Uvijek spremni za rizik i nove izazove
Igor Tretinjak
U današnjem svijetu festivali više nisu mjesta na kojima se tek okupljaju različite predstave iz regije, Europe i svijeta. Popratni programi postaju sve važniji, a uspješni su oni festivali koji svoje goste pretvore u prijatelje koji se s tugom u srcu i pokojom suzom rastaju do nekih novih sastanaka. Festivalska druženja rezultiraju budućim suradnjama i projektima, dok razgovori, jednako kao i predstave, otvaraju vrata spoznaje prema različitim idejama i poetikama te pitanjima i problemima s kojima se susreću lutkari u Europi i oko nje.
Profesionalno sam prošao većinu festivala bivše Jugoslavije kao i veći broj festivala u Europi i zanimljivo mi je bilo uočiti razlike između takozvanog istočnoeuropskog i zapadnoeuropskog modela i organizacije, i kazališta i festivala. Za razliku od naše institucijske sigurnosti koja rezultira dugom i postojanom tradicijom, u zemljama poput Škotske i Španjolske znatno je teže kontinuirano organizirati lutkarstvo i lutkarske festivale. Sve je izraženija i razlika između festivala zapadne i sjeverne Europe, koji u pravilu funkcioniraju kao showcase festivali s predstavama kao proizvodima, i naših regionalnih, koji i dalje više od financijskog njeguju natjecateljski duh.
Pogled u Litvu
Na festivalu Hrvatskog centra Assitej u Čakovcu upoznao sam Jolitu Balandyté, ravnateljicu litavskog kulturnog centra u Vilniusu, smještenog u nekadašnjoj tiskari, od koje sam doznao malo više o tome što se za djecu i mlade nudi u Litvi. Jolita Balandyté producira i vodi tri glavna godišnja međunarodna festivala izvedbenih umjetnosti: Međunarodni festival suvremenog cirkusa HELIUM, koji je jedan od najvažnijih festivala u regiji posvećen modernom cirkusu, vizualnom teatru i eksperimentalnim izvedbama, potom Međunarodni ulični festival SPOT te KITOKS – Međunarodni festival kazališta i suvremenih izvedbenih umjetnosti namijenjen djeci i mladoj publici, fokusiran na razvoj kritičkog mišljenja i kreativnosti kod mladih. Upravo na KITOKS-u pomno osluškuju svoju publiku i promatraju za koju skupinu gledatelja nemaju ponudu. Stoga je tržište izvedbenih umjetnosti u Litvi veoma fleksibilno.
Primjerice, kad je KITOKS festival pokrenut, nije bilo ni jedne predstave namijenjene bebama, a taj se nedostatak već u drugom izdanju festivala ispravio. Zatim im je nedostajalo predstava za mlade od deset do dvanaest godina, a u posljednje vrijeme okreću se tinejdžerima. Predstave za njih često osmišljavaju u suradnji s njima. Profesionalni redatelj radi sa skupinom mladih, otkrivajući njihove probleme i teme koje ih zanimaju, na temelju tih radionica dramatičari pišu tekst koji izvode profesionalni glumci. Postoje i predstave u kojima sudjeluju mladi. Jolinda Balandyté istaknula je plesnu predstavu Ja također, u kojoj su nastupali polaznici i polaznice plesne škole. S njom su putovali po mnogim festivalima, a predstava je nastajala u umjetničkom kampu u kojemu su mladi s redateljem, dramaturgom, scenografom i koreografom raspravljali o različitim temama poput vršnjačkog nasilja, seksualnog zlostavljanja, odnosa s roditeljima. Mladi polaznici snimali su svoja razmišljanja i iskustva iz života, a te su se snimke mogle čuti tijekom neverbalne predstave koja se izvodila u jednoj staroj neobnovljenoj zgradi i prema ocjeni Jolinde Balandyté bila je “izvrsna jer je zrcalila sve teme važne za naše tinejdžere”.
Litavski kulturni centar organizira mnoge radionice u školama u kojima promiču suvremene izvedbene umjetnosti i djeci objašnjavaju što znači suvremeno na mnogo različitih razina. Za predavačicu na Litavskoj akademiji za glazbu i kazalište, profesoricu Balandyté, suvremeno znači biti otvorena uma. Smatra da u Litvi postoji mnogo tabua koje ona na svojim festivalima ne gura pod tepih.
