Zar je tako teško naći lavandulili?
Olga Vujović
Usporedbe i natjecanja obilježavaju svaku ljudsku djelatnost (geslo o pukom sudjelovanju je utjeha za gubitnike) pa se u tome ne razlikuju ni umjetničke priredbe bez obzira na to zovu li se susreti, smotre, pregledi ili festivali (posebno oni selektirani). Od šesnaest prijavljenih predstava za 30. SLUK – Susret lutkara i lutkarskih kazališta Hrvatske u Osijeku – glumac Goran Smoljanović izabrao je deset i ako su baš sve doista “ponajbolja lutkarska ostvarenja u državi”, onda se brinem za budućnost hrvatskog lutkarstva (iako selekcija ovisi o nekim zadanim kriterijima i selektorskom ukusu, ali čini mi se da je ova ponuda zbilja oskudna). Srećom, pojavila se predstava osjetno bolja od ostalih koja je očarala gledatelje i žiri (sudeći po broju nagrada, među kojima je i ona za najbolju predstavu), a to je predstava Misto di raste lavandulili Vanje Jovanovića i Patrika Gregurca u režiji Vanje Jovanovića i produkciji Kazališta lutaka Zadar (3. lipnja izvedena u Hrvatskom narodnom kazalištu u Osijeku).
Bodulske peripetije
Mislim da neću pogriješiti ako ovu predstavu svrstam u žanr magičnog realizma jer koliko god je život Vlahove obitelji na izoliranom dalmatinskom otočiću običan (otac ribari i pjeva uz gitaru, majka posluje po kući i hrani kokoši, Vlaho se školuje u gradu), a ni slaba naseljenost otoka nije iznimka, mislim da nema mnogo otoka koje potpuno mimoilazi pomorski promet i na koje putnici mogu stići samo kada ih galeb Anđelo prenese s trajekta, niti ima mnogo otoka na kojima osamljeni dječak prijateljuje s kokošima i daje im imena (sve su Cvite s rednim brojem, dok se kokot zove Mario Tomašević), niti ima mnogo otoka na kojima raste čudna biljka koju noću brste kokoši. Mama (Irena Bausović Tomljanović), tata (Juraj Aras) i Vlaho (Lino Brozić) razgovaraju “otočkim” jezikom u kojem riječi završavaju s “lilili” (ipak mnogo jednostavniji jezik negoli onaj na otoku Trećić iz romana Osmi povjerenik Renata Baretića), a broj “lilija” raste sa stupnjem uključenosti govornika u raspravu (kojiput se zbog žestine čuje samo lili). Želeći za svoj herbarij biljku koja raste samo na tom otoku (lavandulili), Vlahova razredna kolegica Đulija (Ana Cmrečnjak) priključuje mu se na putu za otok i tada prvi put vidimo princip izvedbe: pojedini glumac animira sebi sličnu lutku malih dimenzija i udvajanje njihovih pokreta naglašava važnost riječi i emotivno stanje svakog pojedinog lika (očevu tvrdoglavost, majčinu napornu brižnost, Vlahovu odlučnost da pohađa školu izvan otoka).
Trajekt, oblikovanje otoka, odjeća glumaca i izgled lutaka (scenografija, kostimografija i oblikovanje lutaka Mario Tomašević) čine logičnu vizualnu cjelinu, ali dočaravaju i nekakav metafizički svijet (oblikovanje svjetla Frane Papić, oblikovanje tona Mate Petričević). Upravo Vlahov odlazak na školovanje u grad ljuti oca (sjajno izveden sukob između glumaca Arasa i Brozića i njihovih lutaka) jer je uvjeren da će sin zauvijek napustiti otok, a to ga boli (Aras s mnogo tuge pjeva baladu Kad te napuste svi ljudi, sve ćeš preživiti al samoću nećeš, glazba Tomislav Pehar). Uvjeren da je Đulija “mutikaša” koja će mu odvesti sina, otac s njom ne želi ni razgovarati, za razliku od majke koja je zove “nevistom” (na Vlahov užas). Đuliji je sve čudno (napose Vlahovo druženje s kokošima i silno je uzruja kada otkrije da nema Cvite 2, jer su je pojeli), ali postupno sve prihvaća i njih dvoje odlaze u potragu za lavandulilijem (moraju slijediti kokoši, jer se one njome noću hrane). Hodajući s Vlahom za kokošima, Đulija otkriva otočke ljepote (posebno kada s pomoću ogledala “spusti” zvjezdano nebo na more) i kada na kraju ekspedicije izjavi da joj ne treba lavandulili (a on je zbog nje “isfriga” ruke jer je to žareća biljka,) nego je došla na otok jer joj se on, Vlaho, sviđa. Sviđa se i ona njemu, što zvuči kao ljubavna izjava, no jednako tako predstavlja prevladavanje postojećeg antagonizma između otoka i grada. Svjedočeći svađi oca i Vlahe, Đulija se uključuje vičući “lilililili” i njih se dvojica posrame, jer se u biti vole i svađaju se od muke. Kada Đulija izjavi da bi još malo ostala i da bi opet došla jer joj se na otoku sviđa, ocu u oko upada trun jer on je “muški” i ne plače (to je za ženske).
