Vježbanje osobne slobode u kazalištu
Iva Čačić
Tijekom 4. Zadarskog festivala monodrame, koji se održao od 27. kolovoza do 5. rujna, u Zadar je stigao i Mandić cirkus (surov), monodrama koju potpisuju glumac Marko Mandić i redatelj Bojan Jablanovec.
Prije izvedbe u Zadru sam Marko Mandić prilazi publici i svakom pojedinačno na e-adresu šalje prijevod teksta predstave na hrvatski jezik. Kako smo u posljednje vrijeme imali priliku u Zadru pogledati dvije slovenske predstave s titlovima koji idu na zidu – predstavu Dani zaborava u izvedbi Gledališča Koper i lutkarsku predstavu Ples u kamenu Lutkovnog gledališča Ljubljana – upotreba u kazalištu omraženog mobitela iznenađujući je način za prelaženje jezične barijere. Predstava nije ni počela, a Mandić je uspio poništiti neka temeljna pravila i očekivanja od dobre kazališne publike. Također, s pozornice prije samog početka predstave Mandić napominje da u svakom trenutku smijemo izaći iz kazališta, što izaziva kombinaciju napetosti i znatiželje o onome što slijedi.
Kada počne Cirkus, glumac je na pozornici gol. Osim što nema odjeće, nema ni jedan kazališni rekvizit ili element scenografije. Mandić atletski odskače i brutalnom se silinom zabija u zid. Na tijelu su mu crveni tragovi nasilja. Svojim golim tijelom, mimikom i pokretom, on je luđak, raspeti Isus i na trenutke dječarac koji dlanovima skriva pa otkriva penis. Na pozornici je sve vrijeme prisutan i glazbenik Samo Kutin, koji Mandića prati na modificiranoj verziji gudačkog instrumenta hurdy–gurdy. Zvuk instrumenta možda prekriva zvuk pada, ali pojačava svaki pokret Mandićeva tijela. Glazbenik i glumac potpuno su ujednačeni u izvedbi. Ako Mandić ne izvikuje fragmentirani tekst, onda je Kutin neugodno glasan.
Marko Mandić u jednom trenutku prilagođava izvedbu zadarskoj pozornici, otvara bočna vrata uz pozornicu male dvorane Kazališta lutaka i izlazi na ulicu. U kontekstu kazališta, Mandić je umjetnik. Na ulici, slučajnoj publici, on može biti samo goli luđak, a taj prizor može izazvati nelagodu, šok pa i stvaran strah.
Mandićeva energija ne opada ni u jednom trenutku. Stalno se iznova baca u zid jednakom žestinom. Ipak, ono što opada je naša reakcija na to. S ponavljanjem šok jenjava. Na prizore nasilja gledatelj se navikne. Kazalište u tome nije različito od stvarnog života. Osim toga, zbog svoje fizičke spremnosti i umijeća, Mandić ostavlja dojam nadčovjeka koji ni ne osjeća bol pa stoga i ne budi suosjećanje.
Proveo nas je spletom neugodnih emocija uz koje smo mirno sjedili 90 minuta. Izazvao je šok, sram, gađenje i ljutnju, što je i cilj ovog performansa. Mobitel na kojem je hrvatski prijevod služi, osim za praćenje teksta, i kao izgovor za skretanje pogleda kada je potreban predah od napada Mandić cirkusa.
Na kraju predstave, iako fizički iscrpljen i natopljen znojem i urinom, Mandić ponovno postaje ugodna i neposredna osoba i završava predstavu kratkim govorom o njezinu nastanku i suradnji s redateljem.
Postoje li za Marka Mandića pravila i granica umjetničke slobode? Na to smo pitanje možda dobili odgovor u jednom trenutku tijekom njegove izvedbe kada izlazi iz lika kako bi djevojku u prvom redu pitao smije li joj poljubiti stopala. Pitanje ponavlja još jednom, a zatim glasno ponavlja njezin odgovor publici kako bi svi čuli da je dala pristanak i u tom trenutku se budi duh predstave Jasne Jasne Žmak This is my truth tell me yours.
Prošle godine, na 3. Zadarskom festivalu monodrame gledali smo njezinu predstavu koja je svojevrsni odgovor na predstavu MandićStroj. Naime, tijekom izvedbe MandićStroja glumac Mandić poziva Žmak na pozornicu i daje joj kazališni pištolj. Nakon pucnja Jasna Žmak dobila je tinitus. Od tog trenutka u kazalištu u ušima joj je prisutan neprekidni zvuk zujanja. Od tada je prošlo 15 godina. U svojoj predstavi Žmak traži odgovor na pitanje tko je odgovoran za to? Marko Mandić, njegov redatelj ili je ona sama kriva jer je na to pristala? Čini se da su njezina predstava i pitanja koja je otvorila utjecala na rad Marka Mandića. Iako on nastavlja rušiti granice kazališta i ne boji se eksperimentirati, nesvjesno ili ne, Marko Mandić u svojem radu daje odgovor na predstavu Jasne Žmak. Njegov odgovor je davanje slobode publici podsjećanjem da mogu prekinuti dogovor s umjetnikom u svakom trenutku nelagode i jednostavno otići. S tom slobodom i autonomijom preuzimamo i odgovornost za svoju dobrobit.
Izvedba 30. kolovoza 2026. u Kazalištu lutaka Zadar. Tekst je rezultat sudjelovanja na radionici kazališne kritike u okviru 4. Zadarskog festivala monodrame. Radionicu je, u suorganizaciji Hrvatskog društva kazališnih kritičara i teatrologa i Sveučilišta u Zadru, vodila Kristina Tešija.