Želim našim gledateljima ponuditi što više takvih predstava kako bi mijenjali svoja konzervativna stajališta. Zato svake godine na festivalu nastupa barem jedna, a često i više belgijskih skupina jer smatram da belgijsko kazalište za djecu i mlade izravno i snažno progovara o različitim tabuima. Sjećam se da je na jednoj predstavi za sedmogodišnjake glumica lutki odrezala glavu. Reakcije na to bile su burne, spočitavali su mi govoreći da se takva brutalnost ne smije pokazivati na pozornici, a ja sam im objašnjavala da je to samo predstava. Zapravo moram priznati da sam sretna jer, unatoč različitim reakcijama, naš je festival veoma popularan i za sve predstave uspijemo prodati ulaznice.
U Litvi je veoma popularan suvremeni cirkus, no njime se ne bavi mnogo umjetnika te nema mnogo cirkuskih predstava za djecu i mlade. Jolinda Balandyté želi to promijeniti te potiče umjetnike na bavljenje cirkusom, organizira za njih različite radionice, a litavski kulturni centar uključila je u Nordijsko-baltičku cirkusku mrežu. Na svoje festivale poziva predstave koje povezuju teatar objekta sa cirkusom ili cirkus i suvremeni ples, a u posljednje vrijeme poziva i dječje mjuzikle.
Na 28. Reviji lutkarskih kazališta u Rijeci upoznao sam lutkaricu, glumicu i redateljicu Rasu Bartninkaité, ravnateljicu Državnog kazalištu lutaka u Kaunasu, litavskom gradu koji je 2022. nosio titulu Europske prijestolnice kulture. To je kazalište nekoć nudilo predstave isključivo za djecu od tri do šest godina, no Rasa Bartninkaité odlučila je to promijeniti i otvoriti vrata svog kazališta svim dobnim skupinama. Počela je od onih najmlađih koji još nisu napunili ni godinu dana. Na suradnju je pozvala višenagrađivanu litavsku koreografkinju Birutè Banevičiֿūte, koja je istaknuta pionirka u području suvremenog plesa za najmlađu publiku te osnivačica i umjetnička ravnateljica plesnog kazališta Dansema – prvog profesionalnog plesnog kazališta u Litvi posvećenog djeci i mladima.
S trima lutkarima osmišljavala je njihovu prvu predstavu za bebe Mali svjetovi, s kojom su gostovali u Rijeci. Riječ je o nježnoj, intimnoj predstavi mekog, fluidnog pokreta u kojoj gledatelji sjede na rubu izvedbenog prostora, a u njegovoj sredini nalaze se baloni žarkih boja – crveni, plavi, žuti i zeleni. Baloni u početku simboliziraju maternicu iz koje izlaze bebe istih boja i oblika kao što su baloni. Kada počnu otkrivati svijet, baloni postaju lopte s kojima se mogu igrati i mali gledatelji. Koreografkinja Birutè Banevičiֿūte s litavskim je lutkarima tijekom procesa rada dosta razgovarala o psihologiji najmlađih, o njihovim reakcijama i ponašanju. Pripremala ih je dugo i studiozno. Uz razgovore, dosta su meditirali i izvodili mnoge fizičke vježbe iz kojih je nastajala koreografija. Predstavu su često testirali pred željenom publikom.
“Pozvali bismo četvero djece, zatim bismo promijenili sve što nije funkcioniralo, pa bismo onda ponovno zvali djecu na probu i pokušavali ponovno.” Na taj način se i stvara kvalitetno kazalište za najmlađe. U dodiru s publikom predstave za najmlađe rastu i postaju sve bolje. U tom kazalištu nužan je dijalog jer, koliko god da je izvedba zadana, ona se u kontaktu s publikom neminovno mijenja. Zato ni jedna nije jednaka, a glumci trebaju biti spremni na različita iznenađenja.
Nakon što je stvorila repertoar za bebe i njihovu pratnju, ravnateljica Državnog kazališta lutaka u Kaunasu Rasa Bartninkaité odlučila je postavljati i predstave za tinejdžere te tako otvoriti svoje kazalište široj litavskoj publici.
