazove, ali i neke pogodnosti. Izazovi su u prvome redu u odabiru tema, te oštrici usmjeravanja pozornosti na društveno zanemarena i izbjegavajuća pitanja, te nepravdu na svakome koraku, od koje svi tako rado okrećemo glavu, misleći da za nju nema pomoći.
Tema rata provlači se i predstavom Kuća je velika, ne može se ona nosit, kroz nešto omekšano, poetsko, mjestimično i melodramatsko tkivo.
Tematski gledano u nešto širem smislu, ostaju u domeni bavljenja marginaliziranim društvenim skupinama dokumentarističkim pristupom temama i materijalima. Ovoga puta tema je demencija i zaborav te oboljeli od Alzheimerove bolesti, mahom osobe starije životne dobi.
U procesu rada zadržavaju dokumentaristički pristup, jer kreću od prikupljanja polaznog materijala surađujući s građanima, koji su s njima podijelili vlastite uspomene iz svakodnevnog života, svoje osobne priče, a sve su se događale u Gradu, kakav je nekoć bio, koji postoji i sad, ali je nagrižen promjenama uzrokovanim masovnim turizmom. Ne trpi samo Grad sa svojim toposima i lokalitetima – stanovništvo je pod teretom tih promjena promijenilo način života.
Zato ovaj scenski tekst, nastao kolektivnom suradnjom čitavog ansambla, priča osobne, intimne obiteljske priče obojane duhom nekadašnjih, ali i sadašnjih vremena, uvijek na istim prepoznatljivim mjestima unutar Grada, s njegovim jasnim pečatom u pozadini.
Započevši projekt, autori Šušak i Nikolić poslali su javni poziv svim građanima koji bi željeli podijeliti s autorskim timom “autentične priče iz mladosti – osobne uspomene vezane uz naš Grad, svakodnevicu, prve ljubavi, obiteljske trenutke, mirise, prizore, događaje kojih se još sjećate i za koje ne želite da budu zaboravljeni”.
U središtu je pitanje: što ostaje kada sjećanja počnu blijedjeti?
Predstava je smještena na komornu pozornicu, karakterističnu za Arterarijeve produkcije, na centralnoj pozornici Kazališta Marina Držića tako da publika dolazi na scenu i sjedi oko izvođača, čime se postiže atmosfera bliskosti, a doslovna, fizička blizina glumcima olakšava rad, omogućuje im snažno emotivno poniranje i dijeljenje s publikom.
Intimne izvedbe i snaga tišine
Predstava počinje središnjim likom, starijom gospođom u interpretaciji Mirej Stanić. U kuhinji je, završava tortu, postavlja stol, dugo i u stvarnom vremenu izvodeći pripreme za dolazak gostiju. Već kod postavljanja, kada dođe do kraja, naznačuju se teme koje ćemo dalje gledati: nakon što je postavila sve tanjure, vraća ih natrag, i počinje ispočetka. Dolaze zatim i drugi izvođači, članovi njezine obitelji: sin, snaha, susjeda i prijateljica. Na pripremljenoj torti izmjenjuju se svjećice, mijenjaju ih posjetitelji u različite brojeve, sve dvoznamenkaste, čime se govori o protjecanju vremena, ali i relativnosti njegova poimanja.
Ubrzo se izvedbom formiraju relacije među izvođačima, pa pratimo obiteljske situacije u različitim proslavama i obljetnicama, uspomenama i prisjećanjima.
Glumački je predstava iznimno koncentrirana, minimalno verbalna, dosta je izvedbe u tijelu i pokretu, a najviše u emociji. Unutarnji emotivni rad izvođača osjeti se i vidi u svim elementima izvedbe: u gestama i pokretu, duljini njihovih šutnji, ponavljanjima radnji, svakodnevnim situacijama koje na sceni uprizoruju.
Dramaturške se silnice teksta predstave stvaraju oko obiteljskog narativa, tematiziranja prošlosti kroz sadašnjost; prisjećanja. Glavni odnos ipak je u sadašnjosti, onaj majke, Mirej Stanić, i sina, Edija Jerteca. Izvedbenim portretiranjem njihovih svakodnevnih situacija ubrzo se na sceni formira lice Mirej Stanić u mladosti, u izvedbi Nike Matušić. Obje će biti na sceni do kraja izvedbe, podcrtavajući relativnost, ali i protjecanje vremena. Važna je karika i snaha Angela Bulum i njezina priča o tome kako je upoznala svojeg muža, kako su se zavoljeli, kako je pristala da njegova dementna majka počne s njima živjeti. Izvedbena minijatura u kojoj Angela Bulum u mislima muža postaje bankovna službenica za odobravanje poduzetničkih kredita jedna je od glumački najkreativnijih epizoda ove predstave, i svjedoči o živoj igri koja je nastajala u improvizacijama i skupnim osmišljavanjem.
Središnji par predstave
Glumački, najjači je par onaj centralni: majka i sin, Mirej Stanić i Edi Jertec.