Zatureno vještičino srce
Predstava Misto di rastu lavandulili na humorističan ali mudar i slikovit način prikazuje život dalmatinske obitelji koja živi na pustom otoku, na voljenoj djedovini bez budućnosti, što dočarava opora vizualnost i govor koji je isključivo njihov. S druge strane, gradska djevojčica uočava otočku ljepotu i smatra da bi se, uz malo dobre volje, mogli pomiriti otočki i gradski svijet. Premda prožeta lokalnim humorom, predstava obiluje emocijama, pa su me glumci ganuli interpretacijama (nježnošću Cmrečnjak i Brozić, grubom dobrodušnošću Aras i neposrednošću Bausović Tomljanović), a skala dobrih lutkarskih i dramskih rješenja istinski me razdragala.
Valjalo bi se i drugim kazalištima uputiti za kokošima.
Ria Trdin slikarica je, scenografkinja i poznavateljica lutkarskih tehnologija. Iako predaje na Akademiji za umjetnost i kulturu u Osijeku, surađuje u predstavama, pa je u predstavi Zlogrba autorica teksta i dizajnerica lutaka, dok je njezina kći Lovorka Trdin, spomenutu bajku koja je u djetinjstvu za nju bila napisana, dramatizirala, režirala i izvela s glumačkim timom (Tena Milić Ljubić, Matea Bublić i Gordan Marijanović) u koprodukciji Gradskog kazališta Zorin dom, Kazališta Virovitica i AUKOS-a (3. lipnja izvedena u Kulturnom centru Osijek). Lutkari vrlo spretno udahnjuju život stolnim lutkama i iako nisu zakriveni, njihovu nazočnost s vremenom prestajemo registrirati jer se zahuktava priča o pokušajima vještice da u svoj dom namami djevojčicu (pošalje joj ljupku mačkicu) kako bi je ukuhala u napitak za svoje pomlađivanje. U ostvarivanju atmosfere i oblikovanju ambijenta jednako sudjeluju likovni elementi (izgled lutaka Ria Trdin, scenografija Larisa Vukić, oblikovanje rasvjete Robert Pavlić, kostimi Lovorka Trdin), izvrsna glazba Ervina Lustiga i spretna kolektivna animacija. Vještica Zlogrba postala je opaka jer se svojedobno zaljubila, no s obzirom na to da to nije bila sretna ljubav, spremila je svoje srce u ormar i postala zla. Međutim, Lovorka u Zlogrbi ne vidi opaku ženu i opasnu vješticu, već joj se, usprkos njezinoj mrzovolji i prijetnji, ljubazno obraća i grli je, što ovu zbunjuje. Uskoro djevojčica saznaje uzrok Zlogrbine opake naravi i na najvišoj polici uspijeva pronaći njezino zatureno srce – kada ga vještica stavi na njegovo “pravo” mjesto, odmah postaje bolja i svi zajedno veselo lete na metli. Ovu priču prati niz uspješnih animacija koje mladoj publici (4+) na primjeren način tumače pojmove “dobra” i “zla”, što je nedvojbeno prepoznao dječji žiri proglasivši predstavu najboljom.
Još jedna varijacija Snjeguljice
Istog je dana u Dječjem kazalištu Branka Mihaljevića izvedena predstava Snjeguljica i patuljan Maje Lučić (tekst i režija) u izvedbi Gradskog kazališta Joza Ivakić Vinkovci. Naslov daje naslutiti da su ključni likovi djevojčica (pravog imena Snješka) izbjegla u šumu zbog opake maćehe i nekakav patuljak (samo jedan koji se zove Neven) i njihove peripetije. Istinoljubivo ogledalo (Matko Trnačić) obavještava kraljicu (Matea Bublić) da je “Snjeguljica slatka, slađa od čokolade”, što ovu naljuti, pa odluči ukloniti mladu lijepu djevojku i naredi kuharu: “Odvedi je u šumu.” No kuhar (Zorko Bagić) pušta Snjeguljicu i ona lutajući šumom pronalazi dom patuljana Nevena (gdje ovaj uživa u samoći i knjigama) i moli ga za smještaj. Patuljan (Vedran Dakić) nevoljko pristaje (instalira joj ležaljku na trijemu), ali mu se s vremenom počinje sviđati njezino društvo, posebno kada je spašava od maćehinih smrtonosnih zamki (prejako stegnutog pojasa, šala, vrpce u kosi i kolača). Naime, Snješka je naivna i vjeruje da su ljudi dobronamjerni, pa od ljubazne starice na vratima, u kojoj ne prepoznaje maćehu, svaki put uzme opasni dar.