Druženje u Rigi
Baltičko lutkarstvo imao sam prilike bolje upoznati ove godine u Rigi na Showcaseu baltičkog vizualnog kazališta. Primijetio sam da tamošnji ravnatelji ne bježe od istraživanja. Vični su u pisanju europskih projekata koji im osiguravaju novac za eksperimente, koje katkada rade u koprodukcijama, a katkada i samostalno. Važno im je umrežavanje i povezivanje s utjecajnim ljudima u europskom lutkarstvu, a pametnim odabirom tema i naslova repertoarnih predstava osiguravaju si publiku u vlastitom kazalištu. Ona je širokog raspona, od onih najmlađih koji nisu napunili ni godinu dana, preko vrtića i nižih razreda osnovne škole do tinejdžera i odraslih. Lutkarstvo se na Baltiku ne shvaća usko, već se širi na vizualni teatar, što je u skladu s idejom suvremenog teatra kao totalnog teatra. Pritom je latvijska nezavisna scena iznimno zanimljiva jer isprepleće fizički teatar, novi cirkus, lutkarstvo i ostale “rubne” izraze u nevjerojatno svjež iskaz.
Istaknuo bih kao primjer predstavu Valovi su sumorno hučali (Sēri krāca ūdens viļņi) skupine Kvadrifons, u kojoj je odlična i silno precizna fizička, odnosno kaskaderska koreografija u potpunosti istisnula sadržajni sloj, davši gledateljima beskrajno puno prostora da ga sami ispune. Zanimljivo mi je bilo primijetiti kako na poetiku institucionalnih kazališta utječe društveno, ekonomsko i ekološko okruženje te karakteristike stanovnika (autora, izvođača i gledatelja). Najočitiji primjer toga je eurosongovska predstava Mushrooms, koja je u Lutkarsko kazalište Latvije rasprodana mjesece unaprijed zbog važnosti gljiva u životima Latvijaca.
Poljska glumica i lutkarica Małgorzata Apse radi u Latvijskom kazalištu lutaka u Rigi u kojem je s redateljicom Veronikom Abdul-Visockom osmislila aktivističku, angažiranu predstavu kakva je nezamisliva u našem kazališnom kontekstu, osobito onome za djecu. Predstava No! No! No! lutkarski je solo koji istražuje mogu li lutke pomoći u borbi za slobodu, mogu li sudjelovati u kazališnom prosvjedu kao što prosvjednici sudjeluju držeći u rukama prosvjedne parole.
Na baltičkom showcaseu bile su pozvane i predstave iz drugih zemalja koje ne mogu zamisliti da gostuju na ijednom našem festivalu. Primjerice, izraelski lutkar koji živi u Finskoj u predstavi Djevičansko evanđelje (Extra-neitsyt evankeliumi) duhovito je prikazao povijest sukoba različitih klanova, plemena, naroda i religija na području današnje Palestine mahanjem umjetnim muškim spolovilom. Sukob Palestine tako je postao sukob muškosti. Uz pomoć seks- igračaka i lascivnosti dao je najtočniji komentar na ratove koji su tijekom povijesti uvijek bili besmisleni i apsurdni. Komentar bi mogao glasiti: “muškarčine” se natječu čiji je veći.
Lutkarska i scena za djecu i mlade na Baltiku, ako se rezimira na temelju ovog površnog pogleda, predstavlja iznimno zanimljivo izvedbeno okruženje koje dijeli neke poveznice s našim kazališnim prostorom, ali u isto se vrijeme bitno odjeljuje od njega. Zajednički su nam institucionalno kazališno okruženje u koje posljednjih dvadesetak godina prodiru nezavisna kazališta, a bitno su nam različiti pristupi. Dok su naša kazališta povijesno vezana uz tradiciju i kašnjenje za europskim tijekovima, u baltička je kazališta od njihovih (institucionalnih) početaka upisana avangarda koja ih konstantno gura u nešto novo. To novo ne leži isključivo na leđima nezavisnih kazališta (kako je često bilo kod nas), već institucije i nezavisni zajednički krče neprokrčene putove. Ponekad zalutaju, no znatno češće oblikuju iznimno svježe, zanimljive i privlačne lutkarske, glumačke, (novo)cirkuske i plesne predstave za bebe, djecu i tinejdžere. Te predstave u kojima se cjelina gradi ponajprije vizualnošću, samim time jezik im nije kočnica, putuju po jakim europskim festivalima, pozicionirajući Baltik kao vrlo važan izvor izvedbene svježine i hrabrosti.