Stalnošću bivanja na sceni Mirej Stanić dobiva se slika sadašnjeg i prošlog vremena, ali i ono najvažnije: u njezinoj se izvedbi vidi sve što je dosad proživjela, a nije verbalizirala, ali nam je unutarnjom proživljenošću dala do znanja da postoji. Njezinim prisjećanjem tek u drugoj polovici predstave, pred kraj, dramaturški točno postavljeno za tempo ove predstave, saznajemo o kakvoj se traumi radilo: muž joj je poginuo u ratu. Scena rata, pogibije muža i njegova prijatelja iz mladosti, prikazana je plastično, realistično, brutalno; posve kontrira poetskom tonu ljubavne priče i važan je moment predstave jer označava kolektivnu traumu zajednice o kojoj govori.
U izvedbi Mirej Stanić vide se i osjete svi ti proživljeni a neizrečeni slojevi – u šutnjama, zaboravljanjima, uzrujanosti, vidnoj dementnosti, stresnim situacijama u kojima drobi hranu, jer je ne može sama jesti, ponavljajući rečenice sjećanja na teške proživljene situacije, sazdanim na različitim tragičnim pričama iz prikupljenog dokumentarnog materijala. O svemu tome govorila je vrlo slojevitom, preciznom glumom, emotivno točno proživljenom, publici neposredno prenesenoj.
Edi Jertec u ulozi sina, našao je točku u svojem glumačkom biću, koja je, na tragu rada u skupno osmišljenom kazalištu, locirana u njegovo osobno životno iskustvo. Nismo dosad imali priliku gledati Edija Jerteca u ovakvom glumačkom izdanju, koje je iskreno, povezano s njegovim osobnim iskustvom, točno i glumački jasno. Nadamo se da će i ubuduće imati prilike raditi s redateljima koji znaju ovako jednostavno i čisto pogoditi glumačku nit kojom može ponirati u slojevita unutarnja emotivna stanja.
Ulogu snahe Angela Bulum jako je maštovito stvorila, bez suvišnih ili stereotipnih emocija. Vidimo samo istinsko suosjećanje i tugu, zbog stanja muža i njegove majke, te zaigrane glumačke krokije i minijature.
Eho iz prošlosti, slika majke u mladosti na čijim se proživljenim iskustvima gradi slojevita gluma Mirej Stanić, povjerena je novoj mladoj članici ansambla Kazališta Marina Držića Niki Matušić. Vizualno dojmljiva, ali i iznimno glumački vješta, odlično je i vrlo svježe odigrala mladu djevojku koja postaje žena, i protagonistica ljubavne priče, zajedno s Nikolom Radošem. On se pojavljuje samo likom, bez replika, kao da je eho uspomena, slika iz mladosti o kojoj se priča – sjećanje samo. Njegova je pogibija u korijenu bolesti i traume, uzrok je demencije i potiskivanja, što kulminira u vrlo realističnoj, naturalističnoj, plastičnoj sceni u kojoj, s Nikolom Vicićem, još jednim novim mladim glumcem u ansamblu KMD-a, uprizoruje i srce kolektivne traume – rat koji je opustošio i prekinuo život inače prilično zadovoljne i mirne dubrovačke zajednice.
Dokumentaristički detalji svakodnevice
Jasna Jukić susjeda je i prijateljica Mirej Stanić. Svaki dan dolazi na kavu, govori o suludosti naše birokracije pri dobivanjima dozvola za uknjiženje stana, što unosi i kritički element stvarnosti u predstavu, uz komentare o dugom redu čekanja na specijalističke preglede u javnim bolnicama. Ona je postojana, prisutna, svakodnevna potpora i tu je nosivu dionicu ove scenske melodije odlično iznijela. Do dramskih preokreta u njezinu životu, a simulira se svakodnevnica dviju umirovljenih gospođa, dolazi također potkraj predstave, u istom dramaturškom tempu – susjeda je obavještava da je muž vara već neko vrijeme. Ona mu pakira stvari i pokazuje vrata stana od 22 kvadrata u kojem zajedno žive.
Slikanje sadržaja zbivanja vodi nas u intimne priče dugog trajanja i tempa, na tragu dugotrajućih izvedbi u nekim segmentima, te simuliranja stvarnog trajanja događaja, s primjesama dokumentarizma.
Tu su i melodramatske epizode u evociranju ljubavne priče, poetski iskazi o ljubavi unatoč svim preprekama, romantično intonirane, ali i prelijepo poetski napisane dionice drame za što je, premda je riječ o timskom radu, vrlo vjerojatno zaslužna Dorotea Šušak.
Scenografija je karakteristična za Arterarij, potpisuje je, kao i kostime, Zdravka Ivandija Kirigin. Umješnost scenografkinje ogleda se u formiranju komorne scene na velikoj, klasičnoj kazališnoj pozornici Kazališta Marina Držića, što jest dosta česta praksa, ali ju je trebalo znati prilagoditi dubrovačkim uvjetima rada. Scenografija se sastoji od kuhinje i blagovaonice u uobičajenim bež tonovima, prostrane, lijepo opremljene, svakodnevne: u kuhinji su stvarne namirnice, pile se sprema za pečenje, krumpire zajedno gule Mirej Stanić i Edi Jertec, sličan redateljski postupak kao u Kućici za pse, da bi se do kraja predstave pečenje zaista i izvadilo iz pećnice.