Ivan Duić oblikovao je scenografiju i lutke (lutkari drže lutke oko struka i njihove ruke zamjenjuju lutkine ruke), a meni se čini da mu je najbolje uspio patuljan, dok je najmanje privlačna Snjeguljica. Nedvojbeno je, osim izgleda lutke, posrijedi i animacija, jer se Dakić spretno koristi oblikovanjem lutke i time što svojim rukama zamjenjuje Nevenove, on u patuljanovo ponašanje unosi drugačiju, potpuno neočekivanu pokretljivost. U činjenici da patuljanova glava nije pričvršćena za trup lutke, nego se može zateći (i često se zatječe) bilo gdje, iščitavam (možda pogrešno) Nevenove osjećaje i dvojbe, čemu su jednako doprinijeli i lutkar i lutka (oblikovatelj Duić). Usprkos zgodnim lutkarskim rješenjima, predanoj animaciji i glazbi Petra Eldana, predugi (iako duhoviti) razgovori maćehe s ogledalom i njezini pokušaji usmrćivanja Snjeguljice izvedbu su činili monotonom, što je šteta jer se rijetko dogodi da se poznata priča promijeni, a ipak ne upropasti (potpis: mi 6+).
Kritike o predstavama koje su odigrali Dječje kazalište Branka Mihaljevića u Osijeku, Kazalište Virovitica, Gradsko kazalište lutaka Rijeka i Zagrebačko kazalište lutaka pisala sam za HDKKT-ove Perspektive te Kritikaz pa ih ovdje ponovo ne ispisujem (istog sam mišljenja kao i pri prvom gledanju). Nažalost, ne nalazim valjane razloge za uvrštenje predstava Orašar i mišonja u režiji Morane Dolenc (izvedba UO LOFT) i Duuugodan Zubić vile u režiji Romana Bogdana (izvedba Kazališne družiea Pinklec Čakovec) u natjecateljski program 30. SLUK-a.
Dok virujete, lutke će živit – ali što s publikom?
Natjecateljski program završila je predstava Tajni život splitskih lutaka Siniše Novkovića (tekst i režija) u izvedbi Gradskog kazališta lutaka Split, koja je nastala u prigodi obilježavanja osamdeset godina profesionalnog djelovanja tog najstarijeg lutkarskog kazališta u Hrvatskoj (izvedeno 5. lipnja u HNK-u u Osijeku). Lutke i scenografski elementi u predstavi dio su fundusa GKL-a Split i predstava ih raspoređuje po podrumskom skladištu, što je vjerojatno istovjetno ili slično stvarnoj situaciji (scenografija i kostimi Tina Vukasović Đaković). No ovaj smještaj (barem se nadam) od onog u pravom kazalištu razlikuje najava da će lutke biti bačene na smetlište jer je poduzetnik Marko (Franjo Đaković) kupio prostor, a lutke mu ne trebaju. Ali kako “lutka može sve”, tako i ove lutke u svojoj tehnološkoj i estetskoj raznorodnosti, uz pjesmu i ples (glazba Tomislav Topić, oblikovanje tona Franko Perić, oblikovanje rasvjete Lucijan Roki) i uz pomoć lutkara Zdenka (Ivan Medić) uspijevaju zavladati skladištem (Milena Blažanović, Nina Vidan, Sanja Crljen, Andrea Majica, Justina Vojaković-Fingler).
Teško je prepričati sve epizode iz duge i bogate povijesti splitskog kazališta lutaka, ali nepobitno je da ono skrbi za svoj fundus, a Markova objava da lutke ne kani baciti, nego će osnovati muzej (jer se sjetio kako je kao dječak odlazio gledati lutkarske predstave pa se u njemu “nešto prelomilo i osjetio je toplinu oko srca”) možda se jednom ostvari i s pozornice preseli u neko zdanje (sjećam se da se “onomad” najavila ta mogućnost, no mnogo je vode otad oteklo Dravom). Ova predstava u splitskoj publici sigurno budi draga sjećanja, ali objektivni promatrač (no, no) u njoj može naći mnogo mana, od dramaturških do izvedbenih, ali je zato poruka kolosalna: “Dok virujete, lutke će živit, kazalište disat.”
Festivali, pa tako i SLUK, pružaju priliku da se na najbrži način pogledaju predstave iz raznih sredina, ali uvijek postoji dvojba oko izbora, osobito ako se prethodno susretnete s vrlo dobrim predstavama koje nisu izabrane. Baš sam znatiželjna kakve su bile one neizabrane??
30. Susret lutkara i lutkarskih kazališta, 2. – 6. lipnja 2025., Osijek Fotografija: Lavandulili, arhiva Kazališta lutaka Zadar