Ipak, nije sve harmonično: svjetiljke iznad kuhinjskih elemenata potpuno su raznorodne, dizajna radi, ali i prikrivene disharmoničnosti slojeva života koji izviru kao voda, brzo i nepatvoreno, na površinu kuhinje i blagovaonice.
Kostimi iste autorice zaista su rječiti, tako točno portretiraju likove, osobito centralnu ulogu Mirej Stanić: presvlači je iz svečanije odjeće za obiteljske proslave u udobnu, ali pomno odabranu odjeću za svakodnevnu kavu sa susjedom. Portretira je kao donekle utihnulu, ali ipak romantičnu stariju ženu.
Prizori iz prošlosti kostimografski su vrlo pažljivo intonirani, dokumentaristički rekreirajući modu s nekadašnjih plesnjaka u hotelu Excelsior, kostimom, šminkom i frizurom obaju protagonista.
Osobne i kolektivne traume
Glazba Irene Popović Dragović prati melodramatsku, ali i poetsku liniju scenskog pripovijedanja: čujemo hitove iz 1970-ih i skladanu glazbu unutarnjih raspoloženja te slikanja atmosfere. Plesni pokreti Linde Valjalo nenametljivi su, ali primjetni, baš onoliko koliko je potrebno da se slikom sjećanja rekreira romantična atmosfera nekadašnjih plesnjaka. Atmosferu čitave predstave podcrtava dizajn svjetla Lane Nežmah, dosta važan, jer sugerira fokus sadašnjosti, dok u ehu udaljenosti ostavlja ono što je bilo.
Ljubav i rat, rat i sjećanje, trauma i bolest, osnovne su tematske niti ove predstave. Već spomenuti poetski rukopis Doroteje Šušak odličan je dramaturški kontrapunkt vrlo eksplicitnim scenama rata, pa taj kontrast postavlja u centar osnovnu temu, u pozadini intimnih priča: kolektivnu traumu zajednice, rat, na fonu čijih osobnih priča je ova predstava nastala. Rat je uzrokovao prekide mnogih života, ostavio nesagledive posljedice na funkcioniranje zajednice, a u slučaju centralnog lika ove scenske priče, donio je zaborav, demenciju, dijagnozu Alzheimerove bolesti.
Za razliku od dosadašnjih Arterarijevih produkcija koje su tematizirale ratne posljedice, poput Kućice za pse ili Lijepih interijera, Kuća je velika, ne može se ona nosit, ne ide izravno u eksplicitnost teme rata, ali vrlo suptilnim radom govori o njegovim posljedicama, preko obilatog sloja romantike, čak i melodramatičnosti u nekim scenama, kao prisjećanjima. Kontrast rata i poetičnosti, a ponajviše jak emotivni rad predstave u koncentriranim i vrlo intimnim glumačkim izvedbama, ostavlja jak i dugo pamteći učinak na publiku, osobito na dubrovačku koja nije navikla na ovakav tip predstava. Možda i zbog rada u okviru kazališne institucije, ali ponajprije, rekla bih, uvjetovani prikupljenim dokumentarnim materijalom, Dorotea Šušak i Romano Nikolić ispričali su nam priču o Dubrovniku, o promjenama, o narušavanju ritma zajednice, o razarajućim posljedicama rata bolnima toliko da se o njima inače ne govori, ili se izbjegava govoriti. One ostaju zatvorene u četirima kuhinjskim zidovima, tamo gdje ih nitko ne vidi i ne čuje. Tim više je emotivni učinak ove predstave važan za lokalnu zajednicu, ima oslobađajući efekt na publiku nenaviklu na scensko izlaganje neugodnih tema, na stanovništvo malenog grada u kojem je potiskivanje nereprezentativnih sadržaja dio svakodnevnog funkcioniranja.
Jer Kuća je velika, ne može se ona nosit – skriveni tereti često postaju preteški.
I najposlije, predstava je upravo dragocjeno iskustvo za ansambl Kazališta Marina Držića, jer ovakav autorski, skupno osmišljeni način rada nastao iz dokumentarnog materijala otvara mogućnost za glumačko istraživanje, glumačko suautorstvo te otkrivanje mnogih dosad neiskorištenih potencijala.
Kazalište Marina Držića, Dubrovnik, premijera 17. listopada 2025. Redatelj Romano Nikolić, dramaturzi Dorotea Šušak i Romano Nikolić, scenografkinja i kostimografkinja Zdravka Ivandija Kirigin, skladateljica Irena Popović Dragović, oblikovateljica svjetla Lana Nežmah, suradnica za koreografiju Linda Valjalo, asistentica scenografije Nikolina Kuzmić, a
